Takvog pjevača danas nema

Uz izložbu posvećenu Josipu Gostiču u povodu desete obljetnice Gostičevih dana

• U petak 6. ožujka u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u sklopu programa Gostičevih dana izvedena je opera Rigoletto, a istoga dana u 18 sati u foajeu HNK otvorena je izložba posvećena Josipu Gostiču, čime je obilježena deseta obljetnica Gostičevih dana.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Josip Gostič bio je velik umjetnik i velik čovjek koji je trajno i neizbrisivo zadužio hrvatsku i slovensku glazbenu reprodukciju, a istodobno imao i velik udio u europskoj. Rođen je 5. ožujka 1900. u mjestu Stara Loka kod Škofje Loke, a osnovnu školu pohađao u Homcu. Završio je Orguljašku školu u Ljubljani i dvije godine bio orguljaš u Homcu. Godine 1921. upisao se na Državni konzervatorij u Ljubljani, istodobno postao članom zbora Opere Slovenskog narodnog gledališča i povremeno nastupao u manjim ulogama. Solistički je debitirao 5. rujna 1929. u ulozi Lenskog u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, a diplomirao 1930. s izvrsnim ocjenama. Kao solist ljubljanske Opere ostvario je više od četrdeset opernih i operetnih uloga.
  
  Prvi susret Josipa Gostiča sa zagrebačkim općinstvom dogodio se 16. prosinca 1930. na koncertu ljubljanske Glasbene matice u Prokletstvu Fausta Hectora Berlioza, a prvi nastup u stalnom angažmanu bio mu je 26. rujna 1937. u ulozi Pinkertona u Puccinijevoj Madame Butterfly. Zagrebačka publika odmah je zavoljela naočita tenora lijepa glasa, sigurnih i sjajnih visina i bogatih dinamičkih preljeva, vrhunske muzikalnosti, visoke glazbene naobrazbe, velike kulture, uzorna fraziranja, zaobljena legata i naglašena smisla za interpretaciju. A on joj je ljubav uzvratio. U inozemstvu je gostovao kao prvak zagrebačke Opere i time najviše pridonio njezinu ugledu u svijetu.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  U Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu Gostič se razvio do najviših dometa, postao stup ansambla te apsolutni ljubimac publike. Zagrebačkoj Operi ostao je vjeran do smrti 1963. godine. U ožujku 1942. počeo je gostovati u Beču, najprije u Volksoperi (tada Operi grada Beča), a godine 1951. postao je stalnim članom Bečke državne opere i u osam sezona u njoj ostvario 16 uloga i 260 nastupa. Kreacija Lohengrina otvorila mu je put prema vrhuncu u karijeri - glavnoj ulozi zlatnog kralja Mide na svjetskoj praizvedbi posljednje opere Richarda Straussa Ljubav Danaje (Die Liebe der Danae) na Salzburškim svečanim igrama 14. kolovoza 1952, čime se upisao u glazbenu povijest. Izvedba je objavljena na CD-u tvrtke ORFEO C 292 923 D. Midu je pjevao i na premijeri opere u Beču i u milanskoj Scali te na gostovanju bečkoga opernog ansambla u Velikoj operi u Parizu.
  
  Doprinos Josipa Gostiča hrvatskoj opernoj reprodukciji je neprocjenjiv, i ona je bez njega nezamisliva. Četvrt stoljeća njegova stalnog angažmana u zagrebačkoj Operi njezini su zvjezdani trenuci, a njegov je udio u tumačenju likova u operama hrvatskih skladatelja neponovljiv. To potvrđuju već i puki statistički podaci. Gostič je u Zagrebu ostvario 54 uloge (u cijeloj karijeri 115); sve su, naravno, bile glavne, i imao oko tisuću nastupa. Tumačio je četrnaest likova u operama hrvatskih autora, od toga četiri na praizvedbama. Već je 1933. na praizvedbi opere Adel i Mara Josipa Hatzea u Ljubljani pjevao Adela. Jakov Gotovac smatrao ga je svojim jedinstvenim Erom i za njega skladao uloge Nenada u Kameniku i Petra u Mili Gojsalića, a Boris Papandopulo Vezira u Sunčanici. Bio je idealan interpret Porina Vatroslava Lisinskog.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Razvivši se u dvadeset pet godina zagrebačkog angažmana od lirskog do dramskog tenora, a pri tome zadržavši svijetlu boju glasa i mekoću mezzavocea, Gostič je uz spomenute uloge slijedom ostvarivao antologijske kreacije hrvatske pozornice. Spomenut ćemo samo neke: Janka u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Massenetova Werthera, Riccarda u Krabuljnome plesu, Cavaradossija u Tosci, Enza u Ponchiellijevoj Giocondi, Turiddua u Cavalleriji rusticani, Don Joséa u Carmen, Hermana u Pikovoj dami, Verdijeva Don Carlosa, Wagnerova Parsifala, Pollionea u Bellinijevoj Normi, Radamesa u Aidi, Manrica u Trubaduru, Florestana u Beethovenovu Fideliju, do Otella, Lohengrina i Andréa Cheniera koje je magistralno ostvario u šestom životnom desetljeću. Werther je vrhunac njegova lirskog repertoara, Otello kruna dramskog.
  
  Gostič je posljednji put nastupio na sceni 12. listopada 1963, već smrtno bolestan. Pjevao je trubadura Manrica svježim glasom i začudnom predsmrtnom snagom. Umro je u Ljubljani na Božić 1963. Te godine na Badnju večer prvi put nije njegov glas zaorio crkvom u Homcu, koji je uz Zagreb, u kojemu je proveo dvadeset šest najplodnijih životnih godina, najviše volio. Zagrebu je dao cijeloga sebe, a njegovih tisuću nastupa u njemu bili su vrhunski, nezaboravni umjetnički doživljaji.
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Zagrebačka je publika obožavala Josipa Gostiča. Cijenila je način na koji se iskreno i uvjerljivo unosio u interpretaciju lika i osjećala toplinu kojom je zračio. Ta je ljubav najbolje došla do izražaja kada je 6. lipnja 1959. u iznimno zahtjevnoj ulozi Giordanova Andréa Cheniera slavio tridesetu obljetnicu umjetničkoga djelovanja. Toliko pljeska, cvijeća, skandiranja, brzojava, čestitaka, izraza divljenja, poštovanja i zahvalnosti teško je i zamisliti!
  
  Josip Gostič obilježio je epohu, bio je sudionikom svih važnijih glazbenih događanja u operi i na koncertnom podiju, u Zagrebu i diljem Hrvatske, u kazalištu i na festivalima. Mogao je pjevati sve i uvijek je to činio na najbolji mogući način. Veliki dirigent Karl Böhm rekao je za njega: "Takvog pjevača danas nema." Gostičeva pouzdanost i uzoran odnos prema radu, uz spomenuti prirodni talent, rijetko se susreću.
  
  Dodaju li se tomu i njegove ljudske vrijednosti, pomoć i potpora koju je pružao mladima te vjernost i odanost kazalištu u kojemu se potvrdio i stekao slavu, zaokružen je lik posebne i neponovljive osobe, ličnosti koja piše ne samo glazbenu nego i kulturnu povijest. Bio je vrhunski profesionalac, dobar kolega i suradnik, mladima putokaz i voditelj.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 3. ožujka 2009.