Mlada hrvatska sopranistica Margareta Klobučar, koju hrvatska publika u ožujku može vidjeti u ulozi Gilde u zagrebačkom Rigolettu i Violette u riječkoj Traviati, nakon zapažene inozemne karijere ponovo gostuje u hrvatskim kazalištima, osam godine nakon nastupa u ulozi Violette u Traviati i Kraljice noći u Čarobnoj fruli u HNK u Zagrebu.
Rođena je u Sisku gdje je osnove pjevanja učila kod profesorice Marice Pernar. Na natjecanju opernih pjevača u Splitu 1995. godine osvojila je prvu nagradu i iste je godine upisala studij pjevanja na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču kod profesora Donnera i Holla. Godine 1998. pobijedila je na četvrtom Međunarodnom natjecanju Ferruccio Tagliavini u Deutschlandsbergu, a godine 1999. bila je finalistica na bečkom natjecanju Belvedere.
Nakon debija u okviru visokoškolske produkcije u ulozi Kraljice noći u Čarobnoj fruli, angažirana je u Wiener Kammeroper u ulogama Euridike (Orfej i Euridika), Tonine (Prvo glazba, potom riječi) i Madame Silberklang (Kazališni ravnatelj).
Sljedeći angažmani odveli su je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu (Traviata), u Makedoniju (Gilda u Rigolettu), Beč (Carmina burana, Fauréov Requiem, Händelovi oratoriji Stvaranje i Jephta), Bregenz (glavna uloga u Janačekovoj operi Mudra lija) te u Graz (Beethovenova Missa solemnis, Stabat mater Pergolesija, Dvořákovi Te Deum, Stabat mater i Misa u D-duru, Mozartov Requiem i Vivaldijeva Gloria)
Postala je stalna članica Opere u Grazu u sezoni 2001/2002. Njezin se repertoar otada obogatio ulogama Serpette (La finta giardiniera), Fride (Enrico), Adine (Ljubavni napitak), Euridike (Orfej u podzemlju), Sophie (Werther), Norine (Don Pasquale), Adele (Šišmiš), Zerbinette (Ariadna na Naxosu), Sestre Genovieffe (Sestra Angelica), Franziske Cagliari (Bečka krv), Sophie (Kavalir s ružom), Olimpije (Hoffmannove priče), Violette (Traviata) i Ilije (Idomeneo).
Gostovala je u Stuttgartu u ulozi Barunice Freimann (Zvjerokradica), u Essenu u ulozi Euridike i u Leobenu kao Konstanze u Otmici iz saraja. Godine 2007. gostovala je u Staatsoper unter der Linden u Berlinu u Kavaliru s ružom, u Operi u Klagenfurtu i na festivalu operete u Mörbischu.
U HNK Ivana pl. Zajca nastupate u ulozi Violette u Vedrijevoj operi Traviata u režiji Janusza Kice i pod ravnanjem Nikše Bareze, u jednoj od za sopranisticu najzahtjenijih uloga koja uz ostalo u jednoj večeri traži koloraturni, dramski i lirski sopran.
To je jedna od najtežih sopranskih uloga. Pjevajući je uvijek izgubim dva do tri kilograma, no maestro Bareza traži da se pjeva s manje snage i da se već u drugom činu dočara Violettina nemoć, da se pjeva glasom bolesnice. U drugom činu moram glasom dočarati manje dramatike nego u nekim drugim produkcijama. Samim time glas se štedi. U prvom su čine ostale kolorature, ali meni je najnaporniji uvijek bio drugi, dramski čin.
Kakvi su vam dojmovi s Rigoletta u HNK u Zagrebu, u režiji Krešimira Dolenčića i pod ravnanjem Ive Lipanovića?
Zagrebačka produkcija je vrlo klasična. Nije me iznenadila kao riječka Traviata.
Nastupala sam s odličnim pjevačima, Lučićem i Cosiasom, ali moram reći da često nastupam sa sjajnim pjevačima pa sam na to i navikla.
Jutros ste pjevali Gildu na pokusima u HNK u Zagrebu, a poslijepodne i navečer Violettu na pokusima u Rijeci. Kako uspijete u jednom danu otpjevati dvije tako zahtjevne uloge?
Kao prvo, imam izvrsnu tehniku, za što je zaslužna moja prva profesorica pjevanja Marica Pernar kojoj ću uvijek biti beskrajno zahvalano. Kao drugo, operni sam profesionalac i navikla sam na žestoki tempo rada. U Austriji pjevam po šest-sedam sati dnevno. Toliko se od mene traži.
Prije nekoliko godina nastupili se u Rigolettu u režiji Tatjane Gurbača. Kako vam se dopala ta moderna produkcija?
Bila je to jako moderna produkcija u kojoj se nisam slagala s većinom toga što se događalo na sceni, jer nije imalo pravog smisla. Radnja se odvijala u sadašnjosti, no problem je što je režija bila scenski prezahtjevna, što je išlo nauštrb glazbe. Publika također mnogo toga nije razumjela, nisam bila jedina.
Kod riječke Traviate svidjelo mi se razmišljanje redatelja Janusza Kice. Koncept je vrlo moderan, premda on mrzi taj izraz. Sve je u njegovoj režiji povezano s glazbom, sve ima smisla i nema proturječja.
Koja je najveća promjena u vašem liku u odnosu na izvornu Violettu?
Najveća promjena je da u trećem činu nema kreveta i da Violetta ne umire u zemaljskom smislu. Ona se miri sa svojom sudbinom i odlazi smirena i sretna sa scene. Violetta ne umire na sceni te ostaje u zraku što se s njom zapravo dogodilo. Mislim da je ta ideja jako dobra. Janusz Kica je dramski redatelj i drugačije glumački pristupa predstavi od opernih redatelja. Sve je mirnije i manje salonski, što je dobro. Kica je sve zamislio kao Violettino prisjećanje, kao njenu viziju. Ona nema puno kontakta s ljudima, osobito u trećem činu.
Zagrebačka publika sjeća se vašeg nastupa u travnju 2001. kada ste pjevali Violettu, a pok. Nenad Turkalj je u Vjesniku napisao da je nova zvijezda rođena. Iste ste godine nastupili u HNK u Zagrebu i u Čarobnoj fruli. Zašto vas nakon toga toliko dugo nije bilo na hrvatskoj opernoj sceni?
Samo stoga što sam imalo jako puno obaveza u Grazu, gdje sam u stalnom angažmanu. Sistem rada u Austriji je surov. Radimo šest dana u tjednu i ne puštaju nas nikuda. Sad sam stalno na putu jer se iz Hrvatske moram vraćati na pokuse u Graz. No, ipak dolazim češće u Hrvatsku, a pritom mi je lakše doći na koncerte nego u opernu produkciju.
Kako ste se uspjeli izvući za ove dvije uloge u Hrvatskoj?
Teško. Zadnjih par tjedana stalno sam u hotelima i automobilu. To me jako umara. Bilo bi lijepo biti samostalni umjetnik, ali je prerizično.
Prije dvije godine imao sam priliku vidjeti vas u berlinskoj Staatsoper unter den Linden gdje ste pjevali Sofiju u Kavaliru s ružom. Imali ste savršenu dikciju, scensku razigranost, glasovnu čistoću, a publika vas je nagradila ovacijama. Je li bilo teško za vas kao strankinju probiti se u Berlin u operu na njemačkom jeziku?
Teško se inače probiti, postoji jako puno pjevača, tržište je ogromno. Ima sve više jako dobrih mladih pjevača, jako fleksibilnih na sceni. Što se tiče njemačkog ili talijanskog repertoara, mislim da nema previše razlike, jer to je uglavnom stvar agenata. Osobno, nisam obožavateljica njemačkog repertoara, no izgleda da me sudbina vuče na taj repertoar. U Hamburgu sam nastupila upravo u Arabelli. Sretna sam radi toga, no to nisu moje uloge iz snova.
Kojim ste ulogama u svom matičnom kazalištu u Grazu najviše zadovoljni?
Najviše sam zadovoljna količinom uloga koje sam imala prilike pjevati. Osobito sam zadovoljna s Traviatom, Lucijom di Lammermoor i Zdenkom u Arabelli. Zdenka je jako teška uloga, glumački zahtjevna i ne tako pjevna kao Sofija u Kavaliru s ružom.
Kakvi su vam planovi za naredno razdoblje?
Nemam dugoročnih planova u svom životu. Pustim da sve teče svojim tijekom. Što se uloga tiče, čeka me Kavalir s ružom, Cosi fan tutte – nažalost na njemačkom, a dogodine Lulu, koja me kao uloga pretjerano ne oduševljava ali ću je savladati, te Mjesečarka i Figarov pir.
Jeste li zadovoljni statusom u Grazu?
Zasad jesam, premda razmišljam i o novim izazovima. No, sigurnost mi je jako važna u životu.
© Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 10. ožujka 2009.
