Pričati životnu i umjetničku priču Tomislava Neralića graniči s pjevačkom bajkom. Nastupiti na sceni na 83. rođendan i tako zaokružiti karijeru dulju od 61 godine, veličanstvena glasa i čudesne muzikalnosti, sa 156 otpjevanih opernih uloga na sceni, 7 u koncertnim izvedbama opera, 46 dionica u vokalno-orkestralnim djelima, 6 ciklusa pjesama i oko četiri tisuće nastupa, karijeru koja je bila u stalnoj uzlaznoj putanji, bez glasovnih kriza, padova ili dvojbi, i ostati svjež, radoznao, uvijek u tijeku zbivanja, oštrouman, pronicav i osvajati upravo zaraznim smijehom, optimizmom i životnom radošću. Na um dolaze riječi njegova posljednjeg intendanta u Njemačkoj operi u Berlinu, Götza Friedricha (1930-2000), "njegova je vitalnost upravo neshvatljiva, to je znak da je izrastao iz dobre zemlje, iz dobre krvi".
Tomislav Neralić rođen je 9. prosinca 1917. u Karlovcu. Glazbenu naobrazbu stekao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje je 1941. diplomirao. Već je tijekom studija pjevao u raznim prigodama da bi se uzdržavao, a prvi je put profesionalno nastupio na Badnjak 1937. u ulozi Slavića u Božićnoj priči Rudolfa Matza (1901-1988) na Radio Zagrebu. Nastavio je pjevati na koncertima, a onda je u trećoj predstavi premijerne realizacije Verdijeva Don Carlosa u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 2. lipnja 1939. nastupio u ulozi Redovnika. Odmah je uočen njegov impresivan glas i besprijekorna muzička sigurnost. Počeli su mu davati manje uloge, u prvoj godini tridesetak predstava. Prvi pljesak na otvorenoj sceni dobio je 2. veljače 1940. nakon otpjevane arije grofa Des Grieuxa u Massenetovoj Manon.
Nakon toga je angažiran za veće i važnije uloge. U tom je razdoblju nastupio na praizvedbama dviju hrvatskih opera: Adelove pjesme Ive Paraća (1890-1954) i Sunčanice Borisa Papandopula (1906-1991), a tada je – u izvedbi Mozartova Requiema 1941. u povodu 150. godišnjice skladateljeve smrti – počela njegova suradnja s Lovrom pl. Matačićem koja je trajala do posljednjeg Matačićeva nastupa u Zagrebu 1984. u polukoncertnoj izvedbi Wagnerova Rajnina zlata u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Od 1943. do 1947. Neralić je bio stalni član Bečke državne opere, a 1948. ponovo je stupio u angažman u zagrebačkoj Operi. Bilo je to njezino sjajno doba, koje je svojim djelovanjem kao ravnatelj i dirigent obilježio Milan Sachs. Tomislav Neralić počeo se bližiti vrhuncu. Bio je u naponu snage, tek je navršio trideset godina, stekao je određeno iskustvo. Glas mu je blistao ljepotom i snagom, bio je velika opsega i savršeno ujednačen, pjevačka tehnika izvrsna, muzikalnost vrhunska, dikcija savršena, smisao za glazbenu i scensku interpretaciju prvorazredan.
Redala su seostvarenja za sjećanje. Počeo je prelaziti u fah dramskog baritona. Pjevao je Jaga u Otellu, Scarpiju u Tosci, Pizarra u Fideliju i Mozartova Don Giovannija, za kojega je glasom i stasom bio idealan pa mu je kreacija donijela nagradu Savezne vlade. Slijedili su Niko Marinović u Ekvinociju, Junije u Brittenovoj Lukreciji, knez Igor, Boris Godunov, Don Basilio, Mefisto, Sulejman u Nikolu Šubiću Zrinjskom, gazda Marko u Eri s onoga svijeta, Nick Shadow u prvoj hrvatskoj izvedbi Života razvratnika Igora Stravinskog, Wagnerov Ukleti Holandez. Pjevao je gotovo više baritonskih nego basovskih uloga. Na snimci iz 1956. zabilježen je povijesni trenutak hrvatske opere, odlomak iz Ekvinocija Ivana Brkanovića (1906-1987), praizvedenog 4. listopada 1950, s Marijanom Radev i pod ravnanjem Mladena Bašića.
U Zagrebu je Neralić počeo ulaziti u Wagnerov repertoar. Njegov prvi susret s opusom bayreuthskog majstora bio je još 1942. u Zagrebu u ulozi Fasolta u Rajninu zlatu, nastavio se u Beču s Titurelom u Parsifalu pod ravnanjem Hansa Knappertsbuscha, koji se smatra uzorom interpretacije toga djela, a tad su došli kralj Henrik u Lohengrinu i 28. veljače 1953. premijera stožerne uloge u Neralićevu repertoaru – Ukleti Holandez. On mu je donio najprije gostovanje, a zatim četrdesetogodišnji angažman u Zapadnom Berlinu. Prvi ga je put ondje pjevao 18. siječnja 1955, okružen najvećim vagnerovskim pjevačima toga vremena: Leonie Rysanek, Josefom Greindlom i Ludwigom Suthausom. Holandeza je pjevao najčešće u karijeri, 123 puta.
U Berlinu je dobio naslov Komornog pjevača (Kammersänger), koji je 1963. prvi put dodijeljen nakon Drugoga svjetskog rata. Bio je dobar glumac i svi su ga redatelji htjeli pa je tako poslije umirovljenja sa 65 godina, još trinaest godina nastupao u Berlinu.
I svih četrdeset godina berlinske karijere Tomislav Neralić ostao je čvrsto povezan s hrvatskim glazbenim događanjima. Jedan od velikih bila je premijera Katarine Izmajlove Dmitrija Šostakoviča u skladateljevoj nazočnosti 1964. Katarina Izmajlova pod ravnanjem Milana Horvata u režiji Koste Spaića s Mirkom Klarić i Pierom Filippijem bila je kultna predstava zagrebačke Opere, koja ju je odvela na gostovanja u velika europska glazbena središta, od napuljskog San Carla do Holland festivala. Kao Hans Sachs, kojega je u karijeri otpjevao 53 puta, bio je protagonist nezaboravne predstave Majstora pjevača, jedne od prvih u obnovljenoj zgradi, koja je zlatnim slovima upisana ne samo u povijest hrvatske opere nego i hrvatske kulture uopće. Sudjelovao je u još jednoj opernoj realizaciji koja se pamti – Fideliju pod ravnanjem Lovre Matačića sa Senom Jurinac u naslovnoj ulozi u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Niz Neralićevih interpretacija Wagnera zabilježen je već na CD-u Croatia Recordsa, ali i ovaj bi CD bio nezamisliv bez barem jednog prizora iz djela autora, temeljnog u njegovu repertoaru.
Majstor vokalne interpretacije, Tomislav Neralić njegovao je i koncertnu djelatnost, nastupajući u nizu vokalno-orkestralnih i komornih djela
Na kraju karijere, 1995., Tomislav Neralić se vratio u zagrebačku Operu za ravnateljstva Vladimira Kranjčevića, pod čijim je vodstvom otpjevao svoju posljednju - 156. ulogu - kneza Hovanskog u Hovanščini Modesta Petroviča Musorgskog i oproštajnu predstavu na svoj 83. rođendan, 9. prosinca 2000. godine, koja je kao Bonus zabilježena na dvostrukom CD-u u izdanju Orfeja pomoviranom u HNK u Zagrebu 9. prosinca, CD-u na kojem su snimke nastale u vremeskom rasponu od gotovo pola stoljeća.
Za iznimno plodno djelovanje dobio je četiri nagrade za životno djelo: Vladimir Nazor, Porin, Nagradu Hrvatskog glumišta i Lovro pl. Matačić. U svibnju 2008. proglašen je dopisnim članom HAZU-a.
Ulomci iz teksta © Marije Barbieri objavljenog u knjižici uz dvostruki CD Tomislav Neralić koji je promoviran 9. prosinca 2008. u zagrebačkom HNK
