Ambiciozni povratak Prstena Nibelunga u Scalu
Teatro alla Scala: Richard Wagner, Siegfried (Prsten Nibelunga), dir. Alexander Soddy, red. David Mcvicar
-
Slavni milanski Teatro alla Scala ponovo se uhvatio ukoštac s tetralogijom Prsten Nibelunga Richarda Wagnera. Ciklus je to od četiri opere koji si produkcijski mogu priuštiti velike operne kuće i koji predstavlja svojevrsnu kulturnu iskaznicu pojedinoga grada čiji se kulturno-produkcijski nivo mjeri sposobnošću oživotvorenja monumentalnoga glazbeno-scenskog djela koje podrazumijeva oko 16 sati glazbe. Milanska Scala može producirati što god zamisli, a pojavljivanje pojedinoga djela na pozornici znači (ili bi trebalo značiti) da u svjetskom fondu pjevača postoje interpreti koji mogu na adekvatan način interpretirati pojedini repertoar. Najeklatantniji primjer je Bellinijeva Norma, koja se u Scali nije izvodila od 70-ih godina prošlog stoljeća, a sada se vraća na repertoar (premijera najavljena za kraj lipnja) – naslovna uloga povjerena je Marini Rebeki.
Prsten Nibelunga nije česta pojava u Scali, a to ne treba čuditi jer se ne radi o kulturnom okruženju gdje dominira Wagnerova glazba, međutim Scala ipak čuva kontinuitet izvođenja glazbenih drama bayreuthskog giganta. U prilog toj tezi govori i činjenica da je više puta na dan sv. Ambroza (7. prosinca) kada se tradicionalno otvara sezona, Scalom odzvanjala Wagnerova glazba. Za potrebe ovog teksta ograničiti ćemo se na 21. stoljeće, kada je nekom Wagnerovom operom sezona otvorena tri puta i to: 2007/08. Tristan i Izolda, 2010/11. Walküre i 2012/13. Lohengrin. Svim trima produkcijama ravnao je Daniel Barenboim – najprije u ulozi glavnoga gostujućeg dirigenta, a kasnije kao glazbeni ravnatelj. U svom mandatu dirigirao je kompletan Prsten.
Novu produkciju režijski je osmislio David McVicar, a glazbeno vodstvo podijelili su Simone Young i Alexander Soddy (kao zamjena za prvonajavljenog Christiana Thielemanna). Projekt će trajati tri sezone (ovo je druga u kojoj su producirani Walküre i Siegfried), a završit će iduće, konačnim razrješenjem u Sumraku bogova i izvođenjem tetralogije u festivalskoj formi kako ju je autor inicijalno zamislio. U subotu, 21. lipnja u Scali smo gledali Siegfrieda kojega odmah i bez zadrške možemo okarakterizirati kao šestosatni spektakl. Kada pogledamo u prošlost dolazimo do podatka da se naivni, prostodušni ali neustrašivi junak prvi put u Scali pojavio u prosincu 1899., a posljednji u lipnju 2013. Od ostalih izvedbi za hrvatsku kulturnu javnost važna je produkcija iz svibnja 1963. kada je kao Lutalica/Wotan nastupio bas Tomislav Neralić (slavna Brigit Nilsson pjevala je Brünnhilde) kao i ona iz travnja 1997. kada je uz Riccarda Mutija predstavom ravnao i Nikša Bareza. Za malu zemlju poput naše to je veliko kulturno postignuće.
Naslovnu ulogu u recentnoj produkciji tumačio je jedan od vodećih wagnerijanaca današnjice tenor Klaus Florian Vogt. Riječ je o (lirskom!) tenoru lijepo formirane fraze (čuje se iskustvo i rad s kvalitetnim korepetitorom) koji ne posjeduje dramatsko uzemljenje tona i kao takav ne može odgovoriti na vokalne zahtjeve ove opsežne role. U srednjem registru potpuno je nečujan u velikom kazališnom prostoru, a visine ostavljaju određeni dojam uz ogroman napor, koji je u ariji o kovanju mača urodio plodom. Završni duet s Brünhildeom također je dobro odradio, ponajprije zato što su i njezine glasovne mogućnosti u ovom repertoaru veoma upitne. Isto tako, Vogt se nije iskazao u glumačkom aspektu jer iz Siegfrieda nije zračila naivnost nego statičnost i odrađivanje. Ruku na srce, prije predstave je ispričan zbog indisponiranosti, što je donekle razumljivo nakon ciklusa od četiri predstave, ali nije razumljivo da Scala nema pjevača supstituta. Sad će netko reći da je to malo teži slučaj kod ovakvih uloga – što je istina, međutim za Scalu ne bi smjele postojati produkcijske nemogućnosti, a ako ipak postoje, onda se zbog ugleda kuće u produkciju ne ulazi.
Tenor Wolfgang Ablinger-Sperrhacke tumačio je perfidnog Mimea. U pjevačkom smislu pokazao je siguran zapjev umjerene jačine s fleksibilnim atakiranjem na ključnim mjestima, u scenskom segmentu pao je kao žrtva redatelja koji je odredio Mimea kao gej-osobu, a to je ostvareno na pretjerano karikaturalan način. Michael Volle kao Lutalica pokazao se kao najpotpuniji wagnerijanac u podjeli. Radi se o bas-baritonu savršene pozicije s jasnom diferencijacijom između dubina i visina, koji je u scenskom smislu zračio elegancijom i otmjenošću pokreta. Svojom pojavom osvježio je prvi čin, a njegova interakcija s Erdom jedan je od vrhunaca večeri.
Sukladno tome, svakako vrijedi pohvaliti interpretaciju Erde u režiji altistice Christe Mayer. Njezin glas nose prodorne tonske alikvote u nižem registru, kojima je lijepo portretirala Erdinu mudrost, mističnost i obamrlost s obzirom na kontekst u kojem je Wotan/Lutalica budi iz sna. Alberich Olafura Sigurdarsona i Fafner Ain Angera kvalitetno su upotpunili predstavu ali se ne može ustvrditi da su ostvarili naročito pamtljivu interpretaciju. Koloraturne konture glasovnog aparata Francesce Aspromonte oživjele su Šumsku pticu. Treći čin obilježen je pojavom Brünhilde Camille Nylund. Riječ je o sopranistici velikog, zaobljenoga glasa sonornih visina kojoj ipak fali dramatski touch svojstven Wagnerovom repertoaru. Bilo je to osobito vidljivo na kraju predstave u zajedničkom nastupu nje i Klausa Floriana Vogta gdje oni zajedno, unatoč načelno kvalitetnom nastupu, nisu postigli potrebnu tonsku puninu. Nylund treba svakako pohvaliti jer nije odstupala od stabilnosti fraze koja je bila u potpunosti lišena tremola.
Engleski dirigent Alexander Soddy (1982.) nositelj je značajne operne karijere, što je u aktualnom dirigentskom fondu sve rjeđa pojava – lakše je spremiti simfonijski koncert nego opernu produkciju. Na primjeru Siegfrieda osjetili smo opipljiv senzibilitet koji ovaj maestro ima prema operi i pjevačima, a osim toga riječ je o vrlo inteligentnom interpretu koji zna orkestar prilagoditi pjevaču i to na način da se ne izgube interpretacijske premise svojstvene Wagneru. S ovom tezom ne bi se složili ortodoksni wagnerijanci, međutim, ovako vođen orkestar bio je najbolja stavka duge večeri u operi. Soddy je posegnuo za nešto bržim tempom kako bi predstava tekla, a na kraju svakog čina precizno je naglasio forte/fortissimo zaokruživši cjelinu. Svaki orkestar na svijetu ima svoj zvučni otisak, a onaj Scale nosi određeni zaneseni štih koji nije istovjetan germanskoj disciplini. Opisanu kontekstualnu odrednicu Soddy je iskoristio u cijelosti pa smo dobili protočan zvuk velikog orkestra u simfonijskoj konfiguraciji, sa čarobnim zvukom limenih puhača. Svi lajtmotivi bili su jasno artikulirani i čujni, nisu se utapali u ukupnosti partiture. Nadodajmo da je Soddy dirigent koji posjeduje istančan osjećaj za pjevače, pa i svirku orkestra zna prilagoditi boji glasa, a to se najbolje očitovalo u slučaju Camille Nylund u posljednjem činu.
Režija Davida McVicara (uz Hannah Postlethwaite potpisuje i scenografiju) vodi nas u svijet distopije gdje nema nekog preciznog reda ili poretka. Opisano je najbolje vidljivo u prvom činu gdje Mime uzgaja kojekakve biljke s raznim namjenama, a jedna od njih je i trovanje naslovnog junaka. Polazište režije bila je šuma koja je stalni ambijent sva tri čina, a amblem Siegfrieda je i zmaj koji je krasio početni zastor sa svjetlećim okom, što je vrlo atraktivno rješenje. Redatelj je šumu shvatio antropološki pa je ona predstavljala neku vrstu zatvora za duše ljudi koji su zarobljeni zbog svojih karakternih mana (referenca na slabosti vrhovnoga Boga Wotana kojeg je koštala pohlepa i činjenica da je rušio zakone koje je sam postavio). Od početka režija je djelovala kao klasična i kvalitetna, međutim redatelj je zastranio s nekoliko nelogičnih rješenja; zmajem koji nije bio zmaj nego ogromna mrtvačka glava i šumska ptica koja je istovremeno bila i ptica i djevojka – pankerica koja se mota oko naivnog junaka dok on izrađuje sviralu i pokušava uspostaviti kontakt.
Odnosi među likovima dobro su obrazloženi, osim linije Mime – Siegfried koja je ostala donekle nedorečena, barem u većini prvog čina koji je i najslabija točka režije. Iako režiju cijelog Ringa ne možemo ocijeniti samo na temelju jedne predstave, moramo ustvrditi kako u odnosu na radikalni regietheater koji se, kada je Wagner u pitanju, pojavljuje na njemačkom govornom području, ova predstava ima potencijala, samo da nije bilo nekoliko nezgrapnih rješenja koja su više nalikovala na deficit ideja nego na inovativnu režijsku poetiku. Kostimi Emme Kingsbury dobro su pratili karaktere, osim promašenog Mimea, David Finn je kvalitetno postavio svjetlo i to posebno ono koje je imalo posebno atraktivnu svrhu (vatra za kovanje mača i spomenuto zmajevo oko na zastoru), za video-projekcije bio je zadužen Katy Tucker, a koreografiju je osmislio Gareth Mole.
Milanska Scala ostvarila je vrijednu produkciju unatoč stalno prisutnom deficitu glasova primjerenih repertoaru. Nastojat ćemo popratiti i Sumrak bogova iduće sezone, a možda i integralni Ring kako bi dobili cjelovit uvid.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 4. srpnja 2025.
