Veliki, veličanstveni Verdi

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Giuseppe Verdi, Nabucco, red. Petar Selem, gostovanje Željka Lučića

• Veliki, veličanstveni Verdi - tako bismo ukratko mogli ocijeniti nastup Željka Lučića u publici veoma dragoj i već dva i pol desetljeća omiljenoj operi u HNK-u u Zagrebu. Nabucco je zadržao privlačan scenski izgled koji je krasio njegovu premijernu realizaciju 1984. godine. U tom je razdoblju razina glazbene komponente varirala da bi na predstavi 13. svibnja (dirigent Gianluca Marcianó) bila unutar prihvatljivog. Izmjenjivali su se s više ili manje uspjeha brojni tumači glavnih likova, a među njima je Željko Lučić jedan od najvećih, ako ne i najveći. Danas jedan od dvaju potencijalnih nasljednika Lea Nuccija koji polako posustaje, s najviše mogućnosti postati prvi svjetski verdijanski bariton, Lučić je u naslovnom liku pokazao što zapravo znači pjevati Verdija. Savršeno muzikalan, ujednačena glasa u cijelom opsegu, lakih i sigurnih visina, besprijekorne belkantističke fraze, muzicirao je striktno se pridržavajući minucioznih i vrlo precizno naznačenih Verdijevih oznaka i zahtjeva. Njegov plemeniti organ podatno je sredstvo u rukama inteligentnog i senzibilnog umjetnika koji ima razvijen, nepogrešiv glazbeni ukus i toliko vlada pjevačkom tehnikom da svoja htijenja može potpuno pretočiti u njihovu realizaciju. I Lučićeva scenska igra bila je gospodska - bez suvišnih pokreta, samo nužno. Pogled mu je govorio dovoljno, podržavajući sve rečeno u glazbi. A Lučić je u glazbi sve našao i u pjevanju sve izrazio. Dugo će u ušima odzvanjati veličanstvena ljepota njegove fraze! Bila je to lekcija istinski lijepog i duboko osmišljenog pjevanja, one muzikalnosti koja je u krajnjem slučaju i bit glazbene reprodukcije.
  
  Uz bok svjetske zvijezde stao je svjetski potencijal Luciano Batinić kao Zaccaria. Prekrasan, moćan i ujednačen verdijanski bas blistavih visina stavio je u službu pjevački zacijelo najteže basovske uloge. Pristupio joj je samouvjereno – to je odlika pobjedničkog mentaliteta koji ne ustupa ni kad se nađe pred najtežim. Dapače, upravo tada - a pritom na sceni uz umjetnika svjetske klase, Batinić pokazuje što može i što će još moći. Kada s trideset godina, gotovo bez pokusa, tako suvereno pjeva Zaccariju, možemo samo zamisliti kako će zazvučati kad Batinić svoj golemi potencijal razvije do maksimuma. A tek je na početku oblikovanja umjetničke osobnosti! Četrdesetogodišnji Lučić ulazi u optimalnih deset godina, kada pjevač ima netaknutu glasovnu ljepotu, mladenačku snagu i svježinu a već je stekao umjetničku nadgradnju, što rezultira definitivnom realizacijom skladateljske misli. Trideset jednogodišnji Batinić sigurno se uspinje tim putem.
  
  Razlika u klasi od ostalog dijela ansambla bila je zamjetna. Ljepotom glasa nametnuo se vrlo mladi Marko Mimica kao Baalov veliki svećenik, Vedrana Šimić suvereno je preuzela glasovno sudjelovanje Abigaille u ansamblima u prvome činu, Tihana Herceg bila je pogrešan glasovni izbor za ulogu Fenene, jer joj je glas vrlo sličan Abigaillinom, Damir Fatović kao Ismaele kontrolirano se nosio s ulogom koja leži unutar njegovih pjevačkih mogućnosti. Neven Mrzlečki je pouzdan. Što reći o Gabrielli Morigi kao Abigailli, koja ulogu pjeva na uglednim pozornicama, nego da to znači da danas kotiraju Abigaille nedostatnih vokalnih kvaliteta za ulogu. Mi smo poznavali bolje! Bilo je očito da su i orkestar, a pogotovo zbor (zborovođa Ivan Josip Skender) bili povučeni ljepotom pjeva dvojice muških protagonista pa su se doista trudili i pokazali napredak.
  
  © Marija Barbieri, KULISA.eu, 14. svibnja 2008. 
  
  Giuseppe Verdi
  Nabucco
  redatelj: Petar Selem
  premijera 24. lipnja 1984.
  dirigent: Gianluca Marcianó
  scenograf Božidar Rašica, kostimografkinja Silvia Strahammer, struktura svjetla Aleksandar Augustinčić, scenski pokret Sonja Kastl

Piše:

Marija
Barbieri