U Ljubljani je navršivši 73. godinu umro Ferdinand Radovan, veliki bariton koji je potvrdu svoje umjetnosti dobio i diljem Europe, od Bavarske državne opere u Münchenu do Boljšoj teatra u Moskvi, u mnogim gradovima Sjedinjenih Američkih Država do njujorškog Metropolitana. Njegov raskošan glas, urođena muzikalnost i fascinantan osjećaj za interpretaciju – radilo se o tragičnim verdijanskim herojima poput Simona Boccanegre i Rigoletta ili pak likovima s primjesom komike kao što su Mozartov Figaro i Rossinijevi Figaro i Don Bartolo, neponovljivi su i teško će ih biti, ako i uopće, dostignuti.
Pred očima nam je cijela plejada vrhunskih ostvarenja koja su krasila hrvatske operne kuće, u ušima odzvanja ljepota belkantističke fraze i onaj toliko specifičan i nadasve uvjerljiv izraz kojima je oblikovao svoje karaktere. Nižu se u sjećanju Verdijevi likovi – a Verdi je ipak bio njegov skladatelj – uz već spomenute: Luna u Trubaduru, Renato u Krabuljnome plesu, Jago u Otellu, Posa u Don Carlosu, Germont u Traviati, Amonasro u Aidi, Don Carlos u operi Moć sudbine, Nabucco, Macbeth, Falstaff, zatim Gerard u Andréu Chénieru, Jelecki u Pikovoj dami Čajkovskog, Scarpia u Tosci, Barnaba u Giocondi, Valentin u Faustu, Kuharica u operi Zaljubljen u tri naranče Prokofjeva, Nikola Šubić Zrinjski. Tom bi se nizu mogli pridodati i mnogi drugi, spomenut ćemo neke u Ljubljanskoj operi – Kneza u Čarobnici Čajkovskog, Riccarda u Bellinijevim Puritancima, Michelea u Puccinijevu Plaštu i Giannija Schicchija. Tu su i uloge koje je tumačio na snimkama hrvatskih opera – Zajčev Ban Leget, Vračar u Adelovoj pjesmi Ive Paraća, Kocelin u Porinu Lisinskog. Dodajmo i sjajne koncertne nastupe u Orffovoj kantati Carmina burana i Faureovom Requiemu.
Radovan je potpuno vladao pjevačkim umijećem i u svojemu je bogatom glasu pronalazio upravo onu boju i cijelu paletu dinamičkih nijansi koje su odgovarale interpretiranom liku. Veliku je pozornost pridavao značenju riječi, dikcija mu je bila odlična a predavanje teksta uzorno. U njegovoj interpretaciju riječ i ton bili su nedjeljivi. Nikada se nije ponavljao i nijedan lik nije sličio drugome. Njegova scenska igra, korak, pokret, pogled neobično izražajnih očiju, ogledalu duše, kako je govorio, razlikovali su se od lika do lika, od prizora do prizora. Njegov je Rigoletto u prvoj slici ponizan crv spreman na sve da se održi, a u drugoj dvorska luda postaje čovjek, uspravlja se i u blagom pogledu odaje plemenitost i ljubav prema kćeri. Bio je potresan kao Simon Boccanegra, gusar koji se uspeo do moći i u pravednim namjerama pao kao žrtva. Koliko je poleta bilo u prologu, koliko snage u obraćanju u prizoru u vijećnici, koliko umora pri kraju i koliko boli u finalu. Uostalom, rječitije od svega govori snimka antologijske izvedbe opere na Splitskom ljetu 1978. godine pod ravnanjem Nikše Bareze. A kako li je lepršav, šarmantan, nestašan, razigran, samouvjeren bio njegov zagrebački Figaro! Njegov Luna u Trubaduru nije samo vrhunski otpjevan nego isto tako i scenski djelotvoran.
Pripadao je velikanima operne scene kod kojih se ljepota i snaga vokalnog izričaja stapaju u nedjeljivu cjelinu sa snagom scenskog izraza. A sve je to proizlazilo iz njegove goleme elementarne muzikalnosti, iz dubine njegova autentičnog, nepatvorenog umjetničkog bića. Pripadao je onome ne tako velikom krugu pjevačko-scenskih veličina koje samim dolaskom na scenu zgrabe slušatelja odnosno gledatelja i drže ga do kraja predstave, nerijetko i poslije samoga kraja. Na sceni nikada nije bio on nego lik koji je predstavljao. I kolikogod se uživalo u ljepoti njegova glasa i besprijekornoga legata, toliko se vjerovalo njegovoj kreaciji.
Ferdinand Radovan rođen je u Rijeci 26. siječnja 1936. Pjevanje je učio za vrijeme boravka u Banjaluci i nastavio u Beogradu kod nekad slavne članice Bečke državne opere Zdenke Zikove. Usporedo je studirao medicinu, ali kako nije mogao uskladiti taj studij s ljubavlju prema glazbi, nakon dvije godine upisao je studij industrijske psihologije. Prevladala je želja da se posveti operi i u lipnju 1964. debitirao je u beogradskom Narodnom pozorištu kao Germont u Traviati. Bilo je to doba kada nisu nedostajali dobri baritoni, pa ga u Beogradu nisu angažirali. Otišao je u Sarajevo i naposljetku prihvatio dvogodišnji angažman u ljubljanskoj Operi. Godine 1968. otišao je u stalni angažman u Operu u Grazu u kojemu je ostao pet godina. Slijedili su Dortmund i Düsseldorf, pa opet Ljubljana. Od 1982. do 1992. bio je prvak Zagrebačke opere, ali je u njoj djelovao već od 1972. kad se predstavio nestandardnom koncepcijom Scarpije na antologijskoj premijeri Tosce pod ravnanjem Lamberta Gardellija u režiji Petera Bussea. Nakon zagrebačkog angažmana opet je otišao u ljubljansku Operu i u njoj ostao do odlaska u mirovinu. Potkraj 1979. u Metropolitanu je nastupio u ulozi Barnabe u Giocondi, a s ansamblom Metropolitana pjevao je Lunu u Trubaduru na turneji po Sjedinjenim Državama.
Teško je nabrojiti sve realizacije u hrvatskim opernim kućama čiji je bio nositelj. Bili su to gotovo svi Trubaduri, Nabucco na Splitskom ljetu, i u Zagrebu pod ravnanjem Mire Belamarića, Rigoletto u Rijeci, Krabuljni ples u Zagrebu (nedavno prikazan i na televiziji), Figarov pir u Zagrebu, André Chenier u prvoj opernoj premijeri u obnovljenoj zgradi splitskoga kazališta 1980. pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja, Macbeth u Zagrebu i mnoge druge. Posebno dojmljiv bio je njegov Zrinjski pod ravnjem Lovre pl. Matačića.
Ferdinand Radovan je zaista imao sve što čini velikog pjevača i velikog umjetnika. Bili smo sretna generacija koja je mogla uživati u njegovoj umjetnosti, a sreća je da postoje tonski zapisi njegovih ostvarenja i poželjeti je da se nađu na CD-u kako bi mladi pjevački naraštaji mogli čuti što je to Bariton.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 4. veljače 2009.
