Opere poput Pepeljuge moraju nasmijati publiku

Intervju: Ning Liang, mezzosopranistica

• Na premijeri komične opere Pepeljuga Gioachina Rossinija u petak, 16. siječnja 2009. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu u naslovnoj ulozi nastupit će kineska mezzosopranistica Ning Liang.

  Ning Liang jedna je od vodećih svjetskih mezzosopranistica mlađe generacije koja nastupa u milanskoj Scali (Idamante u Idomeneu, Suzuki u Madama Butterfly), njujorškom Metropolitanu (Oktavian u Kavaliru s ružom) i drugim vodećim svjetskim opernim scenama od Njemačke opere i Njemačke državne opere do londonskog Covent Gardena i Bečke državne opere. Magistrirala je na Juilliardu. Pobjednica je natjecanja Luciano Pavarotti, natjecanja Metropolitan National Council i mnogih drugih. Surađivala je s nekima od najvećih dirigenata kao što su Giuseppe Sinopoli, Riccardo Muti, Sir Colin Davis i dr. Širokog glasovnog raspona, u svom repertoaru ima dvadesetak mezzosopranskih i sopranskih uloga, od Charlotte u Wertheru i Adalgise u Normi do Rosine u Seviljskom brijaču i Cherubina u Figarovom piru.    
  
  Kada je prepoznat vaš talent?
  
  Kad mi je bilo 14-15 godina glas mi je bio prilično dubok, dublji no u većine djece i na satima glazbenog nisam mogla pjevati visoko poput ostalih djevojaka. Usto ni raspon glasa nije mi bio velik. Zbog toga su se moji kolege iz razreda kasnije čudili kada sam uspjela kao operna pjevačica. Većina djece, dakako, ne zna što je mezzo glas i misle da svi moraju biti soprani. U to je vrijeme moj glasovni potencijal prepoznat te sam počela školovati glas i otišla u Peking, gdje sam učila pjevanje kod svog profesora i njegove supruge. Razvila sam glas i dobila priliku okušati se na natjecanjima. Prvo od njih bilo je u Londonu 1983. kada sam prvi put posjetila i Covent Garden.
  
  Koliko je opera bliska prosječnom kineskom građaninu?
  
  Operno pjevanje tradicija je zapadnjačke klasične glazbe i nema doticaja s kineskom kulturom. Kina je prvi kontakt s operom imala preko svećenika, misionara koji su je pohodili te sa sobom donijeli ploče. Drugi načini na koje je opera došla u Kinu najbolje ilustrira primjer oca mog pekinškog učitelja koji je bio kardiokirurg i tijekom petogodišnje specijalizacije u Londonu zaljubio se u operu te je, kad se vratio u Kinu, sa sobom donio i veliki broj ploča. Moj učitelj nikad nije napuštao Kinu i znanje koje je prenosio studentima potjecalo je upravo od tih ploča. U Kinu su kasnije dolazili i učitelji iz Rusije i Bugarske no zapadnjaci su bili rijetki. Danas, više od stoljeća nakon što je Kina upoznala tu vrst zapadnjačke glazbe, krug ljubitelja opere i onih koji se njome bave još je uvijek uzak. Opera pripada drugom kulturnom krugu i ljudima u Kini nije lako usvajati za nju potrebne vještine.
  
  Ipak, zadnjih je godina sve više kineskih pjevača na svetskom opernom tržištu.
  
  Gospodarstvo u Kini razvija se velikom brzinom, Gospodarsku i ekonomsku razmjenu prati i kulturna razmjena. Kina se otvara zapadnim utjecajima, a i Zapad prihvaća ideje koje dolaze iz Kine. Kada sam 1985. otišla na magisterij na Julliard u New York tek su rijetki Kinezi imali putovnice i mogućnost putovanja u inozemstvo. Bila sam vrlo sretna da mi se ukazala takva prilika.
  
  Stvari su danas posve drukčije; dosta Kineza putuje svijetom i iz turističkih razloga. Kulturna razmjena dovela je do toga da se više ljudi u Kini bavi opernim pjevanjem i u tome su prilično dobri, a kako imaju putovnice, mogu putovati na audicije i natjecanja diljem svijeta.
  
  Koliko je sudjelovanje na natjecanjima pomoglo vašoj karijeri?
  
  Iznimno. Kao i školovanje na Julliardu tijekom kojeg sam mnogo naučila. Tijekom tog studija sudjelovala sam na mnogim natjecanjima, a novac koji sam na taj način osvojila pomogao mi je da se uzdržavam. Bila je to i dobra prilika da me uoče agenti.
  
  Kada ste prvi put pjevali naslovnu ulogu u Pepeljugi?
  
  Prvi put sam je pjevala još tijekom studija, 1987. u Aspenu. Zadnji put sam je pjevala prije šest godina u Bergenu u Norveškoj. Teško je uspoređivati te izvedbe s ovom zagrebačkom, jer se tijelo mijenja a glas razvija. Drago mi je da je još uvijek mogu pjevati. Za pjevanje Rossinija trebate imati jako dobru tehniku. Za razliku od, primjerice, Puccinija kod kojeg možete malo gurnuti i uspjeti izvesti sve što treba, kod Rossinija je to nemoguće. Kada sam studirala na Julliardu, pohađala sam master class kod velike američke mezzospranistice Marilyn Horne koja je rekla da se bez obzira na to što pjevala uvijek nastoji vratiti Rossiniju jer pjevati Rossinija znači posvijetliti glas. I danas je ona moja mentorica i mislim da je doista sjajna.
  
  Kako je došlo do vašeg angažmana na produkciji Pepeljuge u Zagrebu?
  
  Surađivala sam s dirigentom Gianlucom Marcianòom na nekoliko koncerata i on poznaje moj glas kako uživo tako i sa snimaka iz raznih dijelova svijeta, jer još uvijek pjevam često. Ravnatelj Opere Branko Mihanović čuo je moje pjevanje i pozvao me da u Zagrebu pjevam Carmen i Rosinu, no nije bilo moguće uskladiti termine. Kada su mi ponudili Pepeljugu, bila sam srećom slobodna i sa zadovoljstvom sam prihvatila ulogu, jer kao što sam rekla, pjevati Rossinija pomaže glasu da ostane u formi.
  
  Možete li nam predstaviti tenora Yang Yanga, vašeg sunarodnjaka i Don Ramira u zagrebačkoj Pepeljuzi?
  
  Yang Yang je moje otkriće. Prvi sam ga put čula kad je na kineskoj nacionalnoj televiziji CCTV sudjelovao u opernom natjecanju, a ja sam bila u ocjenjivačkom sudu. Prepoznala sam kvalitete njegova glasa i uputila ga na nekoliko audicija. Svima se svidio njegov glas i tehnika, no kako je tada bio u vojsci nije mogao putovati izvan Kine što je odgodilo razvoj njegove međunarodne karijere za tri godine. Upozorila sam ga da ako ne napusti vojsku nema budućnost kao operni pjevač. Prelomio je to u sebi i prije godinu i pol odlučio je napustiti vojsku i posvetiti se pjevačkoj karijeri. Potrajalo je godinu i pol dok konačno nije izašao iz vojske i dobio putovnicu.
  
  Kako biste opisali svoje dojmove u radu na Pepeljuzi u Zagrebu?
  
  Pepeljuga je komedija i redatelj Peter Pawlik ima doista sjajnih zamisli. Ako u operama poput Pepeljuge ne nasmijete ljude, one postaju dosadne te stoga morate posvetiti pozornost detaljima. Solisti i ansambl su na visini zadatka i užitak je s njima raditi. Pozornica je toliko blizu gledateljima da to stvara intimnu atmosferu. Posebice u usporedbi s prosječnim američkim gledalištem koje broji od dvije do tri tisuće mjesta. Zbog toga ne morate pjevati iz sve snage i možete više pozornosti usmjeriti na interpretaciju i prijenos osjećaja.

  © Goran Ivanišević, KULISA.eu, 14. siječnja 2009.