Maestralni Lučićev Rigoletto

O gostovanjima u glavnim ulogama u obnovljenoj predstavi Rigoletto Giuseppea Verdija u HNK u Zagrebu (dir. Ivo Lipanović, red. Krešimir Dolenčić)

• Nakon nešto više od tri godine željno očekivani Verdijev Rigoletto vratio se u HNK u Zagrebu. Ulaznice su rasprodane mjesec dana unaprijed i ugođaj je bio premijerni. Naravno, pozornost je prvenstveno bila usmjerena na vjerojatno ponajboljeg i najtraženijeg svjetskog tumača naslovne uloge, Željka Lučića, ali je zanimanje izazvao i nastup Margarete Klobučar, mlade hrvatske umjetnice koja djeluje u inozemstvu i dobiva dobre kritike u inozemnim opernim časopisima. Bila je to predstava u sklopu desetih Gostičevih dana, manifestacije koja se održava pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske.
  
  Željko Lučić umjetnik je najviših kvaliteta. Glas mu je prekrasne boje, visoki registar – a bez njega nema dobra verdijanskog baritona – prvorazredan, pjevačko umijeće na zavidnoj razini, muzikalnost besprijekorna, legato uzoran. S takvim kvalitetama – a one su preduvjet – prihvatio se zacijelo najsloženijeg Verdijevog lika, po složenosti i višeslojnosti u dramatskom pogledu ravnog Shakespeareu – uostalom monolog Pari siamo i donio je na dramatskoj razini najvećih engleskih interpreta Shakespearea. S takvim kvalitetama i s istančanim osjećajem za interpretaciju, kao i s onom posebnom inteligencijom kojom veliki umjetnici premošćuju zamke zavodničkih efekata, duboko je prodro u bit lika za koji nikada nećemo moći reći je li dobar ili zao.
  
  Svaki crescendo i decrescendo, piano i forte inkorporirani u prelijepu zaobljenu frazu plemenite zvučnosti, pogled, pokret, zdvojnost, očaj, nježnost, težnja za osvetom –  izvirali su iz raskošno bogatog izvora genijalne Verdijeve glazbe i njegove toliko karakteristične parole scenice (scenske riječi), na njima se napajalo i nikada, ali baš nikada nije izlazilo iz konteksta glazbenih datosti. Lučić crpi isključivo iz glazbe i ne pribjegava ničemu izvanjskom, ne služi se uobičajenim klišejima, što dokazuje njegov profinjen ukus. Iako impozantnom pojavom nije likom idealan za grbavu dvorsku ludu, njegovo pognuto držanje i slomljen hod adekvatno su je i vizualno dočarali. Koliko li je u njegovu pjevanju bilo prelijepih detalja! Koliko snage i potresnosti u cjelokupnom nastupu! Bio je oličenje iznimne emotivnosti spojene s dramatskim izrazom, imanentnih Verdijevoj glazbi. Veličanstvena glazba našla je u njemu veličanstvenog interpreta!
  
  Nazočnost takve umjetničke veličine može djelovati poticajno ali nije se dogodilo u slučaju Margarete Klobučar. Ona je rutinirana pjevačica lijepa zaobljena glasa i sigurne tehnike, dobro izgleda i dobro se  kreće scenom. No, koliko je god Lučić u duete Rigoletta i Gilde unosio topline i nježnosti, toliko je izgledalo kao da mu ona nezainteresirano uzvraća, pa pravoga kontakta među njima nije bilo, što je u Rigolettu u najmanju ruku neobično. A i kad je riječ o samome njezinu pjevanju – a kad je pjevač hladan, nedostaci se lakše uočavaju – ni ono nije bilo uvijek besprijekorno. Reprizna Gilda, Ivana Kladarin, unijela je u svoju ulogu mnogo više izražajnosti i topline pa je bila dojmljivija.
  
  Mladi španjolski tenor Carlos Cosías osvojio je publiku lijepim i sigurnim visokim registrom, ali su ponekad zasmetali prerobustnost tona i manjak stilske elegancije. Na reprizi je pjevao bitno mekše s više dinamičkih nijansi, pa je i dojam bio povoljniji. Vojvoda je pjevački iznimno teška uloga pa je takav pjevač i više nego dobro došao.
  
  Od zagrebačkog opernog ansambla najbliži Lučiću bio je Luciano Batinić kao Sparafucile (uostalom, ulogu je pjevao u trima obnovama opere u Berlinu). Odvajao se i Ozren Bilušić kao Monterone (premda je velika uposlenost u iznimno teškom basovskom buffo liku Don Magnifica u Pepeljugi malo umanjila snagu izraza dramskog baritona).
  
  I tu bi priča bila gotova. Ostalo je tužna stvarnost sadašnje razine izvedbe koju nisu mogle prekriti ni obilno korištene dimne zavjese.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 10. ožujka 2009.

Piše:

Marija
Barbieri