Ulaganje u sebe se isplati

Intervju: Davor Lešić, operni pjevač

  • Razgovarala Marija Barbieri

    Davor Lešić
    Tenor Davor Lešić rođen je u Rijeci 1966. godine. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Zdenke Žabčić-Hesky,  kod koje je na poslijediplomskom studiju. Od 1989. stalno je zaposlen u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci kao član opernog zbora, a od 2001. kao solist Opere. Nastupao je u manjim i srednjim ulogama u mnogim operama, operetama i mjuziklima. U sezoni 2006/07. predstavio se riječkoj i zagrebačkoj publici kao Enzo u Giocondi,  te kao Turiddu u  Cavalleriji rusticani. Pjevao je i Cavaradossija na premijeri Toske s Francescom Patanè u naslovnoj ulozi. Sezonu 2007/2008. započeo je gostovanjem u Slovenskom narodnom gledališču u Mariboru ulogom Turriddua. Ove je sezone pjevao Macduffa u Macbethu u Rijeci i  Petra Njegovana u operi Mirjana Josipa Mandića u Zagrebu.

    Prije otprilike godinu i pol nazvala me Mirella Toić i s veseljem rekla: „Dobili smo tenora“. Kako baš tenori ne niču kao gljive poslije kiše, upitala sam tko je to. Odgovorila je: „Davor Lešić“. To sam ime znala pročitati na riječkim kazališnim ceduljama u malim ulogama, ali moram iskreno priznati da Vas nisam zapazila. Onda je Opera HNK “Ivana pl. Zajca” došla u Zagreb na gostovanje s Giocondom, i shvatila sam da je gospođa Toić imala pravo. Uistinu smo dobili tenora lijepa lirico-spinto glasa s dobrim visinama, muzikalnog, atraktivne scenske pojave, koji bi mogao postati nositeljem repertoara u Hrvatskoj. Nedavno ste se na premijeri Mirjane iskazali kao ozbiljan, profesionalni tumač vrlo zahtjevnog lika Petra Njegovana. Kako to da je pjevač takvih kvaliteta tek nakon toliko dugo vremena počeo pjevati prvi fah?

    To je duga priča. Počelo je kad sam kao sednogodišnjak pjevao u crkvenom zboru, a 1. travnja navršilo se devetnaest godina da sam stalno u kazalištu. Ranije sam nešto više od godine dana pjevao kao honorarac. Pjevao sam u Jeki Primorja, kad je ondašnji ravnatelj Opere Borislav Popović tražio ispomoć u zboru za Nabucca. Nisam imao ni dana glazbene naobrazbe, ali uz pomoć maestra Krunoslava Kajdija svladao sam što je trebalo. Tada sam odlučio krenuti u  Muzičku školu u Rijeci. Završio sam je i na nagovor supruge otišao u Zagreb na audiciju za Muzičku akademiju. Imao sam tada trideset godina. Položio sam audiciju i krenuo na studij pjevanja kod Zdenke Žabčić-Hesky. Trinaest mjeseci proveo sam u hvatskoj vojsci i kao hrvatski branitelj imao pravo na besplatni poslijediplomski studij, pa sam iskoristio pogodnost i upisao magisterij, također kod profesorice Žabčić-Hesky, koja mi je ulijevala najviše povjerenja i sigurnosti. Na prvoj godini magisterija nikako nisam mogao pjevati više od b. Nije mi bilo jasno zašto i otišao sam pregledati glasnice. Ustanovilo se da imam čvorić te sam donio odluku: dosta mi je, deset godina učim pjevanje a visine nikako da dođu, operirat ću čvorić. Najgore što mi se može dogoditi jest da ostanem u zboru i  pjevam bariton. Poslije uspjele operacije došle su visine, h, c, pa čak i d ako sam odmoran.

    HNK Ivana pl. Zajca RIjeka: Amilcare Ponchielli, Gioconda, red. Ozren Prohić; Davor Lešić (Enzo Grimaldo)Ipak, kako ste došli do vrlo zahtjevne uloge Enza u Giocondi?

    Vjerojatno mi se pjevačka tehnika prilagodila stanju sa čvorićem pa je nakon odstranjenja nestao i glavni problem. Tijekom godinu-dvije visine su se otvorile, nisam više trebao pjevati na snagu. Počeo sam razmišljati o glavnim ulogama. U nas je gostovalo dosta uvoznih pjevača, slušao sam ih i pomislio da ne bih pjevao lošije od njih. Da se razumijemo, nisam nikad imao visoko mišljenje o sebi, ali ipak sam promislio da bih to mogao. Kad se spremala Gioconda, puno je solista odustalo, porazboljevalo se, otkazalo. Pjevao sam malu ulogu pa sam bio na svim pokusima. Onda me pozvala Nada Matošević i zamolila bih li mogao naučiti Enza i pjevati ga na pokusima dok ne dođe tenor. Poslušao sam je,  naučio ulogu u tri-četiri dana, malo se namučio, jer mi grlo tada još nije bilo spremno za takav zadatak, ali nekako je išlo. Kad je ljeti za Riječke ljetne noći Mirella Toić spremala Giocondu, ponudio sam se da joj budem partner na pokusima uz glasovir. Zahvalila mi je. Očito je bila zadovoljna mojim napretkom i predložila da u studenome pjevam Enza na sceni i da to bude jedna od mojih dviju uloga za magisterij. Prihvatio sam, u rujnu sam imao dvadesetak pokusa s korepetitoricom Anom Anconelli, maestra Matošević me čula i dala zeleno svijetlo. Imao sam pokus s orkestrom, gdje nismo ni prošli cijelu operu. Orkestar me podržao i to me dodatno ohrabrilo. Scensku igru učio sam sa DVD-a premijere, imao sam pola orkestralno-režijske probe na sceni i u studenome 2006. otpjevao svoju prvu veliku ulogu.

    Očito ste zadovoljni, jer su se počele nizati uloge i nastupi.

    Da. Maestra Matošević upitala me bih li u siječnju pjevao Turiddua u Cavalleriji rusticani. Ponuda me iznenadila, ali sam je rado prihvatio. Mislio sam se da će mi ponuditi Ismaelea u Nabuccu, kojega sam naučio jer sam ga spremao za magisterij. Bivša intendantica Mani Gotovac za Novogodišnji koncert predložila je da pjevamo, tri tenora Voljen Grbac, Sergej Kiselev i ja, uz Olgu Kaminsku i neke instrumentaliste. Pjevao sam višu verziju s h-ovima napolitanske pjesme Torna a Suriento. Bilo je nekoliko koncerata. U međuvremenu sam otpjevao za magisterij  Rossinijevu Petite messe solennelle pod ravnanjem maestra Homena.

    HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, Tosca, red. Damir Zlatar Frey; Davor Lešić (Mario Cavaradossi), foto: Dražen Šokčević (HNK Ivana pl. Zajca Rijeka)I onda je došla premijera Tosce u travnju 2007. s istaknutom talijanskom sopranisticom Francescom Patané u naslovnoj ulozi.

    To je svakako bila veća odgovornost ne samo prema sebi nego još više, prema publici. Nisam se mogao više vaditi da nisam imao dovoljno proba. Mislim da je Tosca napravljena na visokom nivou.

    Nedavno ste pjevali još dvije premijere: Macduffa u Macbethu u Rijeci i Petra Njegovana u Mirjani u Zagrebu.

    Moram dodati da sam radio i u premijernom projektu Cavallerije rusticane  u  prosincu prošle godine u  SNG-u u Mariboru. Predložio me redatelj Plamen Kartaloff, koji je u Zagrebu postavljao Cavalleriju. Slušao me kao Turiddua kad sam dva puta gostovao.

    Počeli ste nastupati u prvom fahu relativno kasno, s četrdeset godina, iako izgledate mnogo mlađi. Mislite li da je to prednost ili nedostatak? Kako sebe sada vidite?

    Najprije, moram reći osnovno: i da me sutra vrate u zbor, zadovoljan sam jer sam napravio ono što sam želio. Završio sam školu. Nedostaje mi još jedan ispit da završim magisterij. Imao sam žarku želju otpjevati uloge za magisterij, i to mi se ostvarilo, i ponovit ću što je u jednom intervjuu rekao redatelj Tosce Damir Zlatar Frey: ja sam sretan čovjek. I da ništa više ne bude poslije. Ali, naravno, nadam se i očekujem najbolje.

    Je li kasno preuzimanje odgovornosti lakše ili teže? Kaže se, kad si mlad, ideš bez puno razmišljanja, a kad si stariji razmišljaš. Što je bolje?

    Kolege u Zagrebu za vrijeme pokusa Mirjane čudili su se što nisam nervozan, što se ne uzrujavam, da sam smiren, ali kad prođete kroz sve etape, imate dugogodišnje iskustvo pjevanja u zboru, pa pet-šest godina kao epizodni solist. Kada dođu glavne uloge, drugačije gledate na sve, posve različito nego kad dođeš s Akademije i odmah dobiješ glavnu ulogu. Treba postupno prelaziti stepenice, kao što je maestro Miroslav Homen jednom prigodom rekao za dirigenta:  treba najprije biti zborovođa, pa asistent i tek onda preuzeti predstavu.

    Imate li tremu?

    Ne, uopće. Kad sam posve siguran u tekst, nemam. Na Mirjani sam je malo imao, jer nisam bio posve siguran u glazbu. Imali smo malo pokusa s maestrom Barezom koji je ravnao premijerom, a nije isto kad pripremaš ulogu s drugim dirigentom - to je bio Josip Šego, a  onda dođe glavni dirigent. I u Mariboru su se mijenjali dirigenti, trojica su se promijenila. Meni je na reprizi - premijeru je pjevao Janez Lotrič - dirigirao Loris Voltolini, i bez ijednog smo pokusa ušli u predstavu. Trema puno ovisi o dirigentu, ali najvažnije je: treba biti posve siguran u tekst, naravno i u glazbu, a u to pjevač sam treba uložiti mnogo rada.

    HNK u Zagrebu: Josip Mandić, Mirjana, red. Patar Selem; Davor Lešić (Petar Njegovan) i Adela Golac Rilović (Mirjana)Priča se da lako i brzo učite.

    Tako kažu.

    Imate li uzore?

    Volim poslušati druge pjevače, i one za koje mislim da su lošiji od mene i one za koje mislim da su daleko bolji, barem poznatiji od mene.

    A koji Vam se pjevač sviđa?

    Iako svi hvale Pavarottija, on mi nije nekako in. Ne mislim pritom na vizualni moment, iako se čovjek dosta veže uz izgled pjevača. Bliži mi je Domingo, možda i po boji glasa, a i sviđa mi se pojavom. Od mlađih – mislim da nitko nije dostigao ovu dvojicu. Inače, više volim dramske glasove nego lirske, jer sebe u njima bolje mogu vidjeti. Moram priznati da volim čuti glas. Što vrijedi ako netko lijepo pjeva ali ga se ne čuje. Mislim da pjevača najprije treba čuti. I treba pjevati razgovjetno da se tekst razumije. Gospođa Žabčić-Hesky uvijek je govorila: nije dovoljno misliti samo na vokale, treba i suglasnike dobro izgovarati.

    Malo bih Vam se suprotstavila. Mislim da pitanje čujnosti nije toliko pitanje količine glasa nego prvenstveno je li glas dobro postavljen, fokusiran.

    Jest, to je točno, ali kod nas je u Rijeci fama da je orkestar obično prebučan. Manji glas se jednostavno slabo čuje iz zadnjeg reda.

    Kako se odnosite prema modernoj opernoj režiji?

    Ako možemo reći za našu Toscu da je moderna, barem ima drukčiji pristup, to me ne smeta. Smetalo bi me kad bi bila u današnjem ruhu. Volim igrati u kostimima iz vremena kada se događa radnja opere.

    Kako vidite opernog pjevača danas?

    Mislim da je bilo puno lakše pjevačima prije dvadeset i više godina. Uzmite primjerice našega poznatoga Viktora Bušljetu.  Njemu je bilo dovoljno doći, stati i otpjevati i slijedile su ovacije. Danas pjevač mora i dobro izgledati i dobro pjevati i dobro glumiti. I s te strane nam je danas teže.

    Kako općenito vidite operni trenutak u Hrvatskoj?

    HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, Tosca, red. Damir Zlatar Frey; Francesca Patane (Floria Tosca) i Davor Lešić (Mario Cavaradossi)Ah! Znamo da je novaca svake godine sve manje za kulturna događanja. Veseli me što ipak ima mladih koje opera zanima. Evo moje dvije kćeri, jedna od sedam a druga nepunih dvanaest godina, lude su za kazalištem. Za razliku od šesnaestogodišnjeg sina, koji je jedanput ušao u kazalište kad sam pjevao Giocondu i rekao da neće više nikad. Treba naći formulu kako mlade ljude dovesti u kazalište i kad se ta formula nađe, opera će i dalje živjeti. Možda će mjuzikli i operete - pogotovo mjuzikli, privući mlade.

    Omjer je pozitivan, dva prema jedan, što djeluje ohrabrujuće. Da se vratimo Vama. Što biste Vi osobno sada željeli pjevati?

    Prva i osnovna želja mi je Alfredo u Traviati. Vidim sebe u kostimima iz onoga vremena. Doduše, danas se modernizira sve što se da modernizirati, Bože moj, moramo to prihvatiti,  kao što moramo prihvatiti i nastupe u operama koje se izvedu jedan put i nikada više. Posao je posao. Volio bih pjevati i Ismaelea u Nabuccu, jer sam ga pripremio. Volio bih pjevati Calafa u Turandot – ariju sam nedavno otpjevao na koncertu u Zagrebu. Sjećam se riječke Turandot od prije nekoliko godina koja me jako dojmila kao vrlo dobra predstava s vrlo dobrim pjevačima. Sjećam se i odlične Norme s Mirellom Toić, pa bi me i Pollione zanimao. Da, i Rodolfo u La Bohème.

    A što Vas sada čeka?

    U Kapucinskoj crkvi u Rijeci 11. srpnja Verdijev Requiem, a 19. srpnja ide Tosca na tri lokacije: prvi čin u Kapucinskoj crkvi u podne, drugi u 22 sata u Guvernerovoj palači, a treći bi trebao ići na Trsatskoj gradini u 2 ujutro, što bi moglo biti efektno. Na jesen bi trebala ići Sunčanica Borisa Papandopula i ravnatelj Opere Ozren Prohić rekao je da ima uloga za mene. U prosincu ide premijera Madame Butterfly, nadam se da ću dobiti ulogu Pinkertona. Treća premijera na proljeće bit će Traviata u posve novom izdanju, pa se nadam i Alfredu, jer mi je to želja od malih nogu.

    © Marija Barbieri, KULISA.eu, 26. svibnja 2008.