Rođen u Zrenjaninu 1968., Željko Lučić pjevačku je karijeru počeo gotovo slučajno. Radio je kao "otpravnik vozova" i pjevao u zboru. Tada ga je čula naša velika umjetnica i pjevačka pedagoginja Biserka Cvejić i zapazila u njegovu pjevanju ono nešto što je više od same glasovne ljepote i što je moglo biti temelj za buduću uspješnu pjevačku karijeru. Upisao se na glazbenu akademiju u Novom Sadu kod Biserke Cvejić i 1993. debitirao kao Silvio u Pagliaccima. Nakon dvije godine otišao je u beogradsku Operu, gostovao u Aix-en-Provenceu i Amsterdamu te 1997. osvojio prvo mjesto na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Francisco Viñas u Barceloni. Zatim je potpisao dvogodišnji ugovor s Operom u Frankfurtu, koji je produljio na deset godina i upravo mu istječe. Veliku karijeru počeo je 2005. gostovanjem u Covent Gardenu. Slijedile su Opéra Nationale u Parizu i Bečka državna opera. Na početku sezone pjevao je Macbetha na premijeri opere u Metropolitanu pod ravnanjem Jamesa Levinea. S Metropolitanom ima ugovor do 2012. Sezonu je zaključio u lipnju premijerom Rigoletta u Semperoperi u Dresdenu uz Juana Diega Floreza.
Kad sam prije desetak godina upitala Biserku Cvejić ima li među đacima nekoga, odgovorila je da ima jedan bariton sa svim preduvjetima za ostvarivanje lijepe karijere. Bilo je to nešto prije nego što ste 1997. osvojili prvo mjesto na natjecanju Francisco Viñas u Barceloni. Kad smo prije nekoliko mjeseci nakon izravnog prijenosa Macbetha iz Metropolitana opet razgovarale o Vama, rekla je da je, kad Vas je prvi put čula, u Vama osjetila ono nešto. Dosad ste ostvarili lijepu karijeru. Što mislite, koliko ste preduvjeta imali odmah na početku a koliko ste ih nadogradili?
Mislim da je gospođa Cvejić radeći sa mnom sve to jednostavno iz mene izvukla, jer je znala prepoznati. Pretpostavljam da sam to sve imao, ali nisam znao da imam i nisam znao to koristiti dok iskusno oko stručnjaka to nije prepoznalo i izvadilo na svijetlo dana. Tijekom studija nismo se bavili vokalizama i nekim, da ih tako nazovem, predviđenim generalnim načinima rada. Uzeli smo oproštaj i smrt Pose iz Don Carlosa i na toj smo ariji radili šest mjeseci. Samo na osnovu te arije, u kojoj sve piše kako treba pjevati, uključili smo rad na vokalizama, na izjednačavanju vokala, na dubokom dahu, na appoggiu, dakle sve što je nužno u radu opernog pjevača. I gospođa Cvejić odmah mi je usadila maksimu: nemoj se derati, pjevaj svojim glasom!
Znači, ipak ste imali prirodno potpuno postavljen glas?
Mislim da jesam. To je u odmah rekla i profesorica. Rekla je: s tobom ne trebam raditi na visinama, ti ih imaš, ostavi ih kakve jesu. Radit ćemo na srednjem položaju i na dubinama, otvorit ćemo ih da ih malo ozvučiš. Ostalo je nadogradnja.
Zapravo, osvijestili ste ono što imate. Koliko dugo ste učili pjevanje?
Već na drugoj godini studija zaposlio sam se u Operi u Novom Sadu. Prva mi je uloga 1993. bila - Silvio u Pagliaccima. Studirao sam četiri godine, bio član Opere u Beogradu od 1995. do 1998. Gospođa Cvejić mi je dolazila na probe i na predstave, radili smo, usavršavali. Kad sam 1998. dobio angažman u Frankfurtu, nisam potražio drugoga profesora. Pridržavao sam se svega što mi je ona rekla tijekom školovanja i što mi je rekao njezin, nažalost, već deset godina pokojni suprug dr. Dušan Cvejić, s kojim sam također puno radio. Sve sam zapamtio. Na temelju onoga što su mi govorili, sâm sam radio i pronalazio kako doći do određenih tonova, kako otpjevati frazu. Gospođa Cvejić mi je vodilja i pokušavam uvijek slijediti što mi je rekla prije petnaest godina.
Stječe se dojam da nikada niste imali tehničkih problema nego da ste odmah počeli stvarati glazbu.
Možda Vam to tako izgleda. Ali da Vam iskreno kažem, prvih sam sedam, osam godina težište bacio samo na tehniku. Godinama sam radio na izjednačavanju vokala. Jer, ako ste tehnički dobro potkovani, na sceni ne razmišljate kako će koji ton izaći, nego se usredotočujete na ono što je istinski bitno: stvarate glazbu. Ali tehniku morate imati, ona je sredstvo.
Jeste li imali neki uzor?
Kako da ne. I opet zahvaljujući svojoj profesorici, koja mi je usadila ljubav prema Verdiju, prema talijanskoj operi uopće, prema belkantu. Krećem od Enrica Carusa. On je legenda, najbolji tenor svih vremena. Poslije njega Aureliano Pertile, Giovanni Martinelli, Beniamino Gigli, Franco Corelli. To su tenori koje prihvaćam kao nešto nedodirljivo. Od baritona Carlo Tagliabue, Piero Cappuccilli, Aldo Protti, Ettore Bastianini. A kralj je bas Cesare Siepi.
Kad ste otkrili afinitet prema Verdiju?
Mislim da je to i opet potaknula profesorica Cvejić. Činjenica da smo šest mjeseci radili jednu Verdijevu ariju, toliko mi je pružila mogućnosti za otvaranje duše, za meko pjevanje. Ljubav prema Verdiju potekla je od nje, a ja sam je širio upoznavajući Verdijev repertoar.
A ima li išta ljepše za bariton nego pjevati Verdija? Veliki verdijanac Carlo Bergonzi jedanput je rekao da kod Verdija sve piše, treba samo to pročitati i toga se držati. Za sebe je rekao da se nada da je uspio 80 posto. Koliko ste Vi ostvarili?
Bio je potpuno u pravu. Sve što je Verdi zamislio da se izvede, kako mu se uloge trebaju pjevati, zapisao je u partituri. Treba samo otvoriti partituru, to pročitati i tako otpjevati. Tada će učinak biti stopostotan. Uzmimo primjer: u Nabuccu u ansamblu u drugome činu S' appressan gl' istanti iznad riječi S' appressan lijepo piše: sotto voce e cupo, dakle tiho i muklo, i tako treba pjevati, jer tako zahtijeva dramska radnja. Verdi je savršeno poznavao opernu dramaturgiju. Vjerujem da sam i ja uspio da se 80 posto u svemu pridržavam Verdijevih oznaka.
Kako se osjećate u poziciji jednog od prvih, ako ne i prvog verdijanskog baritona današnjice poslije Lea Nuccija, što potvrđuju Vaši angažmani u tim ulogama u najvećim svjetskim opernim kućama, potpisani ugovori do 2013. godine, i kao kruna premijera Rigoletta u Metropolitanu 2013. u povodu 200. godišnjice Verdijeva rođenja?
Trudim se biti što normalniji.
Uspjeh godi, ne mogu to poreći, kritike su uvijek vrlo dobre, konstruktivne, i one negativne. Ne volim publicitet u današnjem smislu.
Trudim se odraditi svoj posao što najbolje mogu i poslije dobro otpjevane predstave, predstave u kojoj sam se dobro osjećao, otići u kavanu za svoju dušu i malo se opustiti, a onda se sretan i zadovoljan vratiti u svoju sobu.
Snimate li svoje predstave?
Ne, ali točno znam kako sam nešto otpjevao. Svoj sam najveći kritičar i nikada nisam zadovoljan.
Da se vratimo Verdiju. Čeka Vas u lipnju premijera Rigoletta u Dresdenu s Juanom Diegom Florezom i Dianom Damrau. Imate li kakvih drugih želja?
Mislim da je Rigoletto kruna mog dosadašnjeg petnaestogodišnjeg rada.
Ima li nečega u ulogama nekih drugih autora čega u Verdija nema?
Nema. Nisam do sada pronašao ulogu koju bih mogao usporediti s Verdijevom. Verizam nije moj fah, ne volim upotrebu snage u pjevanju. Ali u verizmu jednostavno morate upotrijebiti snagu da biste prešli preko gusto pisanog orkestra.
Što Vas u ulozi najviše privlači u likova?
Uglavnom su to lirske emocije. Devedeset posto Verdijevih baritonskih uloga su patnici, ili se radi o izdaji, ili o prevari. Bariton je onaj koji pati i iskazuje svoje osjećaje putem plemenitih nota koje je Verdi napisao, i time se rukovodim. Možda sam takav i po prirodi pa se jednostavno s time poistovjećujem. U većini slučajeva sam na sceni ja, sebe postavljam u situaciju da se pitam kako bih u stvarnom životu reagirao u takvoj situaciji i to nastojim dati svojim glasom.
Sad ste pred Rigolettom za kojega je teško reći je li pozitivan ili negativan.
Kažu da je bastardo, izuzetno negativna ličnost. U svakom slučaju veliki hipokrit. Vokalno-tehnički, Rigoletto je ispod Pose, mislim, pjevački je lakši, može ga se otpjevati na početku karijere, u sredini i na kraju. Rigoletto je bogatiji u raznolikosti i da bi se ta uloga donijela, potrebno je iskustvo.
Kako vidite sebe kao opernog pjevača u današnjem svijetu?
O tome stvarno ne razmišljam. Ne volim pričati o sebi. Ne volim s kolegama razgovarati o tome gdje sam pjevao, s kim i slično. Trudim se da u razgovoru sa mnom nitko ne prepozna da sam operni pjevač. Doduše, odaje me govorni glas.
Svi veliki su jednostavni, normalne osobe.
U jednostavnosti je vrlina. Ali ne trudim se da svojom jednostavnošću pokazujem koliko sam velik. Ne. Izuzetno sam prirodna osoba, i takav sam sa svima.
Kako surađujete s redateljima?
Mislim da ćemo se uskoro jako posvađati. Odnosno, posvađat ću se sa svim redateljima koji pokušavaju uvjeriti nas pjevače da oni imaju svoju ideju stvoriti nešto novo, a to nešto novo uglavnom se svodi samo na stvaranje skandala. Naravno, profesionalac sam i ne biram redatelje nego operna kuća i moram izvršiti svoj zadatak. Ali ću se zaista potruditi da u budućnosti ne dozvolim da se oskvrnjuje glazba i da se od nas pjevača prave idioti na sceni.
Priča se da Leo Nucci najprije pita kakva je režija i ako je takva kako kažete, odbija pjevati u toj predstavi.
Potpuno je u pravu. Pogledajte primjerice.ovu predstavu Nabucca. Prema današnjim kriterijima smatrala bi se kičem i dosadnom, a ipak 25 godina funkcionira. U takvoj produkciji umjetnik dolazi do izražaja. On maksimalnom redukcijom pokreta, mimikom, pogledom, glasom donosi svoje osjećaje. Tu leži prava dramaturgija. Čemu trčanje po sceni? Pjevača treba poštovati. Nama je dah zlato, a kako možemo pjevati nakon što smo izvodili ludorije na sceni?
Rekli ste da Vam je žao što niste surađivali s Zeffirellijem.
Jako, ali hvala Bogu, pjevam u njegovim produkcijama.
Nažalost, ni Claudio Abbado više ne dirigira operama.
Da, nažalost. Njegove snimke Verdija su uzorne. On je, naravno, uzimao Piera Cappuccillija. A koga bi drugoga?! Cappuccilli, Mirella Freni, Nikolaj Gjaurov bili su nerazdvojiva trojka.
Dobijate li ponude za snimanje CD-ova? To ide teško s obzirom na to kako se do njih danas dolazi.
Ne, ali ne grabim se da po svaku cijenu do njih dođem.
Želite li dugo pjevati, dugu karijeru?
Ne želim!!! Želim pjevati dok to bude imalo smisla. Kad budem osjetio da popuštam u intenzitetu, u glasovnoj moći, da ne mogu donijeti na sceni ono što sam donosio, zahvalit ću se publici na podršci i napustit ću pjevanje.
Dozvolite da ja zaključim ovaj razgovor. Verdijanski bariton se neizostavno mora potvrditi u Scali. Mislim da ste sada u poziciji da u njoj dočekate premijeru Verdijeve opere. Znam da pjevati u Scali znači vrhunac, ali Vi ne biste za prvi nastup trebali pjevati išta drugo nego Verdija.
Pa, nešto se radi na tome. Premijera je trebao biti Evgenij Onjegin, pa je otpao i došao Krabuljni ples. Bio sam presretan, ali me moj američki agent upozorio da sam za to vrijeme već potpisao ugovor s Metropolitanom. Ali, doći će i Scala.
Želim Vam i dalje uspjehe, dobro zdravlje i da se ponovno vidimo u Zagrebu.
Ja se iskreno nadam. Prvi put sam u Zagrebu. Oduševljen sam gradom, gostoprimstvom, ljudima, stekao sam prijatelje i nadam se da ću ta prijateljstva održavati i dalje.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 15. svibnja 2008.
