Sopranistica Nada Ruždjak prošle je godine primila Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje. To priznanje bilo je povod ovom razgovoru u kojem se umjetnica osvrnula na svoju karijeru, ali i stanje u hrvatskoj operi nekad i danas.
Čini mi se da je za umjetnika ili umjetnicu posebno vrijedno kad dobije cehovsku nagradu, odnosno nagradu koju dodijeljuje Hrvatsko glumište. Kako ste je prihvatili?
Željela sam je, naravno. Svi glumci i pjevači koji su nešto ostvarili na svojim daskama žele dobiti nagradu od kolega, od kritičara koji su srasli s nama, jer smo svi mi jedna zajednica. Nisam joj se nadala prošle godine, pa me je jako razveselila. To je velika čast.
A kako ste osobno zadovoljni sa svojim životnim djelom?
Kad sam prije nekoliko tjedana slušala na radiju devedesetominutnu emisiju s mojim snimkama, nešto mi se sviđalo a nešto nije. Doduše, više je bilo snimaka koje su mi se svidjele. Dvije, tri danas bih sigurno sasvim drukčije napravila. Neću biti skromna i reći ću otvoreno: mislim da sam dosta napravila, izradila mnogo uloga, otpjevala mnogo predstava i koncerata. Zadovoljna sam, puno sam pjevala. Kad sam bila mlada i imala velik raspon glasa, čak do visokog g – jer ne možete pjevati zaobljene, vibrantne f u ariji Kraljice noći u Čarobnoj fruli ako nemate g – strogo sam se držala koloraturnog faha i nije mi padalo na um da ulazim u neke lirske ili mladodramske uloge. Ali kako sam sazrijevala – a to je počelo s Violettom u Traviati koja nije sasvim koloraturna uloga – došla sam do Adriane Lecouvreur koja graniči s dramskom. Nisu me zanimale uloge koje su isključivo vokalno briljantne, s vrtoglavim koloraturama. Naravno, to mi je lako išlo i kad bih dobila takvu ulogu, pjevala sam je, ali zanimalo me je prvenstveno dramsko događanje.
Vaša se karijera razvijala vrlo prirodno. Počeli ste kao mnogi veliki pjevači u opereti gdje ste stekli veliko scensko iskustvo. Sceničnost, velika uvjerljivost scenskog nastupa i scenske igre bila je vaša velika, često isticana kvaliteta. Pisalo se o Vašoj kreativnosti, izražajnosti, svakoj ste frazi davali pravi izraz.
To je točno. No, opereta nije bila moj prvi sastanak s pozornicom. Kao posve mala djevojčica, dok još nisam išla u školu, stala bih usred veže i pjevala što sam mogla više u visokom registru. I susjedi su govorili da će iz te male postati pjevačica. Kad sam išla u četvrti razred osnovne škole u Rijeci, u koju sam došla iz Zagreba kad je mi je otac dobio premještaj, polagala se velika pozornost na dobro i logično čitanje. Učitelj je redovito meni povjeravao tu zadaću. Imala sam dobru dikciju i osjećala sam kako treba pročitati rečenicu, kako joj dati akcent, luk, život. Taj sam dar već tada imala od prirode. Onda sam nastupila na Radio Rijeci i pjevala tada vrlo popularnu lijepu pjesmu Konjuh planinom. Učitelj je osmislio emisiju, koju sam vodila i u njoj pjevala uz pratnju gitare. Kad sam se zaposlila, pozvali su me da pjevam uz profesionalni Tamburaški orkestar i tri ili četiri godine, točno se ne sjećam, svake sam nedjelje u 10 sati ujutro na Radio Rijeci nastupala u živoj polusatnoj emisiji.
Jednom ste prilikom rekli da ste učili pjevati oponašajući ptičji pjev.
Uvijek kažem da sam oponašajući pjev svoga kanarinca naučila staccato i ostale kolorature.
To se i može reći za koloraturni sopran, jer je to od Boga dar, to se ne može naučiti.
S time se potpuno slažem. Bog mi je dao glas, dao mi je to bogatstvo a na meni je bilo da ga razvijem. Kalila sam zanat. Istodobno sam se udala, dobila sina i, kad sam pročitala u novinama da Narodno kazalište Ivan Zajc raspisuje natječaj za operetnu solisticu, javila sam se. Dobro je prošlo, maestro Davorin Hauptfeld dao mi je note da naučim Maricu u Splitskom akvarelu Ive Tijardovića i debitirala sam na Staru godinu 1961. Ta je predstava trebala biti uvjet za stalni angažman čemu sam se veoma nadala, jer sam mrzila posao u kancelariji. No od angažmana nije bilo ništa. Ravnatelj Opere Vladimir Benić priopćio mi je da su se tome žestoko protivile tadašnje operne solistice. I u novinama je pisalo da su rekle: "Sad će tipkačice pjevati, a operne pjevačice će valjda početi učiti tipkanje." Maestro Benić mi je tada dao dobar savjet, rekao mi je da se prijavim na natječaj za operetnu solisticu u zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, jer je Melita Kunc otišla u Split. Pozvali su me na audiciju, otpjevala sam dvije arije, dobila aplauz, odveli su me u tajništvo da potpišem ugovor i dali su mi note za Cvjećaricu u Pariškom životu Jacquesa Offenbacha. Vratila sam se u Rijeku i u deset dana naučila ulogu. Govorni tekst sam učila na svoj način. Istodobno sam ga pisala i izgovarala da ga što prije svladam. Tako sam poslije u karijeri radila i s muzičkom dionicom. Kad mi nešto nije išlo, pisala sam i pjevala. Tako se najbolje nauči. I krenulo je: Isabella u Boccacciu, Lidija u Barunu Trenku, Marica, Mala Floramye. Dvije godine kasinje Hrvatsko narodno kazalište raspisalo je natječaj za koloraturnog soprana za Adelu u Šišmišu. Do te predstave nije došlo, ali sam otišla na audiciju za Operni studio kod Milana Sachsa. Prvi put me nisu primili, ali drugi put jesu i debitirala sam 1965. kao Gilda u Rigolettu. Gutala sam knedle na početku karijere, a kad su mi poslije htjeli na neki način nauditi, na to se nisam obazirala.
Poznato je da ste bili intonativno besprijekorno sigurni.
Pa to je posve normalno. Meni je bilo samo po sebi razumljivo da imam čistu intonaciju.
Zato se i kaže za takve pjevače da su rođene ptice pjevice. Vaša karijera je za lirsko-koloraturni sopran dugo trajala, više od tri desetljeća. Kako ste uspjeli održati glas netaknutim?
Kao prvo, jako sam pazila što pjevam, strogo sam se držala svog lirsko-koloraturnog faha. Iako sam od samoga početka silno željela pjevati više ženstvene uloge mladodramskog soprana koje imaju srce i dušu, znala sam da na to trebam čekati. Pjevala sam Gildu, Rosinu u Seviljskom brijaču, oratorije, sve što je bilo u tom fahu i dugo sam se toga pridržavala. Onda je došla Lucia di Lammermoor u kojoj nije dovoljno otpjevati virtuozne kolorature, treba itekako dati dramatiku. Ali nije mi padalo na um da forsiram glas želeći ga na taj način učiniti dramskijim, nego sam dramatski izraz ostvarivala akcentima, a ne snagom grla. Toga sam se uvijek pridržavala, uvijek sam pjevala svojim glasom, bez napora za glasnice, i one su ostale netaknute. Onda je došla Violetta u Traviati. Vladimir Ruždjak, koji će kasnije postati moj suprug, u kojega sam imala neograničeno povjerenje, rekao mi je da će mi prvi čin biti lagan, ali da ćemo dalje trebati mnogo raditi. Taj, nazovimo ga, dramski dio uloge svladavala sam emotivno i nisam išla na robustnost tona. Slušala sam tada mnogo Renatu Tebaldi ali ne toliko zbog lijepoga glasa nego zbog njezinog prekrasnog legata. Željela sam dobiti takav legato, željela sam postići njezin dugi dah. Ne priznajem pjevača ni pjevačicu bez legata i bez pianissima. I tako sam postupno počela ulaziti u tzv. teži repertoar ali nikada nisam težila dobiti teži, dramski glas. Pred kraj karijere priuštila sam sebi Cio-Cio-San u Madame Butterfly. Govorili su mi da je to dramska uloga koja nije moj fah. Odgovarala sam: ja neću pjevati fah, pjevat ću ulogu petnaestogodišnje djevojke – uostalom i poznata Toti Dal Monte je imala vrlo svjetao glas koji je mogao dočarati mladost te djevojke. I nju sam pjevala svojim glasom, nisam ništa farbala, tu i tamo uporabila bih prsni ton, ali samo iznimno, jer je to smrt za glas.
Ostanimo u koloraturnom fahu u kojemu ste ostvarili neke vrhunce u zagrebačkoj Operi, primjerice Zerbinettu u Arijadni na Naxosu Richarda Straussa.
To je bila vratolomija. Ali, privlačile su me te vratolomne uloge. Što je uloga bila teža, bila mi je draža. Kao da sam se natjecala sa skladateljem, kao da sam htjela potvrditi da to mogu otpjevati onako kako je on zamislio.
Vaša je Zerbinetta uistinu bila savršena vokalno, ali i scenski. Koje su vam uloge bile posebno drage?
Uvijek sam govorila da mi je Traviata najdraža. Pjevala sam je pune dvadesetidvije godine i jednostavno sam s njom srasla. Najdraža mi je i jer sam je izradila u tančine, svaku notu, zahvaljujući suprugu koji ju je režirao a koji nas je istodobno podučavao i pjevanju. Ali ne mogu reći da nisam uživala u prizoru ludila Lucije di Lammermoor. Pa, za tu sam ulogu dobila nagradu Milka Trnina. Kad danas slušam Gildu, uvijek mi je nekako toplo pri srcu – debitirala sam u toj ulozi. Publika me je tako srdačno primila i ispratila ovacijama da vas i to veže uz jednu ulogu. I Zerbinetta mi je bila draga, vokalno i kao prpošan lik. Obožavala sam i Mozarta, nema kompozitora kojega nisam voljela.
Vrlo je zanimljivo kako ste imali nepogrešiv osjećaj za Mozarta. Čemu to pripisujete?
Kod gospođe Vjere Ibler, krasne osobe kod koje je radilo mnogo nas pjevača, spremala sam uloge, često i one koje nisam trebala pjevati u kazalištu. Kad sam radila Susannu u Figarovu piru, zastala je i upitala me gdje sam naučila taj stil. Smijala se jer je znala da nigdje to nisam učila. Ali, ponavljam, taj osjećaj ili imaš ili nemaš. Mora biti urođen, jer se to ne može naučiti. Ja sam ga imala, znala sam razlikovati Verdijevu frazu od Mozartove. Nemam Muzičku akademiju, jer sam u početku živjela u teškim životnim uvjetima i to jednostavno sebi nisam mogla priuštiti, a kad sam ušla u karijeru, nisam imala vremena. Bila sam vrlo zauzeta nastupima u operi i na koncertima, stalno sam morala učiti nove uloge ili se spremati za koncerte. No, to ne znači da nisam učila, itekako sam učila. Svaki sam dan imala sat solo pjevanja kod profesora i to sam osobno plaćala. I zato sam jako ponosna na sve što sam naučila i što sam napravila, jer sam sve sama napravila, bez ičije pomoći, zapravo imala sam bremze ali me one nisu zakočile.
A to je i trajniji put, jer ste neovisni. Ovisite isključivo o vlastitim kvalitetama, a one se ne mijenjaju kako se mijenjaju prilike i ljudi oko vas.
Često posjećujete kazalište, kakva je razlika između položaja koji ste imali kao mlada pjevačica i položaja kakav danas mladi pjevači imaju?
Nisam baš sasvim u toku ali prema onome što vidim i čujem – a idem redovito na predstave u zagrebačkoj Operi – razlika je prilična. Kad sam ja došla u kazalište, a nisam došla baš potpuno neiskusna jer se u opereti stječe veliko iskustvo, imala sam od koga učiti. Bili su tu izvrsni pjevači i izvrsni glumci poput Marijane Radev, pa lirskog soprana Vere Grozaj, koje sam beskrajno cijenila. Oni su mi dolazili na predstave i upozorovali kako nešto ne smijem raditi ili mi govorili što trebam raditi. Slušala sam ih jer sam htjela učiti. Imala sam i dirigente od kojih sam učila. Prvi me je, da se slikovito izrazim, uzeo u šake maestro Sachs koji je bio strah i trepet u kazalištu. No od njega se moglo strašno puno naučiti. S njim sam izradila Gildu. Toliko sam je dobro naučila da mi se čini kako bih i danas mogla stati na pozornicu i otpjevati je bez pokusa. Bio je tu i Nikša Bareza, ravnatelj Opere, koji me je angažirao i s kojim sam debitirala. Studij uloge je bio vrlo temeljit. Na korepeticiji se nisu učile samo note nego se razrađivala svaka fraza. Dirigent je dolazio na korepetitorske pokuse i ispravljao i korepetitora i mene. A na režijske pokuse se odlazilo tek kad je uloga bila potpuno muzički izrađena i kad se svakoj frazi dao pravi izraz. Uloge sam doslovce studirala a ne tek naučila i izašla na scenu, a kad sam došla na scenu, bila sam potpuno u ulozi. Danas često primjećujem kod mladih pjevača da nisu u ulozi. Otpjevaju glazbu, kreću se pozornicom ali se vidi da nisu u ulozi. Zašto sam u Traviati mogla gostovati u Njemačkoj operi u Berlinu pod ravnanjem Lorina Maazela i u Boljšoj teatru u Moskvi pod ravnanjem Borisa Hajkina u predstavi koju je izravno prenosio moskovski Radio? Jer sam ulogu studiozno izradila s Vladimirom Ruždjakom, jer sam potpuno vladala ne samo svakom frazom nego svakim taktom. Da nije bilo tako, ne bih se usudila otići u ta velika kazališta. Nekada je dirigent znao osluhnuti unutarnji ritam pjevača i prilagoditi mu se u datom trenutku. Treba naći zajednički jezik, poštovati zahtjeve glazbe ali i pjevaču treba dozvoliti da dade sebe.
Kaže se da publika u kazalištu osjeti velikog umjetnika i prije nego ga vidi.
Ima istine u tome. Za prizor ludila u Luciji di Lammermoor intenzivno sam se pripremala. U stanci prije tog prizora promijenila bih šminku – a i inače sam se sama šminkala – i dok sam stajala u portalu prije izlaska na scenu nisam dozvoljavala da me itko smeta. Bila sam posve usredotočena na lik i željela sam da se već prigodom izlaska na scenu osjeti kako nešto nije u redu s tom ženom, da više nije svoja, da se u njoj dogodilo nešto što joj je poremetilo um, ludilo. I to se osjećalo. Jedanput mi je kolega rekao: "Prestrašio sam se kad sam te ugledao." Pogrešno je misliti da igra počinje tek onda kad stupite na scenu. To znači glumiti, a ja nisam htjela glumiti, ja sam tog trenutka željela to biti. A kad ulogu savršeno muzički svladate doista se možete prepustiti da vas vodi dramska radnja.
Kako vidite današnji operni trenutak u Hrvatskoj i u svijetu?
Na žalost moram reći da smo daleko od onih u svijetu. Nekada su u zagrebačkoj Operi pjevali pjevači koji su mogli stajati uz bok svima vani i bili su traženi u svijetu. Naš je zbor tražio Herbert von Karajan. Ne vidim da je tako danas. Žao mi je, ne znam zašto je došlo do tih tzv. gladnih godina, ali činjenica jest da danas zagrebačku Operu nitko nikamo ne zove. Ne bih znala razlog tomu, je li to zbog toga što mladi više nemaju od koga učiti – ja sam učila od starijih kolega i nije me bilo sram. Ne vidim baš nikoga tko bi s njima radio. Čini mi se da nema osobe od autoriteta. Mladi dirigent jedva dođe s Akademije, mladi su pjevači njegovi kolege. Kako će postići da ga slušaju? Ne mogu u isto vrijeme na jednoj predstavi sve raditi mladi ljudi. Netko ih treba voditi. Reći ćete, i maestro Bareza je debitirao mlad. Jest, ali iza sebe je imao maestra Sachsa koji bi mu neumoljivo rekao: "To mora biti tako i tako." I on ga je, naravno, bespogovorno slušao. Kao što smo ga svi slušali. Uvijek je jedanput prvi put, ali ovisi tko vas je tada postavio na to mjesto. Ne možete s Akademije ravno na scenu, to bi bilo isto kao da naučite čitati i pisati i odmah počnete pisati roman.
Rekli ste da ste zadovoljni s onim što ste ostvarili u karijeri. No, jeste li htjeli i mogli više, s obzirom da ste vrlo dobro krenuli u Klagenfurtu s vrlo teškom ulogom Konstanze u Mozartovoj Otmici iz saraja.
Pjevala sam je bez skokova, mnogo i često, skoro svaki dan, nekada i po dva puta, navečer i na matineji za djecu, ali tada bi se izbacivale te duge, teške arije. Meni nije bilo teško, nikada nisam imala glasovnih problema. U Klagenfurtu sam pjevala i Flotowljevu Martu. Trebala sam ići na još neke audicije. Krenulo je s Traviatom u Berlinu, ali došli su problemi druge naravi i ostala sam tu.
Pjevači najčešće govore da pjevački posao traži žrtvovanje, da je pjevački život velika žrtva. Što vi o tome mislite?
Ako je žrtva, onda to nije veselje. Meni je pjevanje bilo veselje. Ne vidim nikakvu žrtvu. Žrtva bi možda bila obitelj. Da sam zapostavila obitelj, ona bi mogla trpjeti zbog moje karijere. Ali da pjevač kaže da se žrtvovao – za što se žrtvovao? Ako misli da je to žrtva, neka se ne bavi tim poslom.
Primjerice nema večernjih izlazaka.
Mene to nije zanimalo. Naravno, da pjevač poslije predstave ne može sebi priuštiti lumpanje do jutra, ali meni to nije nedostajalo. Posve je razumljivo da se poslije predstave barem dva sata ne može zaspati, jer vam se pred očima vrti cijeli film predstave. No ja sam imala sreću da sam veći dio karijere nastupala sa suprugom, a moj je sin Dražen bio na svim našim predstavama, pa smo poslije predstave uz večeru kod kuće o njoj razgovarali, iznosili svoje primjedbe i zapažanja do kasno u noć. Sada, kad sam u mirovini, mogu sebi priuštiti druženja do kasno.
U predodžbi ljudi izvrsna ste operna umjetnica, no pjevali ste dosta i na koncertima.
Pjevala sam puno u oratorijima i dosta snimila. Pjevala sam puno Borisa Papandopula. Govorio je da je sve što je napisao za visoki sopran napisao za svoju majku Maju de Strozzi, i da ja to sve mogu otpjevati. No, velika je razlika između opernog i koncertnog pjevanja. Na koncertu ste goli i prepušteni isključivo sami sebi. Morate se usredotočiti na glas i isključivo glasom dati sve što glazba traži. Na sceni je drukčije, pomažu kostimi, šminka. Rekla bih da mi je veća odgovornost bila pjevati na koncertu.
Jeste li bili samokritični?
Jesam. Bila sam zahtjevna prema samoj sebi i htjela sam zadovoljiti sve što se od mene traži. A na snimanjima sam bila vrlo stroga, ako nešto nije bilo dobro, prekidala sam snimanje. Na sceni se nešto može oprostiti ali na studijskoj snimci ne. Meni su ipak draže žive snimke. Neka budu s greškom ali su s dušom i srcem.
Što biste savjetovali mladim pjevačima na početku karijere?
Da se bave više sobom i svojim zanatom. Da ne misle da su dobili diplomu i da su odmah operni pjevači. Sam papir ne daje pravo da se smatrate opernim pjevačem. Savjetovala bih puno rada i manje visokog mišljenja o sebi. Zatim, uvjerena sam, barem bi tako trebalo biti, da pjevač sam može osjetiti kad nešto ne radi dobro. To mora ispraviti, poslušati dobronamjeran savjet. Jedno je sigurno, treba puno raditi na sebi. Moj je radni dan nekada ovako izgledao: u 6.30 ustajanje i spremanje sina u školu, u 9 sati sat s profesorom i upjevavanje, u 10 sati pokus u kazalištu do 14 sati – svaki smo dan, osim na dan predstave, imali scenski ili muzički pokus. U 16 sati sam ponovno bila na korepeticiji a navečer je opet bio neki pokus. Tako sam mogla imati izvrsnu kondiciju, i imala sam je, rijetko sam bila bolesna. Ne znam jesam li tijekom cijele karijere otkazala pet predstava. Možda sam i od prirode bila zdrava, ali mislim da ste otporniji što više radite. Čujem da se danas mladi pjevače štede, markiraju na pokusima pa se više ne zna imaju li glasa ili ga nemaju. Ne znaju to ni oni sami. Nikad nisam markirala, a ako sam bila umorna pjevala sam oktavu niže. Pokus je učenje. Kako bi bilo da atletičar ne trči na treninzima i štedi noge pa dođe na natjecanje – ne bi uopće mogao trčati. Isto je s pjevanjem, ako na pokusima ne pjevate punim glasom, nećete moći otpjevati predstavu. To je barem jasno.
I na kraju kako ste bili zadovoljni odnosom publike i kritike prema vama?
Ne mogu se požaliti na kritiku, nisam imala loših kritika. Možda su neki kritičari u nekoj ulozi više voljeli nekog drugoga nego mene, naposljetku i kritičari su samo ljudi i mogu imati svoje simpatije. Publika me je uvijek dobro prihvaćala, mislim da mogu reći da sam bila njezina ljubimica.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 19. veljače 2009.
