Prvi hrvatski Aleko

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Sergej Rahmaninov, Aleko; Pietro Mascagni, Cavalleria rusticana

• Veliki umjetnik vokalnog izraza, Rahmaninov savršeno sljubljuje riječ i ton i to je, uz odličnu orkestraciju, najbolje u djelu, sastavljenom uglavnom od zatvorenih brojeva
  
  Za razliku od akademske Mirjane u Zagrebu, premijerna osječka operna večer donijela nam je dva svježa mladenačka djela, dva prvijenca svojih autora. U vremenu smo kad se vrlo teško mogu naći pjevači za takozvani željezni repertoar i unatoč tome što publika upravo taj repertoar voli, valja posegnuti za nečim što će na bilo koji način biti novo i zanimljivo.
  
  Naravno, Sergej Rahmaninov (1873-1943) kao skladatelj (a ne samo pijanist) nije nov, dobro su poznati njegovi glasovirski koncerti i pjesme, ali opera Aleko prvi se put izvela u Hrvatskoj tek 25. travnja 2008. godine u Osijeku.
  Drugi je razlog zanimljivosti najnovije realizacije osječkog opernog ansambla taj što se velikom hrvatskom pjevačkom talentu Lucianu Batiniću pružila prigoda nastupiti u glavnoj, naslovnoj ulozi. To znači da dobrim dijelom na svojim plećima treba iznijeti operu, što baš i nije uvijek lako i jednostavno. Batinić je uvjerljivim i snažnim scenskim nastupom dokazao da to itekako može pa bi bilo umjesno iskoristiti i taj njegov potencijal, a ne samo nesporni vokalni.

  Rahmaninov (zašto ne Rahmanjinov, kako smo desetljećima govorili?) nije se prihvatio skladanja glazbeno-scenskih djela većeg opsega. Je li uzrok tome nemogućnost pronalaska dobra libreta ili što su mu dirigentska i pijanistička djelatnost oduzimale previše vremena - teško je reći, no nepobitno je da je uz nekoliko nedovršenih opernih prizora završio samo tri jednočinke. Aleko je bila prva i ujedno njegov diplomski rad na moskovskome Konzervatoriju. Jasno je da su mu bile postavljene datosti u glazbenoj konstrukciji i ponuđen libreto, koji je sastavio Vladimir Nemirovič-Dančenko prema poemi Cigani Aleksandra Puškina. Libreto je vrlo konvencionalan – klasični ljubavni trokut u kojemu je glavni lik  suvišan čovjek, odmetnik iz društva, toliko prisutan u ruskoj književnosti 19. stoljeća – oplemenjen ljepotom Puškinova pjesničkog jezika.
  
  Veliki umjetnik vokalnog izraza, Rahmaninov savršeno sljubljuje riječ i ton i to je, uz odličnu orkestraciju, najbolje u djelu, sastavljenom uglavnom od zatvorenih brojeva, uključujući plesove i intermeco. Koliko je to važno u operi, najbolje se vidjelo odnosno čulo u Mirjani, u kojoj upravo taj element izostaje. Rahmaninov je operu skladao u 17 dana i navršio tek dvadeset godina kad je djelo izvedeno u moskovskom Boljšoj teatru. Ono mu donosi Veliku Zlatnu medalju Konzervatorija te navodi Čajkovskog da se vrlo povoljno o njemu izrazi. Aleko se u Rusiji često izvodi, prvenstveno zahvaljujući središnjem odlomku opere – poznatoj Alekovoj cavatini, koju je slavni Šaljapin tri puta snimio, a na koncertnom je repertoaru mnogih velikih basova. Batinić ju je suvereno otpjevao, obogativši je u izrazu prekrasnom frazom u pianu, što pokazuje njegovo umjetničko sazrijevanje. Hrvatski basovski brend imao je u Berislavu Puškariću u ulozi Starog ciganina još jednog izvrsnog predstavnika. Postavljanje na repertoar djela koji u prvi plan stavlja duboke muške glasove bio je pun pogodak, jer solistički dio visokih glasova - sopran Barbara Othman u ulozi Zemfire i Ladislav Vrgoč kao Mladi Ciganin – nisu dostigli vrsnost dubokih glasova, kojima valja pridružiti i Nedu Martić u malom ali zapaženom nastupu u ulozi Stare Ciganke.

  Aleka se često uspoređuje s Cavalleriom rusticanom, poglavito zbog sadržaja, pa je to vjerojatno razlog što su se ta dva djela premijerno izvela iste večeri. Omiljena opera Pietra Mascagnija (1863-1945), Rahmaninova suvremenika, bila je u relativno dobroj solističkoj podjeli na čelu s toplom i izražajnom Zsuzsánom Fülöp kao Santuzzom. Nikola Kitanovski likom je dočarao Turiddua, a pjevački dojam njegova nastupa bio bi povoljniji da je završio u istom stilu kako je počeo. Je li uzrok tome bila određena nervoza? Siniša Hapač u Alfiju ostvaruje svoju možda najbolju ulogu, a Neda Martić kao Lucia i Ljiljana Čokljat kao Lola bile su adekvatne interpretatorice svojih uloga.

  Obje su predstave na maloj osječkoj sceni dobro funkcionirale. Jednostavna scenografija Marina Gozzea, bez suvišnih pojedinosti, jasno je odredila vrijeme  i mjesto odvijanja radnje, likovi su bili dobro odjenuti skromnim ali ukusnim kostimima Diane Kosec-Bourek, s diskretnom ali posve odgovarajućom koreografijom Antuna Marinića. Redatelj Joško Juvančić opredijelio se za takozvanu normalnu režiju, što će se mnogima svidjeti. Juvančić pripovijeda priču, izbjegava suvišno i zadržava se na bitnom - odnosima među likovima. U Cavalleriji rješava procesiju s najmanje moguće detalja, ne pretrpava scenu nemuštim moderniziranjem. Ako režija Cavallerije nije antologijska kao što je bila ona Giancarla Del Monaca u Zagrebu prije nekoliko desetljeća, onda je takav pristup mnogo bolji, ne oduševljava ali dopušta da djelo djeluje u svoj svojoj ljepoti.
  
  Da je ova operna večer u HNK-u u Osijeku imala svoj prirodni dobar tok, što znači da nije bilo većih padova, zasluga je pomno odabranih opera, ali prvenstveno dirigentskog vodstva Ive Lipanovića. Lipanović izvrsno poznaje operu kao vrstu i točno zna što želi postići pa se maksimalno trudi da u tome uspije, što je razvidno u korektnom zvuku zbora i orkestra i adekvatnim solističkim realizacijama uloga. Osjećala se koherentnost, pa premda nisu udjeli svih bili na istoj visini, oni manje uspjeli nisu  naškodili cjelokupnom povoljnom dojmu.
  
   © Marija Barbieri, KULISA.eu, 26. travnja 2008. 
  
  
  Sergej Rahmaninov: ALEKO
  Pietro Mascagni: CAVALLERIA RUSTICANA
  
  HNK Osijek, premijera 25. travnja 2008.
  
  Dirigent: Ivo Lipanović
  Redatelj: Joško Juvančić
  Scenograf: Marin Gozze
  Kostimografkinja: Diana Kosec-Bourek
  Koreograf: Antun Marinić

Piše:

Marija
Barbieri