Godinu dana nakon neobičnog neuspjeha praizvedbe i golemog uspjeha druge izvedbe Seviljskog brijača, Rossini se opet našao u Rimu vezan ugovorom da sklada novu operu za Teatro Valle. Zajedno sa svojim impresarijom, pjesnikom Jacopom Ferrettijem (1784-1852) tražio je pogodan siže za karnevalsku sezonu 1817. Želio je vedar sadržaj. I kad je Ferretti onako uzgred spomenuo bajku La Cenerentola / Pepeljuga, Rossini se odmah oduševio, ali kao praktičan i realan duh, postavio mu je zahtjev da iz bajke Charlesa Perraulta (1628-1703) izbaci sve elemente fantastičnog i nadnaravnog. Želeći ugoditi skladatelju, a vjerojatno imajući na umu i ograničene tehničke mogućnosti rimskoga kazališta, Ferretti je umnogome lišio fabulu poetskih i fantastičnih elemenata Perraultove bajke, zadržavši samo okosnicu djela.
Dobra vila koja pomaže Pepeljugi postao je knežev tutor Alidoro, ne otkucava ponoć, nema čarobnog štapića, a nema ni slavne staklene cipelice. Ali kako bez tog elementa ne bi bilo ni same priče, Ferretti je uporabio par narukvica. Vjerojatno je to učinio i zbog rimske cenzure, koja ne bi dopustila da primadona na sceni pokaže gležanj. Rossinijeva Angelina nije izgubila cipelicu kad je u ponoć bježala kući, nego je dala knezu narukvicu s riječima: "Kad pronađete drugi dio para i ako vam se i onda budem svidjela, bit ću vaša." I ostali su likovi bliži ljudima iz stvarnoga života negoli junacima iz bajke, a i radnja se događa u građanskom okružju. Okružen svojim interpretima, Rossini je radio u bučnom i veselom okružju koje ga je nadahnjivalo, i u nešto više od tri tjedna opera je bila gotova.
Duhovita i šarmantna glazba Pepeljuge ima najbolje osobine Rossinijeva stila, počevši od izvrsne uvertire. Radnja teče bez zastoja, situacije su dramatski zaokružene, dijalozi šaljivi, a likovi, pogotovo Dandini i Don Magnifico, vrlo plastični. Briljantna je cavatina Don Magnifica iz prvoga čina Miei rampolli feminini. Izvrstan je i kvintet Signor, una parola, a sekstet iz drugoga čina Siete voi? uz bok je slavnom finalu prvoga čina Seviljskog brijača. Angelina je ocrtana s ukusom i s primjerenim osjećajem za patos koji nikada ne prelazi u pretjeranost i prenaglašenost, i njezin završni rondo Naqui all' affanno uzor je ne samo virtuoznosti koje je Rossini tražio od svojih kontraaltova nego i izraza i smisla koji oni u tu ariju moraju unijeti.
Pepeljuga je praizvedena u Teatro Valle u Rimu 25. siječnja 1817. Angiolinu, kako je Rossini prvotno nazvao glavni lik opere, pjevala je Rossinijeva prijateljica iz učeničkih dana u Bologni Gertrude Righetti-Giorgi (1793-1862), kontraalt velikog opsega, koja je zbog udaje prekinula jedva započetu karijeru, ali se iz prijateljstva prema skladatelju vratila na scenu. Ona je bila i njegova prva Rosina. Posve je odgovarala zahtjevima koje je Rossini postavljao pred likove u svojim komičnim operama, nije podnosio pomisao da mu se visoki soprani razmeću ukrasima bez smisla i time lišavaju interpretirani lik dubljeg sadržaja. Ostali izvođači s praizvedbe gotovo su posve nepoznati, bas Andrea Verni (?-1822), bio je prvi Don Magnifico, a prvi Dandini, bas Giuseppe De Begnis (1793-1849), ostvario je europsku karijeru, ali je poglavito poznat kao suprug mnogo slavnije Giuseppine Ronzi.
Praizvedba je primljena hladno, ali je već druga izvedba postigla velik uspjeh.
S nepogrešivim osjećajem za ukus publike Rossini je predvidio da će opera uskoro osvojiti svijet. Pepeljuga se održala na opernim pozornicama do 1880. godine. A onda je počelo opadati zanimanje za cjelokupno Rossinijevo stvaralaštvo osim za Seviljskog brijača, i ono je padalo u zaborav. Pojavom pjevačice iznimnih kvaliteta, Španjolke Conchite Supervie (1895-1936), vratila se na repertoar dvadesetih godina prošloga stoljeća. Velika Angelina bila je Giulietta Simionato, za njom Teresa Berganza, Agnes Baltsa, Federica von Stade, Lucia Valentini Terrani. A veliki dirigent, tumač ovih Rossinijevih partitura, Claudio Abbado.
U Hrvatskoj je operu prva upoznala riječka publika već 1838., a 1861. njome je u Teatro civico ravnao Ivan pl. Zajc. Prva hrvatska izvedba opere bila je u Zagrebu na Rossinijev rođendan, 29. veljače 1968. Izvedena je u prijevodu Vladimira Ruždjaka i u njegovoj režiji, a on je pjevao i Dandinija. Josip Novosel je bio Ramiro, Tugomir Alaupović Don Magnifico, Franjo Petrušanec Alidoro, a Clorindu i Tisbe pjevale su Elena Hristova i Jasna Podolšak. Dirigirao je Miro Belamarić. Izvedba će ući u povijest jer je otkrila raskošni potencijal prvog hrvatskog koloraturnog mezzosoprana – Majde Radić.
© Marija Barbieri, KULISA.eu, 21. prosinca 2008.
