Dva poluvremena

Gostovanje: Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka, Giacomo Puccini, Tosca, red. Damir Zlatar Frey ( u HNK u Zagrebu)

• Razmjena gostovanja između hrvatskih opernih kuća više je nego hvalevrijedna i dobrodošla. Valjalo bi je i intenzivirati kako bi se obogatio njihov pojedinačan skroman repertoar. Zato smo sa zanimanjem dočekali gostovanje ansambla HNK-a Ivana pl. Zajca iz Rijeke s Toscom, tim više što je njezina premijera u travnju prošle godine pobrala dobre osvrte kritike. Teško je reći koliko i jesu li se očekivanja ispunila, jer je izvedba imala dva poluvremena: prvi čin, protekao u nesnosnoj zvučnosti orkestra (nikada, ali baš nikada nisam čula tako glasnu svirku orkestra u kazalištu), u konstantnom putovanju inače vrlo lijepih (prekrasni stupovi) scenskih elemenata, s dječjim zborom koji se uslijed glasnoće orkestra nije čuo, što je sve stvaralo nervozu koja se prenosila i na protagoniste te nastavak predstave.
  
  U drugome činu počelo je smirivanje, zvuk se vratio u nužne dimenzije i do kraja predstave riječki je orkestar mogao pokazati svoje već isticane kvalitete a solisti, pribraniji, bez razmišljanja kamo će i kuda prolaziti ispred i iza stupova ili slike, mogli su se više koncentrirati na pjevanje i mizanscenu. Tako je cjelokupni dojam znatno povoljniji nego što se moglo naslutiti nakon prvoga čina,  što je pokazala i publika dugotrajnim i srdačnim pljeskom na kraju predstave.
  
  Nakon riječke premijere najviše se govorilo o režiji i cjelokupnoj scenskoj postavi – scenograf, kostimograf i scenski pokret – Damira Zlatara Freya. U svojoj prvoj opernoj režiji Frey je pokazao afinitet za prenošenje dramske misli izrazito uspjelo konstruiranog glazbeno-scenskog djela Puccinijeve opere. Naravno, ne valja pri tome smetnuti s uma da su Puccinijeve didaskalije vrlo precizne, i koliko god sebi redatelj dopuštao slobode, neke se osnovne stvari moraju poštovati. To je Frey uglavnom i učinio. Posve je sigurno s namjerom prvi čin, još i prije uvodnog akorda, koncipirao u konstantnom pokretu, što se može prihvatiti, ali se ne može reći da takva pokretna vreva ne dekoncentrira slušanje glazbe, i da bi možda bilo bolje da je iste bilo manje. Međutim, kako se dalje odvijala radnja, događanje je svedeno u mirnije tokove pa je do većeg izražaja dolazila mnogostruka kvaliteta ove omiljene opere. Prizor s pastirom (Vanja Zelčić) na početku trećega čina uistinu je prelijep.
  
  Frey u obilju koristi crvenu boju spajajući Te Deum u prvome činu s crvenom Toscinom haljinom. Crvena je boja vrlo sugestivna i mnogoznačna, što u operi ima dvostruko opravdanje: ljubav i krv. Ne bih se složila s koncepcijom rustikalnog Scarpije; on jest šef policije ali i barun, okrutan, ciničan, i ne vjerujem da bi tako prizemno nasrtao na Toscu. Unatoč tome, drugi i treći čin djelovali su sugestivno. I raskošno.
  
  Olga Kaminska u naslovnoj ulozi pjevačica je nedvojbenih kvaliteta, posvemašnjeg suvereniteta nad pjevanjem i glumom. Neobično je što u rasponu dinamike od piana, ne uvijek do kraja izrađenog, do fortea, koji plijeni snagom i zvučnošću, nema prijelaza.
  
  Davor Lešić kao Cavaradossi sve se bolje razvija i na najboljem je putu postati tenorski nositelj repertoara u hrvatskim opernim kućama. Ima što se traži: lijep glas lirico-spinto tenora sa sigurnim visinama, muzikalan je i pouzdan, dobro se drži na sceni i likom može dočarati opernog junaka, kakve su većinom uloge repertoara. Valentin Enčev kao Scarpia nije mogao prijeći Te Deum (ali to u sinoćnjoj Tosci niti ne bi mogao ljudski glas, za to su potrebne jerihonske trublje). Međutim, u drugome činu pokazao je  kvalitete izrazite scenske osobnosti i u toj i takvoj koncepciji Scarpije donio pjevački i glumački uvjerljiv lik. Manje su uspjeli nositelji manjih uloga, od dobrog Siniše Štorka kao Angelottija do posve neprimjerenog Saše Matovine kao Spolette. Tu se našao i, prema svim mišljenjima, nedavni sjajni Figaro Robert Kolar, lirski bariton u ulozi Crkvenjaka (!) u kojoj redovito slušamo basove, što je sa sobom donijelo - ne njegovom krivnjom, slabo čujne dubine. I kao lik je neodređen, ni star ni mlad. Dario Bercich kao Sciarrone i Ključar primjeren je izbor za svoje uloge. Izvedbom je dirigirala Nada Matošević.

  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 26. svibnja 2008.

Piše:

Marija
Barbieri