U dva mjeseca ostvarili ste tri nove uloge: u Grazu ste pjevali Raimonda na premijeri Lucije di Lammermoor, u Osijeku Rahmanjinovog Aleka, također na premijeri opere, i sada u Zagrebu pjevački najzahtjevniju basovsku ulogu – Zaccariju u Nabuccu. I u Splitu ste ponovili Collinea u La Bohème. Nije više dovoljno samo pokazati lijep glas, sad se od Vas traži više, mnogo više. Je li Vam takav ritam rada težak?
Naglasili ste: premijere u Grazu i Osijeku. Zaccaria bi mi bio puno lakši da je bila premijera. Imao bih puno više proba, a za ulogu za koju ste sami rekli da je nešto najteže u basovskom repertoaru – a to će svaki bas potvrditi – probe su potrebne. Zaccaria možda nije kruna basovskog pjevanja, ali je definitivno najteža uloga.
Vaš stariji kolega Ivica Čikeš je rekao: ako ne možeš Zaccariju pjevati s trideset, nećeš moći ni s četrdeset godina.
Slažem se potpuno. Najprije je – moći je otpjevati, a zatim dolazi pitanje – kako. Ali, ako je nisi u stanju otpjevati s trideset, možda je nikada nećeš ni moći. Za Zaccariju treba puno: lijep glas, golem raspon, dobre visine, legato. Treba biti i tjelesno spreman. A tek onda dolazi interpretacija: treba tražiti izraz, poštovati vrijednost talijanske riječi, poštovati Verdija i njegove oznake. Nadgradnja treba doći, ali je ne može biti ako se uloga ne može otpjevati.
Bog Vam je dao sve i prilično je jasno da možete sve otpjevati. Međutim, mislim da je jednako važno da Vam je dao i veliko htijenje kao i dovoljno samokritičnosti da znate kako ste nešto otpjevali.
Ne bih baš rekao – veliko htijenje. Samo želim da ono što radim i čime se bavim, dobro radim. Želim sam biti zadovoljan a isto tako želim da publika bude zadovoljna, da uspostavimo međusobni odnos, jednostavno da sve bude onako kako treba biti, a nažalost kod nas često nije tako.
U kratko vrijeme iskusili ste dva načina rada: u Grazu gdje ste nekoliko tjedana radili na ulozi koja nije ni približno toliko zahtjevna kao Zaccaria, i ovdje u Zagrebu gdje ste, ako to možemo reći, praktično bili oslonjeni na sebe.
Naravno da je puno bolje kad se pjevač dulje priprema. Onda možete potpuno ući u lik. Vokalno ste sigurni, riješili ste sve tehničke probleme. Režija je automatizirana i o njoj ne razmišljate. Ne razmišljate ni kako ćete otpjevati pojedini ton, možete tražiti finese, interpretirati. A kad ste ubačeni ovako u predstavu, osjećate se kao da vas je netko bacio s broda u more i morate isplivati do kopna. U strahu ste i samo mislite kako će koji ton ispasti. To je otpjevavanje predstave, a ne ono što bi trebalo biti.
To se, nažalost, na početku karijere češće događa i hrabri ne odustaju nego se baš tada dokazuju.
Da bi se došlo na suho, treba najprije plivati. Djelomice se slažem. Ali mislim da od samog početka treba izgrađivati ulogu, tražiti svoj izraz, interpretaciju. Nije bitno samo pjevanje kao što nije ni lijep glas sam sebi dovoljan.
Kako ste razmišljali na početku, kad ste sa 25 godina debitirali u Borisu Godunovu kao Pimen sa svjetskim umjetnikom Paatom Burchuladzeom u naslovnoj ulozi, a kako razmišljate sada?
Sad me više strah nego prije. Što više pjevam i istražujem, sve više znam da puno toga još ne znam. Znam više da znam manje. Kad sam pjevao Pimena, nisam znao koliko je to teška uloga pa sam je otpjevao bez razmišljanja; da mi je daju danas, možda bih i razmislio. Ukratko, na početku nisam znao koliko je sve to teško i kolika je odgovornost. A možda sam se zbog toga i počeo baviti ovim poslom.
Birali ste između stomatologije i pjevanja i odabrali pjevanje. Jeste li zadovoljni izborom?
Odabrao sam pjevanje; na neki način pjevanje je odabralo mene. Bio sam pred diplomom na stomatologiji, a onda je prevagnula glazba. Uzela me k sebi, ne prvi put, i nije mi žao da sam odabrao pjevanje. Ipak, završio sam i stomatologiju. Dođu u životu neki teški trenuci, kad putujete, mijenjate hotelske sobe, kad se osjećate samim i pitate se zašto sve to. Ali to su rijetki trenuci i sve su rjeđi. Vezan sam uz svoje korijene, za obitelj, ljude oko sebe, prijatelje, teško mi padaju dulji odlasci, ali se u zadnje vrijeme sve više navikavam.
Tri uloge koje ste ostvarili u posljednje vrijeme različite su – od ranog belkanta do kasne romantike. Gdje se bolje osjećate? Gdje sebe vidite?
Moram biti iskren: lani nisam imao prigode puno pjevati, točnije savladavati nove uloge (na koncertima sam često nastupao). Ove godine pružila mi se mogućnost ići iz uloge u ulogu. Ali malo je previše gusto. Više bih volio da su intervali između pojedinih uloga veći. Tu je rani talijanski belkanto i mali izlet u kasnoromantični slavenski repertoar. Mlad sam čovjek i želio sam se malo odmaknuti od likova velikih svećenika pa sam s radošću prihvatio Aleka. Njegovu cavatinu već dugo pjevam i želio sam lik doživjeti na sceni, pa mi je premijera u Osijeku bila veliko zadovoljstvo. Gdje sebe vidim? Recimo u belkantu.
I to Verdijevom.
Moglo bi se reći. Ali Zaccaria je bio veliki skok. Preskočio sam tri stepenice, trebali su prije doći i Ramfis u Aidi i Banquo u Macbethu pa i Procida u Sicilijanskoj večernji, a Zaccaria je mogao malo pričekati. Bio je to veliki skok ali sam ga na neki način morao prihvatiti. Skočio sam na tu stepenicu, malo sam se klimao, ali mislim da sam ostao na njoj.
I to vrlo sigurno i suvereno. A što Vas sada čeka?
Filip u Don Carlosu u Splitu.
Ni manje, ni više.
Tu ulogu pjevački jako dobro poznajem, poznajem njezine zamke i njih se ne bojim. Bojim se jesam li dovoljno zreo da je kvalitetno iznesem. Manje se bojim pjevanja Filipa od recimo Zaccarije. Čak mislim da je u mojim sadašnjim godinama Filip pogodniji nego Zaccaria.
Kakve su Vaše pjevačke želje?
Upravo ovo što mi se sada događa, da pjevam taj repertoar.
Osjećate li da ste sada na početku oblikovanja sebe kao umjetničke osobnosti, da niste samo pjevač koji osvaja lijepim glasom, koji je dobio nekoliko uglednih nagrada, koji je otišao na usavršavanje u Scalu? Osjećate li u tom smislu napredak?
Normalno je da sam zreliji, da neke stvari znam bolje nego prije. Sad se počinjem umjetnički oblikovati. Ovih šest godina karijere bilo je pjevačko oblikovanje, koje se naravno nastavlja. Svjestan sam svih svojih slabosti i vrlina i znam da treba cijeli život raditi na pjevačkoj tehnici da bi se stekla sigurnost i onda se dalje razvijati. A sada su počeci mog umjetničkog zrenja odnosno oblikovanja.
Pred Vama je dug put, nadamo se da ćete njime kao i do sada sigurno kročiti i visoko se uspeti.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 15. svibnja 2008.
)