Prošlo je 25 godina od prerane smrti jedne o najsugestivnijih i najatraktivnijih umjetnica hrvatske glazbene scene poslije Drugoga svjetskog rata, mezzosopranistice Majde Radić. Imala je glas kakav ne bilježi bogata tradicija hrvatskoga pjevačkog umijeća, pogotovo ženskog, ni prije ni poslije nje. Bio je to koloraturni mezzosopran, raskošan, pastozan, bogat bojama, vibrantan, topao i podatan, ujednačen u velikom opsegu od dvije i pol oktave, kojim je suvereno vladala i s lakoćom mogla izvoditi najteže koloraturne ukrase i izraziti cijelu paletu dinamičkih nijansi od dramatskog fortea do suptilnog lirskog piana. Bio je to jedan od onih glasova koji odjekuju u sjećanju i kad ga se više ne čuje kao što je pred očima živa slika njezinih scenskih nastupa. Angelina u Pepeljugi, Rosina u Seviljskom brijaču, Cherubino u Figarovu piru, Eboli u Don Carlosu, Dona Clara d' Almanza u Vjenčanju u samostanu, Orfej, Dalila i svi oni virtuozni koncertni Mozarti i Rossini – svi su oni nosili pečat izvorne umjetnice koja je svoju umjetnost živjela cijelim bićem. Raskošan scenski temperament, poseban šarm, istančan osjećaj za stilske zahtjeve opernih uloga i oratorijskih dionica, profinjen osjećaj za interpretaciju, primjereni legato, muzikalnost a nadasve posebna, samo njoj svojstvena izražajnost – učinili su je neponovljivom.
Majda Radić rođena je u Šibeniku 17. svibnja godine 1933. (Čudne li slučajnosti: glavnina naših velikih mezzosoprana rođena je u godinama koje završavaju na 3, Marijana Radev i Đurđa Milinković 1913, Nada Puttar-Gold i Biserka Cvejić 1923, Majda Radić 1933, Dunja Vejzović 1943.) Svirala je glasovir i pjevušila te učila kod profesora Brune Belamarića. Po završetku Učiteljske škole 1952. došla je u Zagreb i počela učiti pjevanje, najprije kod profesora Miroslava Lunzera, a zatim na Muzičkoj akademiji kod profesora Lava Vrbanića u čijoj je klasi diplomirala. Još kao studentica nastupila je 1954. prvi put na sceni u ulozi Polovjecke djevojke u Borodinovu Knezu Igoru, a po diplomi 1959. postala je članicom zagrebačke Opere. I kao što obično biva s mladim mezzosopranima, na početku karijere nižu male uloge i stječu iskustva pa zablistaju u prvoj velikoj ulozi. Majdi Radić se to dogodilo već u veljači 1960. kad je pjevala Gluckova Orfeja na reprizi opere poslije premijerne protagonistice, velike Marijane Radev, i postigla pun uspjeh.
Slijedila je Dona Clara u antologijskoj produkciji Vjenčanja u samostanu Sergeja Prokofjeva pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Koste Spaića, scenografiji Vjenceslava Richtera s kostimima Inge Kostinčer koja je zagrebačkoj Operi donijela velik uspjeh na gostovanju u Parizu 1961, a pariški Combat pisao da je "gledateljstvo bilo posebno oduševljeno interpretacijom gospođe Radić-Dešpalj u ulozi Done Clare".
Gospođa Radić, udana za dirigenta Pavla Dešpalja, nastavljala je nizati uloge: Brittenova Lukrecija, Marina u Borisu Godunovu, koju je tumačila i na gostovanju Opere u Istočnom Berlinu, nekoliko manjih pa dvije velike uloge – Verdijeva Eboli i Bizetova Carmen, i redom do Angeline na prvoj hrvatskoj izvedbi Rossinijeve Pepeljuge 1968. godine. Konačno je Rossinijeve uloge pjevao koloraturni mezzosopran! Glas za koji ih je Rossini skladao, a ne koloraturni sopran. Majda Radić je sve kolorature izvodila primjernom lakoćom, ali njezin je glas bio bogat, pastozan, topao mezzosopran kako i priliči Angelini i Rosini. Tom su se glasu divili na brojnim gostovanjima zagrebačke Opere, u Salzburgu, Parizu, Kijevu, Berlinu i dalekom Japanu.
Usporedo s opernom djelatnošću Majda Radić se bavila i koncertnom, od 1957. kad je pjevala mezzosopransku dionicu u Brittenovoj Proljetnoj simfoniji. A zatim su slijedili Beethoven, Brahms, Bach, Dvořák, Händel, Honegger, Mahler, Monteverdi, Mozart, Rossini. Nevjerovatno kako je uvijek znala pronaći pravi izraz za koncertnu frazu ili opernu ariju, bila to radost, tuga, veselje, bol, prpošnost, šala, snažna dramatika, smjernost, strastvenost, produhovljenost, molba ili melankolija u kontemplativnom smiraju Sutona Ottorina Respighija. Jednako je uvjerljiva bila u velikim vokalno-orkestralnim formama kao što je s mnogo suptilnosti ponirala u zatvoreni svijet koncertnih minijatura. Kao Melisanda u izvrsnoj produkciji opere Pelleas i Melisanda Claudea Debussyja pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Vladimira Ruždjaka u dekoru Zvonimira Agbabe "zablistala je sjajem meteora" i upjela postići "savršeno stapanje tona i riječi, jasnu dikciju i lakoću izražaja, karakteristične elemente Debussyjeva muzičkog stila", kako je pisao dr. Krešimir Kovačević, a što je pridonijelo da "njezina Melisanda oživi u svoj svojoj ženstvenosti i da proplače nad vlastitom sudbinom". Za Saint-Saënsovu Dalilu dobila je 1967. Nagradu Milka Trnina. Te i sljedeće godine bila je nenadmašen i nedosegnut Cherubino u antologijskoj predstavi Mozartova Figarova pira na Dubrovačkim ljetnim igrama pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Vlade Habuneka. Poslije nje nitko nije tako uvjerljivo dočarao taj čudan lik "na razmeđi između dječaka i muškarca", njegovu neobjašnjivu žudnju – un desio, un desio ch' io non posso spiegar. Petar Selem je o toj njezinoj kreaciji napisao iznimno nadahnut osvrt u zagrebačkom Telegramu napomenuvši da je „ostvarila jedan od najljepših trenutaka cijele večeri“.
Majda Radić je bila sudionica i velikog događaja – praizvedbe opere Oluja Stjepana Šuleka, prvoj opernoj premijeri u obnovljenoj zgradi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 1969. godine. Šulek je osjetio sugestivnost njezinog pristupa interpretaciji i za nju je skladao ulogu Ariela.
Zatim je Majda Radić otišla u Sjedinjene Države. Slijedeći supruga na Floridi je pod njegovim ravnanjem i uz suradnju svjetski poznatih umjetnika kao što su Jessie Norman, Barry Morrell, Marisa Galvany i Johanna Meier osvajala svojom Amneris u Aidi, Azucenom u Trubaduru i Carmen te na brojnim koncertnim nastupima. Po povratku u Zagreb nastupila je 1978. na premijeri Don Carlosa i oduševila svojom već poznatom sjajnom Eboli. Godine 1980. dodala je svojemu bogatom repertoaru još jednu lijepu ulogu – Adalgisu u Bellinijevoj Normi.
A onda je 14. studenoga 1984. okrutna smrt otrgnula iz naše sredine jednu divnu, neprežaljenu umjetnicu.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 16. rujna 2009.
