Stigao je i 156. Nabucco! Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu može biti ponosna da je jedna njezina produkcija doživjela 146 izvedaba u 25 godina izvođenja. Brojevi govore sami za sebe. Kad se to tzv. normalno uprizorenje pogleda nakon svih uspjelih i neuspjelih (kojih je više!) eksperimenata, onda se oko odmara (uho manje). Upravo taj slušni element neminovno doziva u sjećanje njegova bolja, mnogo bolja izdanja. No krenimo redom, prisjetimo se povijesti izvođenja Nabucca u Zagrebu.
Pod naslovom Nabukodonosor opera je stigla u staro kazalište na Markovu trgu trideset šest godina nakon praizvedbe, u devetoj sezoni novoutemeljene hrvatske opere, 1. listopada 1878. u prijevodu Josipa Eugena Tomića. Dirigirao je, naravno, Ivan pl. Zajc a redatelj je bio Josip Freudenreich. O Josipu Mirskom, Josipu Kratohvilu i Erminiji Giunti–Barbera koji su pjevali glavne uloge uglavnom ništa ne znamo. Matilda Lesić (Fenena) bila je stup Zajčeva djelovanja. Najveća zanimljivost tih Nabukodonosora – a bilo ih je, tko zna zašto, samo tri – bio je tumač Ismaelea Ivan De Negri, budući veliki Giovanni De Negri koji je kao Otello oduševljavao samoga Verdija. Bio je tada na samome početku karijere.
Giovanni Battista De Negri rođen je 3. travnja 1850. u Nizza Monferrato (provincia di Alessandria) u Piemontu. Htio je postati trgovac. Glas mu je otkriven kad je 1875. u jednom društvu otpjevao ariju. Pjevanje je učio kod tenora Carla Guasca (1813– 1876), prvog tumača Verdijevih Ernanija, Orontea u Lombardijcima i Foresta u Attili, i mezzosopranistice Luigie Abbadie (1821–1896), koja je 1870. otvorila pjevačku školu u Milanu. Debitirao je 1878. u Bergamu kao Donizettijev Poliuto. Odlučio je potražiti sreću dalje od rodnog Piemonta i najavljen kao tenor iz Milana, 25. ožujka 1878. prvi je put nastupio u Zagrebu kao Riccardo u Krabuljnom plesu, koji se tada nazivao Čuvidski ples. Došao je bez većeg opernog iskustva ali dobro školovan i sa "sjajnim, briljantnim, veličanstvenim, krasnim i silnim" glasom, kako je pisao tadašnji tisak.
Zajc je dobio iznimnog tenora, koji je ušao u stalni angažman deset dana prije premijere Nabukodonosora. De Negri je pjevao glavne uloge u još nekim prvim hrvatskim izvedbama Verdijevih opera – Violetti (pod tim se naslovom tada davala Traviata), Aidi i operi Moć sudbine. Pjevao je i u Ernaniju, Trovatoru (tako se tada nazivao Trubadur) i Rigolettu, koji su već ranije bili na repertoaru. Pjevao je s velikim uspjehom i u Donizettijevim operama Lucrezia Borgia, Lucija Lammermoorska i Favoritkinja (koja se davala s naslovom Milostnica), Gounodovoj Margareti (pod tim se naslovom davao Faust), Meyerbeerovim Hugenotima, Afrikanki i Robertu đavlu, Bellinijevoj Normi i u tada popularnim operama Ruy Blas Filippa Marchettija (1831–1902) i Svi pod krinkom Carla Pedrottija (1817–1893). Zajc je za njega skladao ulogu Aleksija u Lizinki i naslovnu ulogu u Tvardovskom te dopisao vrlo tešku ariju Juranića na početku druge slike opere Nikola Šubić Zrinski. De Negri je 11. travnja 1882. bio prvi partner budućoj velikoj Milki Trnini na njezinu debiju u Čuvidskom plesu. U zagrebačkom angažmanu, s desetmjesečnim prekidom, ostao je do kraja svibnja 1882. A onda je krenuo u Italiju i u svijet. Pjevao je u Carskoj operi u Petrogradu i u Budimpešti, a veliku karijeru počeo je 1884. nastupima u napuljskom San Carlu. Slijedili su Teatro La Fenice u Veneciji, Teatro Regio u Torinu, Teatro del Liceu u Barceloni i Teatro Real u Madridu. U godini praizvedbe Verdijeva Otella, 1887., potvrdio se kao njegov vodeći interpret uz glasovitog Francesca Tamagna. Pjevao ga je više od dvjesto puta. Zanimljivo, De Negri je odlomke iz Otella snimio prije Tamagna, 1902, i na tim se snimkama razabire njegov velik i raskošan glas koji je takvim sačuvao i nakon 25 godina karijere. De Negri je redovito nastupao u Scali pa je tako 1895. pjevao Guglielma Ratcliffa na praizvedbi istoimene opere Pietra Mascagnija pod skladateljevim ravnanjem. U Scali je pjevao i Gabrielea Adorna u Verdijevu Simonu Boccanegri, Wagnerova Tannhäusera i Siegmunda u Walküri te Samsona u Saint–Saënsovoj operi Samson i Dalila. U Italiji je pjevao i Lohengrina. Godine 1896. podvrgao se teškoj operaciji grla i njegova pjevačka karijera bližila se kraju. Nastavio je djelovati kao pedagog u Torinu, u kojemu je i umro 3. travnja 1924.
Giovanni Battista De Negri, ili kako su ga u Zagrebu zvali Ivan Denegri, bio je uz Frana Gerbiča najvažniji, a sigurno najbolji tenor prvog razdoblja djelovanja Hrvatske opere i jedan od najvećih u cijeloj njezinoj povijesti. Lijepim glasom i izvrsnim pjevačkim kvalitetama ali i pristalim stasom i južnjačkim temperamentom odmah je postao miljenik zagrebačke publike, a po novčanim primanjima i povoljnom ugovoru, koji mu je godišnje omogućavao četiri mjeseca dopusta, vidi se da je uživao poseban, privilegirani status. U Zagrebu se vjenčao, često je dolazio u posjet gradu u kojemu je počeo karijeru, ali više nije nastupio. Na vrhuncu slave, 1893., pjevao je u Rijeci Otella.
Prošlo je 86 godina. U novu zgradu kazališta na Trgu Maršala Tita Nabucco je došao 10. veljače 1964. u suradnji Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane i zagrebačkog HNK–a. Dirigent je bio Rado Simoniti, redatelj Ciril Debevec, scenograf Vladimir Rijavec a kostimografkinja Alenka Bartlova. Naslovnu je ulogu tumačio veliki slovenski bariton Samo Smerkolj, a u šest izvedaba sudjelovalo je nekoliko uglednih slovenskih pjevača, bas Danilo Merlak te sopranistice Hilda Hölzl, Nada Vidmar, Vanda Gerlovič i Vilma Bukovec.
A onda je 24. lipnja 1984. došla ova sjajna predstava. Izvodila se na talijanskom izvorniku. Dirigent Miro Belamarić pružio je jednu od najboljih interpretacija ranog Verdija koje su se mogle u nas čuti. Antologijska je scenografija Božidara Rašice, vrlo lijepi kostimi Silvije Strahammer i dostojanstvena, psihološki vrlo dobro razrađena režija Petra Selema. Toliko je cjelokupno scensko uprizorenje bilo lijepo da ni nakon 25 godina nije izgubilo ništa od svoje ljepote.
A pjevači? Imali smo troje, točnije četvero vrhunskih protagonista: briljantnog verdijanskog baritona Ferdinanda Radovana (Nabucco), plemenitog basa Franju Petrušanca (Zaccaria) i dvije svjetske Abigaille: Dunju Vejzović i Venetu Janevu Iveljić. A i svi drugi interpreti ove premijerne realizacije Krunoslav Cigoj (Ismaele), Zlatomira Nikolova (Fenena), Ante Mijač (Baalov veliki svećenik), Piero Filippi (Abdallo) i Ivanka Boljkovac (Anna) kao i reprizni Berto Matešić (Ismaele) i Gianni Sancin (Zaccaria) te svi oni mnogobrojni novi sudionici služili su na čast ovoj realizaciji. Predstavu 13. rujna izravno je prenosio tadašnji Radio Zagreb.
Ovjenčana priznanjima predstava je već 1985. krenula na gostovanja, najprije unutar bivše države u Sarajevo, a potom u inozemstvo. Luxemburg i Ludwigshafen bili su u veljači i ožujku 1988. prve stepenice na tom putu. Izvedeno je pet predstava. Kraj listopada i 1. studenoga iste godine donijeli su zagrebačkoj Operi pravi trijumf s Nabuccom. Opera je izvedena u Kijevu, Moskvi i Lenjingradu. Bile su to njezine prve izvedbe u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Belamariću se kao dirigent u Lenjingradu pridružio Nikša Bareza, novi su bili nositelji naslovne uloge armenski tenor Garbis Boyagian i Nikola Mitić, a Veneta Janeva Iveljić, Franjo Petrušanec, Zlatomira Nikolova i Krunoslav Cigoj branili su lovorike premijerne realizacije.Te je godine Nabucco izveden i u Karlovcu, a u listopadu 1992. u Salzburgu.
Očekivali smo da će se na 156. predstaviti okupiti najbolji hrvatski izvođači i kao gošća Gabriela Georgieva, koja i tako redovito nastupa u našoj zemlji. Ali to se nije posve dogodilo. Premijerne je boje branila, i to na opće odobravanje, Ivanka Boljkovac. U ulogama Nabucca i Zaccarije nastupili su gosti Bela Perencz i Alexei Tanovitski. Ostale su uloge pjevali članovi zagrebačke Opere Sofia Ameli, Ivica Trubić i Neven Mrzlečki te njezin stalni gost Damir Fatović. Dirigirao je Ivan Repušić. Gledalište je bilo puno, ulaznice su bile u slobodnoj prodaji, aplauza nije nedostajalo. Bila je to potvrda da publika ovu realizaciju zdušno prihvaća i nakon dvadeset pet godina trajanja. Hoće li se barem jedanput u ovoj zemlji poslušati glas naroda i opera zadržati na repertoaru?
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 16. rujna 2009.
