Vjerujem intuiciji

Intervju: Zoran Todorovich, tenor

• S tenorom Zoranom Todorovichem razgovarali smo u povodu njegova nastupa u ulozi Don Josea u operi Carmen u HNK u Zagrebu u krajem studenog 2008. godine.
  
  Polako ste razvijali karijeru. Koji su razlozi tomu?
  
  Na početku zbog spleta okolnosti, no kasnije je to bila stvar moje odluke, jer sam primjetio da je za mene tako bolje. Volim se polako pripremati i biti u dobrom ansamblu koji vjeruje u mene i u koji ja vjerujem, biti okružen kolegama koje poznajem i raditi u atmosferi u kojoj se osjećam ugodno. Tako je to bilo i na početku moje karijere u Landestheater u Detmoldu gdje sam započeo karijeru, a i pet idućih godina u Hannoveru u kazalištu u kojem je intendant Hans-Peter Lehmann imao toliko povjerenje da je repertoar prilagođavao meni. U takvoj sam se atmosferi razvijao mirnije, a kada bi se pojavile teškoće, s glasom ili bilo kakve druge, moglo ih se mnogo lakše prebroditi te izbjeći stres koji je pogodio neke od mojih kolega. Rijetki su pjevači koji imaju toliku snagu da stalno budu pod povećalom publike i kritike, jer je to velik teret. Placido Domingo jedan je od njih, a čini se i da Ana Netrebko također ima tu snagu.
  
  Kad je došao trenutak u kojem sam se osjećao dovoljno sigurnim i stabilnim, prešao sam u slobodne umjetnike. Pridružio sam se agenciji zainteresiranoj za promociju veće internacionalne karijere i bio sam mnogo spremniji za sve što me čekalo. Riječ je o jednoj od najznačajnijih svjetskih agencija koja zastupa i, primjerice, Marcela Alvareza i Ramona Vargasa.
  
  Broj svojih nastupa ograničili ste na četrdesetak godišnje.
  
  Kada sam započeo međunarodnu karijeru, agencija je rasprodala moje termine za tri godine unaprijed. Bukirali su me za 40 do 45 nastupa godišnje. Tada sam vidio da je to dobar ritam koji ostavlja pjevaču dovoljno vremena i za pripremu uloga i za nastupe. Kada spominjemo brojku nastupa, mnogi zaboravljaju da priprema nove produkcije traje četiri ili više, a ponekad i sedam tjedana. Iskustvo mi govori da je 40 do 45 nastupa godišnje realan broj nastupa koje pjevač može ostvariti, a da pritom ne žrtvuje kvalitetu izvedbe.
  
  Što je najvažnije za visoku kvalitetu izvedbe?
  
  To je doista individualno. Od početka karijere i danas pokušavam se normalno ponašati. Što više mislite da će vam ovo ili ono naškoditi, to će te smetnje više utjecati na vas. Držim se toga. Ipak, pred važne premijere, posebice one u velikim opernim kućama kada ste svjesni činjenice da vam mnogo toga u karijeri ovisi upravo o tom nastupu, naravno da se povećava pritisak, atmosfera je drugačija, i tada se ponašam mnogo discipliniranije nego u normalnim produkcijama gdje sam siguran da će sve biti u redu. Sve ipak ostaje u granicama normale. Najvažniji mi je dobar odmor koji pomaže koncentraciji.
  
  Počeli ste kao lirski i lirico-spinto tenor, a sad prelazite i u dramski repertoar.
  
  Vrlo sam zadovoljan što se moja karijera razvijala postupno. Zahvaljujući kombinaciji dobrih odluka i intuicije izabrao sam takvu karijeru koja me dovela do vrlo lijepih voda. Sviđa mi se biti malo u sjeni i onda zabljesnuti. To mi daje mogućnost da se sada sa 47 godina, razvijam u dramskom repertoaru bez zastoja i kriza.
  
  Ove sam godine debitirao ili dogovorio debije u tri opere u ulogama kojih sam se prilično pribojavao. Turandot je bila najmanje stresna. Znao sam da će doći jednog dana i radovao sam se ulozi Calafa. Moć sudbine bila je mnogo opasnija jer Don Alvaro može biti pogrešan korak ako se napravi u krivom trenutku. U Bruxellesu sam sudjelovao u velikoj produkciji s devet predstava kojima je dirigirao Kazushi Ono. Kad je taj maraton završio, bez ikakvih poteškoća shvatio sam da sam spreman i za takve korake. Ono što mi je pjevački vrlo važno jest da mogu kombinirati sva iskustva iz lirskog perioda i staviti dramski ton u službu kada mi je potreban, ali da pritom ne izgubim sve svoje lirske kvalitete i ne postanem samo glas. Upravo stoga mi se uvijek više sviđao Franco Corelli od Maria Del Monaca.
  
  Mogućnost da se igram s glasom i dobivam različite nijanse jako mi se sviđa i to sam u Moći sudbine uspio realizirati, a i kritika me podržala. Nakon toga divnog iskustva stigla je pozivnica od Deutsche Oper Berlin da s Joséom Curom 2010. dijelim naslovnu ulogu u novoj produkciji Otella. Kako je paket bio jako primamljiv i omogućavao mi dovoljne pauze za odmor, probe, kao i pjevanje još nekih uloga, potpisao sam. Mislim da će to biti odlična produkcija.
  
  Niste mnogo snimali.
  
  Na početku sam imao otpor prema tome da se vežem za jednu izdavačku kuću i radim po njihovu ritmu. Izdavačkim je kućama najvažniji profit. Sve što se u izvođača investira mora se vratiti i još zaraditi. Taj pritisak je možda dobar za mnogo toga, osobito za popularnost, no ne i za vaš glas. Zato, kada sam imao priliku, nisam potpisao ekskluzivni ugovor. Za tvrtku Arte Nova Classics, tvrtku kći velikog BMG-a, snimio sam CD Zoran Todorovich Portrait. Gotovo istodobno na tržištu su se našli i CD portreti Marcela Alvareza i Roberta Alagne. Bez obzira na mnogostruko veće budžete s kojima su rađena njihova izdanja, mnoge su komparativne analize dale prednost upravo mojem CD-u na kojem sam se predstavio arijama koje nisu jako poznate, a namijenjene su lirskom tenoru s malo spinto karaktera.
  
  U zagrebačkom ste HNK nastupili kao Don Jose u Carmen, no to nije vaš prvi dolazak u Zagreb. Prvi ste put u HNK nastupili na novogodišnjem koncertu 2006.
  
  Kada sam poslje školovanja prije dvadesetak godina napustio Beograd i dobio priliku za studij u Frankfurtu, nisam više nastupao u ovom dijelu Europe. Roditelje i rodbinu posjećujem, no kako sam studirao u Njemačkoj i supruga mi je Njemica, moja je karijera bila usmjerena prema Njemačkoj. Branko Mihanović, ravnatelj Opere HNK u Zagrebu, gledao je moj nastup u Normi u Münchenu gdje mi je partnerica bila Edita Gruberova, u predstavi posebne atmosfere koja se ne viđa često ni u velikim teatrima, i poslije te predstave smo se upoznali i razgovarali i o mogućnostima mojeg gostovanja u Zagrebu. Poznato je da su financijske mogućnosti zagrebačke Opere različite od onih u velikim europskim opernim kućama, no to nije bila prepreka. Suradnja je realizirana kroz koncert i dogovorili smo se da svaki put kad kalendar to omogući, pokušamo ostvariti barem poneku predstavu u nekoj od produkcija.
  
  Sviđa mi se atmosfera u zagrebačkom HNK, kao i entuzijazam ravnatelja Opere Branka Mihanovića i intendantice Ane Lederer za koje mislim da u dobrom balansu drže malo konzervativniji repertoar, ali i popularne opere predstavljaju u modernijim produkcijama, na način koji se u cijeloj Europi već proširio. To možda na prvi pogled šokira konzervativnu publiku no može privući novu publiku. Ono što mnoge ugledne umjetnike može potaknuti da dođu u Zagreb jest prisan odnos s direkcijom opere i vodstvom kuće. Gostovanje u Zagrebu za honorar niži od uobičajenog neće ni jednom umjetniku srušti ni reputaciju ni honorare na tržištu i zato je dobar odnos vrlo važan.
  
  Philipp Himmelmann, redatelj zagrebačke Carmen, moj je vrlo dobar prijatelj i povezao sam ga sa čelništvom zagrebačke Opere, što je rezultiralo njegovom originalnom kreacijom opere Carmen za HNK. Himmelmannova Carmen djeluje kompaktno i sažeto, poput filma. Uživao sam nastupajući u toj predstavi i nastojao sam u njoj pronaći sebe i dati sebe i vjerujem da se to osjetilo.
  
  Kakav je vaš odnos prema modernim redateljskim pristupima?
  
  Dugo sam u statusu slobodnog umjetnika i shvatio sam da moram štititi svoje interese i ne dopustiti redateljima da rade sve što požele. Nisam veliki ljubitelj modernog teatra jer je mali broj redatelja koji imaju osjećaj da moderniziraju operu a da pritom ne uzmu ništa od nje, onih koji imaju duboko razumijevanje glazbe i ne povode se samo svojim estetskim kriterijima i idejama koje žele pošto-poto realizirati.
  
  Kada me redatelji stave u nezgodnu situaciju, reagiram promptno. I dan danas kad se osjećam neugodno, pa makar se radilo i o velikim kazalištima, uvijek imam hrabrosti i osobne moralne odgovornosti da izađem iz produkcije radije no da u njoj nastavim sudjelovati. Možda je to razlog zbog kojeg moja karijera nije otišla u astronomske visine, ali to meni daje mogućnost da se razvijam na način na koji mislim da je najbolji za mene, a ne onako kako to vide veliki agenti ili primjerice diskografi.
  
  Zbog toga sam došao na takav glas da su redatelji koji njeguju moderni pristup imali malo straha kada bi vidjeli moje ime u podjeli. No, kada bi vidjeli da se ja, kao i svi moje kolege, angažiramo za dobru ideju ako nam je objasne na pravi način, strah bi nestao. Philipp Himmelmann uglavnom uspijeva u svojim modernizacijama, kao i Christof Loy s kojim sam surađivao na operi Roberto Devereux u Münchenu, gdje mi je partnerica također bila Edita Gruberova.
  
  © Goran Ivanišević, KULISA.eu, 1. prosinca 2008.