Šestog, 9, i 11. ožujka 2009. u zagrebačkom HNK obnovljenoj opernoj predstavi Rigoletto Giuseppea Verdija u režiji Krešimira Dolenčića i pod ravnanjem Ive Lipanovića u glavnoj ulozi nastupa nagrađivani španjolski tenor Carlos Cosías. Već na prvom nastupu izazvao je oduševljenje zagrebačke publike koja ga je nekoliko puta nagradila dugotrajnim pljeskom i ovacijama.
Carlos Cosías studirao je glazbu i glasovir na Conservatorio del Liceu u rodnoj Barceloni, a pjevanje kod Jaumea Francisca Puiga (pedagoga Jaimea Aragalla, Joséa Carrerasa i drugih poznatih pjevača) i Eduarda Giméneza. Pobjedio je na natjecanju za operne pjevače Manuel Ausensi u Barceloni 1998. godine i iste se godine potvrdio nagradom za najboljeg pjevača zarzuele na Operalia natjecanju Placida Dominga. Osvojio je drugu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Francisco Viňas u Barceloni gdje je nagrađen i kao najbolji izvođač Donizettija i kao najbolji španjolski pjevač.
Tada počinje niz trijumfalnih nastupa zahvaljujući kojima postaje jedan od najboljih suvremenih tenora. Svoj repertoar obogatio je mnogim novim djelima, iako ga sklonost prema belcantu vraća djelima Gaetana Donizettija koje je i ranije interpretirao (Don Pasquale, Ljubavni napitak, Anna Bolena, Lucia di Lammermoor). Nastupio je i u operama La vida breve, Macbeth, Tajni brak, Gianni Schicchi, Traviata, La Bohème i Rigoletto te u Rossinijevoj Maloj svečanoj misi, Mozartovoj Krunidbenoj misi i Verdijevu Requiemu.
Carlos Cosías često nastupa i na koncertnom podiju. Surađivao je s mnogim poznatim dirigentima. Izvan Španjolske gostovao je u Nici, Hamburgu (s Placidom Domingom), Münchenu, Salisburyju, Washingtonu te Swonu i Pusanu u Južnoj Koreji. Ulogom Tamina u Čarobnoj fruli izazvao je pravu buru oduševljenja u Operi u Cagliariju.
Kako ste doživjeli zagrebačku produkciju Rigoletta?
Zagrebačka predstava je vrlo klasična, što mi je drago, jer se danas rade i radikalne režije. Klasična režija znak je poštovanja prema autoru. Vrlo je teško pomaknuti operu u drugo vrijeme i mjesto, a da to funkcionira. Sjećam se kad sam prije nekoliko godina pjevao Don Pasqualea, da je čak mijenjan i tekst, pa sam u rečenici »napisao sam ti pismo da izrazim osjećaje« umjesto pismo morao pjevati e-mail! Smijurija!
U Barceloni sam 2002. gledao Krabuljni ples koji je bio potpuni debakl. Prva se scena odvijala u zahodu, a likovi su obavljali malu nuždu. Gledatelji su očekivali kostime epohe i bili potpuno šokirani. Pjevali su sjajni pjevači, Walter Fraccaro i Carlos Alvares, ali kritika se toliko obrušila na režiju da su jedva i spomenuti u kritikama.
Jeste li imali pozitivnih iskustava s modernim režijama?
Da, pjevao sam u Traviati koja se odvijala u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Također, u Nici sam pjevao u La Bohème koja se odvijala 1968, u vrijeme studentskih nemira. Obe predstave su dramaturški funkcionirale.
Kako doživljavate Vojvodu od Mantove?
Vojvoda je vrlo bezobziran lik, koji uzima sve što mu se svidi, ne mareći za osjećaje drugih. Doživljavam ga kao antipatičnog playboya koji koristi svoju političku moć za osvajanje žena, ali i za ugnjetavanje svih koji mu se suprotstave. Nakon otmice možda se učini da ima barem nešto iskrenih emocija, ali u sceni s Maddalenom vidi se da ih zapravo nije imao.
Kako je došlo do vašeg angažmana u Zagrebu?
U Španjolskoj me čuo dirigent Gianluca Marcianó i pozvao da pjevam Vojvodu u Rigolettu u Zagrebu. Vojvodu od Mantove prvi sam put pjevao u Koreji prije godinu dana i ulogu sam poznavao, a bio mi je izazov nastupiti u novoj sredini.
Kakva je bila koreanska produkcija?
Klasična, zahvaljujući tome što je redatelj bio Talijan, a korejski dirigent je vrlo dugo radio u Milanu. Bila ja to predstava realizirana na tradicionalni talijanski način.
Vaša karijera je bila duže prekinuta, ali ste se uspjeli vratiti...
Da, imao sam ozbiljnih problema sa želucem, bio sam na operacijama i tri godine nisam mogao pjevati. Vratio sam se na scenu 2006. ulogom Tamina u Čarobnoj fruli. To je teška uloga, znatno različita od verdijanskih. Otad pjevam bez prestanka.
Koje uloge najviše volite?
Jedna od omiljenih mi je Nemorino u Ljubavnom napitku, zatim Edgardo u Luciji di Lammermoor, ali i Vojvoda od Mantove. Vojvoda ima nekoliko teških arija, kao što su ne samo popularna La donna è mobile nego i Parmi veder le lagrime te kvartet Bella figlia dell' amore koji je vrlo zahtjevan za tenora. Uloga traži visoku koncentraciju do samog kraja, kada se La donna è mobile pjeva drugi put, izvan scene.
Kako je surađivati s Željkom Lučićem kao Rigolettom?
Lučić je izvrstan. Ima prekrasan glas i ulogu izvodi vrlo ekspresivno. Posjeduje glasovno bogatstvo koje savršeno pristaje toj ulozi. Osobito uživam u njegovim savršeno kontroliranim prelazima iz pianissima u forte i obrnuto. Malo je verdijanskih baritona koji mogu tako dobro regulirati glas i savršeno pjevati i s pola snage. U posljednjoj sceni s Gildom posebno je dirljiv i njegovo pjevanje dolazi do samog srca gledatelja.
Kakve su bile Gilde?
Margareta Klobučar ima posebno lijep glas, a i Ivana Kladarin je vrlo dobra.
Gilda je inače težak lik koji traži puno pjevanja. Posebno je težak prvi čin, gdje ima dva dueta, s Riglettom i Vojvodom, i odmah potom solo ariju.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
U Barceloni počinjem s pokusima za Don Giovannija, potom pjevam u Traviati u Firenzi, zatim tipičnu španjolsku operu u Madridu. Sa suprugom Rocio Martinez koja je koloraturna sopranistica nastupit ću i na nekoliko koncerata u Španjolskoj i Francuskoj.
Pjevate li zajedno i u operama?
U Čarobnoj fruli i Don Pasqualeu pjevali smo zajedno. Rocio inače pjeva Kraljicu noći, ali u toj produkciji Čarobne frule pjevala je Papagenu jer je svakako htjela pjevati sa mnom nakon mog povratka na scenu.
Kakvi su vam dojmovi boravka u Zagrebu?
Sviđa mi se HNK u Zagrebu koji ima odličnu akustiku. Drago mi je da sam dobio priliku nastupati u Zagrebu i nadam se ponovnom dolasku.
© Zlatko Vidačković, KULISA.eu, 9. ožujka 2009.
