Sve na svijetu tek je šala
U povodu premijere opere Falstaff Giuseppea Verdija u HNK-u u Zagrebu
-
Tutto è finito! Sve je svršeno!
Va, va, vecchio John... Idi, idi, stari Johne...
Cammina per la tua via, Hajde svojim putem,
finchè tu puoi... dokle god možeš...
Divertente tipo di briccone, Veseli obješenjače,
eternamente vero, sotto uvijek istinit, pod
maschera diversa, in ogni raznim maskama, u svako
tempo, in ogni luogo!! vrijeme, na svakome mjestu!!
Va... va... Idi... idi...
Cammina, cammina, Hodaj, hodaj,
Addio!!! Zbogom!!!
S tim papirićem ispisanim drhtavom rukom sedamdesetdevetgodišnjaka Giuseppe Verdi (1813-1901) je u rujnu 1892. poslao treći čin Falstaffa nakladniku Giuliju Ricordiju (1840-1912). Sedamnaest godina poslije Verdijeve smrti, 1918., pronašao ga je veliki talijanski dirigent Arturo Toscanini u originalnoj partituri Falstaffa koja se čuva u Milanu. Bio je to Verdijev oproštajni pozdrav najmilijem junaku, posljednjemu među stotinama kojima je ulio život i pustio ih da u svijetu umjetnosti žive životom stvarnijim nego što je život sam. Sir John Falstaff, Englez, plod stvaralačke mašte drugog velikana, Williama Shakespearea (1564-1616), zaživio je glazbenim životom možda još snažnije nego što mu ga je podario njegov dramski otac u svojim djelima Vesele žene windsorske, Henrik IV. i Henrik V. I druge je skladatelje privukla fascinantna ličnost simpatičnog viteza golema trbuha koji je uveseljavao elizabetinsku Englesku, ali nisu tako duboko i tako sveobuhvatno zašli u njegovu osobnost kao talijanski skladatelj. Genijalni komični karakter svjetske književnosti uz svesrdnu pomoć libretista Arriga Boita (1842-1918) dobio je svoje genijalno glazbeno ruho i sublimirao Verdijev stvaralački put dulji od pola stoljeća, od Oberta 1839. Nakon što je iskusio najdublju životnu tragediju i doživio nezamislivu slavu, nakon što je umjetnost obdario mnogim veličanstvenim tragičnim likovima s posljednjim Otellom, od svijeta se oprostio lirskom komedijom, i iskustvom onoga tko je proživio sve, vedro je zaključio:
Tutto nel mondo è burla, l' uom è nato burlone,
(Sve je na svijetu tek šala a najveći je šaljivčina čovjek!)
davši najduhovitiji komentar koji je jedan veliki stvaralac ikada dao svojemu vlastitom stvaranju. Veliki Verdi s njim je najpotpunije odužio svoj umjetnički i ljudski dug!
Premda se zbog visoke dobi nećkao da se nakon Otella prihvati skladanja nove opere, popustio je Boitovim nagovaranjima, zabavljao se pisanjem fuga i budući da nije imao gotovo nijednu primjedbu na libreto, počeo je skladati s radošću i neopterečen. Skladao ga je za svoju dušu. Najprije ga je želio uprizoriti na svojem posjedu Sant' Agati, a onda je ipak pristao da se izvede u Scali, došao je u Milano i počeo s pokusima radeći i po osam sati dnevno. Njegova težnja perfekcionizmu bila je ista kao prije a energija nije popuštala. Naslovnu ulogu povjerio je slavnome francuskom baritonu Victoru Maurelu (1848-1923), koji je 1887. pjevao Jaga na praizvedbi Otella. Budući da je Verdijev omiljeni dirigent Franco Faccio umro pomućena uma, Scala je praizvedbu povjerila Edoardu Mascheroniju (1852-1941). Za nas je posebno zanimljivo da je Forda pjevao Zadranin Antonio Pini-Corsi (1858-1918), tada član Scale, budući član Metropolitana i stalni gost Covent Gardena. Bračni par, poznata austrijska sopranistica Adelina Stehle (1860-1945) i Edoardo Garbin (1865-1943) pjevali su mlade zaljubljene Nannettu i Fentona. Ostale vesele windsorske žene bile su manje poznate Emma Zilli kao Alice Ford, Virginia Guerrini kao Meg Page i Giuseppina Pasqua kao gospođa Quickly.
Praizvedba Falstaffa u Scali 9. veljače 1893. bila je trijumfalan uspjeh. Privukla je sve koji su nešto značili u tadašnjem glazbenom svijetu. Ljepota i suptilnost orkestracije zadivila je i najizbirljivije. Dvije godine poslije šaljući Verdiju partituru svojega Guntrama s posvetom, Richard Strauss je pismo naslovljeno Slavni Maestro! završio riječima:
„Ne mogu naći riječi da opišem dojam koji je na mene ostavila izvanredna ljepota Falstaffa. Smatrajte moju posvetu kao zahvalnost što se Vaš genij ponovo probudio.“
I zaista, izvanredna ljepota – najbolji je opis te partiture. Harmoničan poput najljepših remek-djela renesanse, suptilne orkestracije, s tolikim bogatstvom sjajnih melodija da ih je jednostavno nemoguće odmah usvojiti, neobične svježine i duhovitosti, Falstaff teče bez zastoja, u jednom dahu, i tako se sluša. Prizori jedinstvene ljepote nižu se jedan za drugim, da bi na kraju sve završilo briljantnom fugom sa shakespearskim mottom.
Put opere
Godine 1894. Falstaff je izveden u pariškoj Opéri Comique i u londonskome Covent Gardenu. Godine 1895. Maurel je predstavio svoga shakespearsko-verdijevskog junaka publici Metropolitana. Godine 1921. u Scali pod ravnanjem velikog tumača te partiture, Artura Toscaninija (1867-1957) u naslovnoj se ulozi predstavio zacijelo najbolji tadašnji (a prema riječima Tomislava Neralića i svih vremena) interpret Falstaffa Mariano Stabile (1888-1968), kojega je doživjela i zagrebačka publika u siječnju i prosincu 1938. Prva izvedba opere na hrvatskome tlu bila je godine 1923. u Teatro comunale Giuseppe Verdi u Rijeci, tada pod talijanskom okupacijom.
Prva izvedba Falstaffa u hrvatskoj nacionalnoj kući na hrvatskome jeziku u prijevodu Milutina Cihlara Nehajeva bila je 6. studenoga 1937. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Krešimira Baranovića, u režiji Tita Strozzija i scenografiji Marijana Trepšea s Dragom Hržićem u naslovnoj ulozi. Sudjelovali su Leo Mirković (Ford), Nikola Šterle (Fenton), Milan Šepec (Bardolfo), Marijan Rus (Pistola), Božidar Vičar (Caius),Vilma Nožinić (Alice), Nada Tončić (Nannetta), Lucija Ožegović (Quickly) i Ludmila Radoboj (Meg).
Poslije Drugoga svjetskog rata Falstaff je izveden u Narodnom kazalištu Ivan Zajc u Rijeci 8. veljače 1958. Dirigent je bio Alessandro Peterin, redatelj također Tito Strozzi, scenograf Antun Žunić. Naslovnu je ulogu pjevao Milan Pihler. Ostale su uloge tumačili: Konrad Orožim (Ford), Sandi Bostjančić (Fenton), Josip Mesarov (Dr. Cajus), Milan Udović (Bardolfo), Anton Pucihar (Pistola), Tatjana Jurić-Nunzi (Alice), Irma Demoris (Nannetta), Nevenka Tomašić (Quickly) i Nada Auer (Meg Page).
Nešto poslije, iste 1958. godine, 21. ožujka, Opera HNK-a u Zagrebu ponovo je izvela Falstaffa pod ravnanjem Milana Sachsa, u režiji Koste Spaića, scenografiji Rudolfa Sablića s kostimima Vande Weinert-Pavelić. Danas bismo to nazvali premijerom, ali prije se premijerom smatrala samo prva izvedba u kazalištu, sve su ostale bile obnove. U naslovnoj ulozi nastupio je Ivan Francl. Sudjelovali su Tugomir Alaupović (Ford), Piero Filippi (Fenton), Ivica Kiš (Dr. Cajus), Franjo Paulik (Bardolfo), Gregor Radev (Pistola), Janja Hanžek (Mrs.Alice Ford), Vera Grozaj (Nannetta), Vjekica Marušić (Mrs.Quickly) i Tatjana Slastjenko (Mrs.Meg Page). Falstaffa je poslije pjevao i Milivoj Bačanović, a dirigirao je i Mladen Bašić.
Sljedeća obnova bila je 3. siječnja 1963. pod ravnanjem Jovana Šajnovića s velikim, nezaboravnim Tomislavom Neralićem u naslovnoj ulozi. Dirigirao je i Boris Papandopulo. Zagrebačka Opera je tada četiri puta gostovala s Falstaffom u Ljubljani. Operu su u Zagrebu izveli: 1978. ansambl Slovenskoga narodnoga gledališča iz Ljubljane pod ravnanjem Cirila Cvetka u režiji Mladena Sabljića sa sjajnim Ferdinandom Radovanom u naslovnoj ulozi i 1981. Opera Narodnog pozorišta iz Beograda pod ravnanjem Dušana Miladinovića, u režiji Mladena Sabljića s Dušanom Popovićem u naslovnoj ulozi. Zagrebačka publika imala je prigodu slušati i gledati Falstaffa 28 puta.
A onda se engleski vitez s Verdijevom glazbom preselio na more. Dana 22. veljače 1997. izveo ga je operni ansambl HNK-a u Splitu pod ravnanjem Ive Lipanovića u režiji Giuseppea Giulianija s Ratomirom Kliškićem u naslovnoj ulozi. Scenska oprema bila je u rukama Mije Adžića, Marije Žarak, Nives Čičin Šain i Miroslava Mamića. Ostale su uloge tumačili: Tonči Petković (Mr Ford), Cynthia Hansell-Bakić (Mrs Alice Ford), Miljenka Grđan (Nanetta), Marija Boga Verdes (Mrs Meg Page), Branka Papak (Mrs Quickly), Vinko Maroević (Fenton), Sveto Matošić Komnenović (Dr. Caius), Jure Mirošević (Bardolfo) i Tonči Banov (Pistola). 
U realizaciji opere počeli su sudjelovati inozemni gosti, a to se nastavilo i na premijeri opere u Rijeci 21. veljače 2003. pod ravnanjem Nade Matošević, u režiji i scenskoj opremi Gabrisa Ferrarija uz oblikovanje svjetla Borisa Blidara s Paolom Rumetzom u naslovnoj ulozi. Ostale su uloge pjevali Carlo Morini (Ford), Sergej Kiselev (Fenton), Davor Lešić (Dottor Cajus), Fabio Buonocore (Bardolfo), Riccardo Barattia (Pistola), Olga Šober (Mrs. Alice Ford), Ingrid Jambriško (Nannetta), Anđelka Rušin (Mrs. Quickly) i Kristina Kolar (Mrs. Meg Page).
I sad, evo ponovno Falstaffa u Zagrebu. Na premijeri 5. lipnja 2009. u režiji Arnauda Bernarda i pod dirigentskim ravnanjem Michaela Helmratha nastupit će Kiril Manolov (Sir John Falstaff), Davor Radić (Ford), Adela Golac Rilović (Alice Ford), Marija Kuhar Šoša (Nanetta), Martina Silić (Meg Page), Zlatomira Nikolova (Gđa Quickly), Domagoj Dorotić (Fenton), Ladislav Vrgoč (Dr. Caius), Miljenko Đuran (Bardolfo) i Marko Mimica (Pistola).
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 22. svibnja 2009.
