Jako se radujem svojoj prvoj Traviati u Hrvatskoj

Intervju: Darija Auguštan, sopran

• 

  Sopranistica Darija Auguštan rođena je u Zagrebu 4. siječnja 1996. U rodnom gradu završila je Klasičnu gimnaziju i Glazbenu školu „Pavao Markovac“ (solo pjevanje u klasi profesorice Nataše Šurina, dok je od osnovne glazbene škole isprva učila violinu). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je 2021. kao posljednja studentica u klasi profesorice Snježane Bujanović-Stanislav. Bila je članica Opernoga studija „Giorgio Surian“ u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, a od sezone 2022/23. solistica je Opere HNK-a u Zagrebu, gdje je 25. rujna 2019. ostvarila profesionalni operni debi nastupom u ulozi Prve dame u Mozartovoj Čarobnoj fruli pod ravnanjem Nikše Bareze.

  Pjevačica je raskošna lirskog soprana u čijem su repertoaru među ostalim i Mozartov Sifare (Mitridat, kralj Ponta), Fiordiligi (Così fan tutte) i Pamina (Čarobna frula), Gluckova Euridika (Orfej i Euridika), Verdijeva Violetta (Traviata), Puccinijeva Musetta (La Bohème), Magda (Lastavica) i Lauretta (Gianni Schicchi), Bizetova Micaëla (Carmen), Offenbachova Antonia (Hoffmannove priče) te Adela (Šišmiš) J. Straussa ml.

  U studentskim opernim projektima ostvarila je naslovne uloge u Janáčekovoj Lukavoj maloj lisici (2017) i Massenetovoj Pepeljugi (2020) te Mozartovu Fiordiligi (2018), a u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija pjevala je naslovnu ulogu u Kálmánovoj opereti Grofica Marica (2019).

  Osvojivši prvu nagradu na natjecanju „Tullio Serafin“ u Vicenzi, dobila je priliku ostvariti ulogu Mozartova Sifara u tamošnjem povijesnom Teatru Olimpico 2021. Samostalno je gostovala u Italiji (Teatro Verdi u Trstu, Pamina, 2023; Teatro Comunale u Bologni, Lauretta, 2024), Sloveniji (SNG u Ljubljani, Fiordiligi, 2024) i Njemačkoj (Opera u Düsseldorfu, Antonia, 2025). Nakon prvog nastupa u ulozi Violette u Verdijevoj Traviati na Staru godinu 2024. u Litavskom nacionalnom opernom i baletnom kazalištu u Vilniusu te sljedećih šest nastupa u novoj zajedničkoj produkciji u Francuskoj (Opera Angersa i Nantesa te Opera u Rennesu), tu ulogu ovoga mjeseca, pod ravnanjem Pier Giorgia Morandija, prvi put pjeva u Hrvatskoj. U Zagrebu je od 12. do 18. lipnja očekuju četiri izvedbe.

  Ranije je u Traviati, u Operi u Muscatu u rujnu 2022, pjevala malu ulogu Annine. Plácido Domingo tada je na prvoj izvedbi pjevao Germonta, a na druge dvije bio je za dirigentskim pultom. 

  Darija Auguštan osvojila je brojne nagrade na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih se izdvajaju prva nagrada na međunarodnom natjecanju „Mikuláš Schneider-Trnavský“ u Trnavi 2021. te druge nagrade na međunarodnim natjecanjima „Stanisław Moniuszko“ u Varšavi 2022. i „Virgilijus Noreika“ u Vilniusu 2023.

  U zagrebačkoj Operi ove je sezone ponovila uloge Fiordiligi i Musette, koje je pjevala na premijerama Così fan tutte i La Bohème prošle sezone i uvelike ih obilježila, te Magde u Lastavici, koju je sada tumačila uz Ruggera tenora Filipa Filipovića, s kojim nastupa i na prve tri izvedbe Traviate.

  

  Uskoro ćete, 12. lipnja, prvi put u Zagrebu i Hrvatskoj nastupiti kao Violetta u Verdijevoj Traviati, koju ste prvi put pjevali na Staru godinu 2024. u Vilniusu, a potom i u Angersu, Nantesu i Rennesu. Kako je došlo do Vaše prve Traviate i koliko je vremena prošlo otkad ste nastudirali ulogu do prvoga nastupa?

  Moja agentica pitala me bih li pjevala Violettu i tako sam došla na audiciju u Rennes. Mislim da je to bilo oko godinu i pol prije prvog nastupa. Nisam dotad baš planirala da bih tu ulogu sada pjevala. Željela sam je pjevati, ali mislila sam da ću prije otpjevati neke druge uloge: Adinu u Ljubavnom napitku, još nekog Mozarta… Pitala sam svoju profesoricu, Snježanu Bujanović-Stanislav, što misli o tome, razmišljale smo i zaključile da ću biti blizu tridesete kad je budem pjevala i da bih imala vremena pripremiti ulogu. Tako smo počele raditi na Violettinim arijama za audiciju, koja je nasreću jako dobro prošla – korepetitor mi je poslije rekao da se sav naježio. Pjevala sam bila davno Addio del passato, a Sempre libera sam isprobavala, ali prije audicije nisam nikad pjevala javno. Kako sam u međuvremenu stalno imala neke druge angažmane, ostalo mi je zapravo malo vremena za pripremanje cijele uloge prije prvog nastupa, a u Zagrebu sam je malo prolazila i s Darijanom Ivezićem.

  Na kraju se dogodilo da sam bila preporučena i u Vilnius, u kazalište u kojem sam prije dvije godine bila na natjecanju i osvojila drugu nagradu. Pristala sam, to je bila odlična prilika i baš jako lijepo, veliko kazalište, i tako sam prvi put pjevala Violettu usred proba za produkciju u Francuskoj. Uoči izvedbe mislila sam: „Ajme meni, ajme meni“, ali na kraju sam bila stvarno zadovoljna. Nakon toga sam nastavila s probama u Francuskoj.

  Koja Vam je režija Traviate najbliža – litavska, francuska ili zagrebačka?

  Meni je najbliža naša zagrebačka, koju je radio Hugo de Ana, recimo da je najklasičnija. U Vilniusu sam imala jako raskošne kostime. U režiji je bilo nekih modernijih elemenata, npr. Violetta nije umirala od tuberkuloze nego od neke druge bolesti. Imala sam rukavice s nekakvim crnim žilama, koje su prema kraju postajale sve više i više crne, ali nisam sigurna da je to publika baš previše vidjela. U Francuskoj mi je bilo zanimljivo raditi s redateljicom Silvijom Paoli, koja je sama i dramska glumica. Ona se držala više Dumasove knjige nego libreta, htjela je naglasiti Violettinu samoću. To mi je bilo zahtjevnije prikazati zato što sam u trećem činu ostala potpuno sama s Anninom na sceni i uopće nisam bila skupa s Alfredom – on je pjevao cijelo vrijeme sa strane, iza paravana. Budući da je meni zanimljiviji dramski razvitak ove uloge nego sâm glazbeni dio, bilo mi je jako zanimljivo raditi u toj produkciji. Dosta toga trebalo je prikazati kroz pokret.

  

  Smeta li Vam Violettino razodijevanje na kraju prvog čina u zagrebačkoj predstavi?

  Ne smeta mi. Sempre libera se može protumačiti na različite načine. Ne smeta mi ni fizički – u Vilniusu sam tijekom Sempre libera mora trčati do vrha stepenica i vraćati se (čovjek se zapuše…), u Zagrebu je ipak smirenija varijanta. Ova Traviata u Zagrebu ide već nekoliko sezona, nisam je imala priliku raditi s redateljem De Anom, tako da nisam mogla znati koje je točno njegovo objašnjenje za taj element režije, ali ja Sempre libera doživljavam kao Violettino pokazivanje intime.

  Koji Vam je dio uloge vokalno najzahtjevniji?

  Upravo Sempre libera, drukčija je vokalno i u izrazu od ostatka uloge. S obzirom da sam ja, recimo, više centralniji glas, izazov je dobiti tu finoću u koloraturama, a tu su i visine (pjevam i visoki Es)… Ostatak uloge više je dramski iznutra, ovdje to ide na van… Osobno mislim da Violetta uopće ne vjeruje u to što pjeva i da ne želi biti sempre libera, nego tješi samu sebe. Zadovoljna sam jer u Zagrebu imam pauzu nakon arije, u Francuskoj to nisam imala, nego smo išli odmah u drugi čin, što je strašno teško – spustiti se od nekakve briljance u Sempre libera u dramu u velikom duetu sa Germontom, koji te odmah zakuca. U zagrebačkoj predstavi ništa režijski ne odmaže, ali treći čin je možda najzahtjevniji jer moram postići Violettinu opuštenost u rukama. Postići aktivnost u tijelu i mlohavost u udovima istovremeno jako je zahtjevno. Bitno je da ona ne izgleda kao da je na vrhuncu snage.

  U kojem se opsegu glasa osjećate ugodno, stabilno? Ne biste išli iznad visokoga Es?

  Preko ne, iako u vokalizama dosežem i visoki F, nekad i Fis. No vokalize su ipak nešto drugo. Kako sam se sada primila Verdija i radim na Violetti, primjećujem da mi se glas i dalje razvija u visinu i da mi visine postaju lakše. U tom smislu, radije bih u ovom trenutku nastavila s tim višim fahom, nekim belkantističkim ulogama, npr. Lucijom di Lammermoor, nego s Puccinijevom Mimì. Poslije se lakše spustiti.

  

  Koje Vas još Donizettijeve i Bellinijeve uloge zanimaju?

  Svakako bih voljela pjevati Bellinijevu operu Capuleti i Montecchi, čak i Elviru u Puritancima, koji su mi zanimljivi. Kao što sam već rekla, kad govorimo o Donizettiju, voljela bih pjevati Adinu u Ljubavnom napitku, razmislila bih o Luciji di Lammermoor. Trebala bih je naravno dobro isprobati i prvo vidjeti paše li mi ili ne. Zanimljiva mi je s dramske strane ludila. Za rossinijevski stil nemam baš senzibiliteta, pjevala sam na Akademiji neke duete s Frankom Klisovićem. Od Verdijevih uloga zanimala bi me svakako Leonora u Trubaduru, zatim Desdemona, iako i za nju ima vremena. Ima stvarno puno uloga, pitanje je što ti kad dođe u karijeri… Apsolutno bih željela pjevati i Mozartovu Donnu Annu.

  Kad smo kod Mozarta, pjevali ste Paminu u Rijeci, Zagrebu i Trstu, Fiordiligi u Zagrebu i Ljubljani, bili ste i Sifare u Mitridatu u Vicenzi, a prva Mozartova uloga bila Vam je Prva dama u Čarobnoj fruli u Zagrebu. Mozart, dakle, ima važno mjesto u Vašem repertoaru. Biste li voljeli da tako i ostane, priželjkujete li još neke Mozartove uloge osim Donne Anne?

  U Don Giovanniju bih pjevala možda i Donnu Elviru, ali kasnije. Zanimala bi me i Vitellia u La clemenza di Tito, a u Figarovu piru se uvijek dvoumim između Susanne i Grofice, s tim da možda više naginjem Grofici. Vitellia mi je zanimljiva. Ona, kao i Fiordiligi u Così fan tutte, ima velike skokove, i još više ide u dubine od Fiordiligi. Voljela bih to malo vježbati, da nije uvijek samo Fiordiligi i Come scoglio. Ove sezone nisam imala priliku pjevati Paminu, ali svakako bih je i dalje pjevala dobar niz godina. Jako volim pjevati Mozarta, sviđa mi se njegova glazba i u smislu tehnike ga volim pjevati, ali mom srcu je ipak najbliži Puccini. Mozart vas ne potroši emotivno toliko koliko Puccini, zato i treba čekati da dođe vrijeme za neke uloge. Prije Mimì radije bih prvo pjevala Liù u Turandot, već neko vrijeme radim na njezinim arijama. Sebe vidim kao puni lirski sopran s tendencijom da idem prema spinto fahu, ali za to ima stvarno puno vremena. Jer ako se čovjek zaleti… Treba uvijek pjevati svojim glasom i sa svojim trenutnim mogućnostima. Kad bih sada pjevala samo Puccinija, a ne bih pjevala Mozarta, pa Bellinija, Verdija, tj. belkantistički repertoar općenito, glas bi mi otežao.

  Jedna od najatraktivnijih karakteristika Vaše interpretacije poznate Fiordiligine arije Come scoglio bili su dojmljivi duboki tonovi u prsnom registru, što u drugim ulogama niste imali priliku pokazati.

  Da, u svom repertoaru nemam toliko često prilike nešto takvo pokazati. Ima i s Violettom prilike, a posebno bi bilo s Vitellijom. S profesoricom Bujanović uvijek sam radila na izjednačavanju glasa. Mislim da glas, što više ide dolje, to više ide i gore. To je balans, recipročnost. Uvijek kad sam radila na otvaranju u jednom smjeru, onda mi se otvaralo i u drugom. Tako i radeći Violettu na probama primijetim da, ako se prenapregnem na nekoj visini, dam previše tona, onda i u dubinama bude šupljina. Ako se pjevač konstantno drži jednog opsega, i boji se ići više od toga i dublje od toga, teško da će se glas dalje razvijati.

  

  Profesorica Bujanović-Stanislav i danas ima važno mjesto na Vašem pjevačkom putu?

  Svakako, ona je i danas moj jedini mentor, a zbližile smo se tijekom godina i neovisno o pjevanju. Što se tiče tehničke strane pjevanja, mislim da je bitno za svakoga da ima nekoga s kim može raditi. Kad čovjek tehnički vlada svojim instrumentom, može koncentraciju usmjeriti na druge aspekte pjevanja. Ideja je uvijek ista – belkanto pjevanje.

  Primjećujete li u svojoj pjevačkoj tehnici neke razlike između sadašnjeg trenutka i, recimo, razdoblja prije dvije godine?

  Da, svakako. Vrlo često se analiziram, neizbježna je i samokritika… Mogu reći da sam vrlo zadovoljna i da mi je drago kako tehnički napredujem. Evo, npr., kad sam ove sezone pjevala Fiordiligi u Così, osjećala sam se tehnički sigurnije nego prošle sezone. Tako se i sada, kad sam Violettu već pjevala u Vilniusu i Francuskoj, osjećam opuštenije, znam gdje trebam rezervirati energiju i gdje se mogu više pustiti.

  Verdi oslobađa glas. Osjetila sam kod sebe velik tehnički napredak dok sam pripremala Violettu. To je za mene bio jedan novi stil – nije ni skroz okruglo pučinijevski ni okruglo, mekano i ponekad eterično mozartovski, nego nešto između. Naravno, oko uloge Violette postoji fama, toliko je poznata, svi imaju svoja očekivanja, toliko se pjevačica polomilo na toj ulozi… Morate imati respekt prema takvoj ulozi.

  Pjevala sam nedavno Bellinijevu ariju Casta Diva na jednom koncertu s Darijanom Ivezićem. To mi je jedna od najdražih arija. Kad sam se tek počela baviti pjevanjem, rekla sam sebi da ću, kad opjevam tu ariju, znati da znam pjevati. I baš sam zadovoljna da sam je sad otpjevala i da nisam pokušavala prije. I vidim koliko ima mogućnosti i s tom arijom vježbati i napredovati.

  

  

  Da se vratimo još malo Mozartu – Illia u Idomeneu?

  Zapravo sam iz Idomenea radila Elektru. Pjevala sam 2017. ariju D՚Oreste, d՚Aiace na svom prvom nastupu sa Zagrebačkom filharmonijom, kad sam imala 21 godinu. Illia je u odnosu na Elektru više pasivna, što mi nije toliko blisko, ali i tu ulogu bi se dalo lijepo napraviti.

  Postoji li neka uloga koja Vas jako privlači, ali znate da je sada ne biste smjeli pjevati?

  Htjela bih jednog dana pjevati Toscu. Sada je sigurno neću pjevati. Tko zna, možda je nikad i ne otpjevam, ali zaista bih voljela.

  Iz francuskoga repertoara pjevali ste Micaëlu u Carmen u Zagrebu i Rijeci, a ove godine i Antoniju na premijeri Hoffmannovih priča u Düsseldorfu. Zanima li Vas taj dio repertoara i inače, možda i neki Gounod, Massenet?

  Svakako! Francuski repertoar mi se jako sviđa. Voljela bih pjevati Massenetovu Manon, mislim da je ona za moje godine odlična, a ima tu i drugih opera… Mislim da bi i Gounodova Juliette u Romeu i Juliji bila za mene. Jako sam zadovoljna kako mi je uspjela Antonia u Hoffmannovim pričama i veselim se da ću ponovno pjevati Micaëlu. Ako bude prilike, voljela bih se okušati u Hoffmannovim pričama u svim sopranskim ulogama iste večeri, kako je izvorno i zamišljeno (ostaneš zapravo paf kad razmišljaš o tome).

  Micaëlu, Paminu i Laurettu iz Puccinijeve opere Gianni Schicchi u Rijeci te Fiordiligi u Zagrebu radili ste s dirigentom Valentinom Egelom. Kako je surađivati s njim?

  Meni je s njim uvijek super raditi. Najviše smo zajedno radili u Rijeci. Volim i riječku publiku i riječko kazalište, koje je akustički otvorenije nego zagrebačko, pa pjevač ima i veću povezanost s publikom. Uvijek se opušteno osjećam u Rijeci. Ondje smo imali i dosta proba, više nego u Zagrebu, jer je manje gust raspored predstava pa ima više slobodnih termina. Micaëlu s Egelom nisam izrađivala uz klavir jer sam zapravo uskočila u predstavu, nakon što sam položila audiciju na koju me pozvao Giorgio Surian (nisu, uz Anamariju Knego, imali drugu pjevačicu u podjeli), ali smo zato imali puno proba za riječku Čarobnu frulu, u kojoj sam na premijeri 2021. prvi pjevala Paminu a moj kolega Filip Filipović Tamina. Drago mi je da sam s Valentinom Egelom imala priliku svladati jednu njemačku ulogu. Puno mi je pomogao oko teksta i izraza. Što se tiče Čarobne frule, već sam bila dosta naučila kad sam u Zagrebu pripremala Prvu damu s Nikšom Barezom. To mi je bio jedini projekt s pokojnim maestrom.

  To sam Vas baš htio pitati… Od rujna 2019. do studenoga 2020. triput ste pjevali Prvu damu pod ravnanjem Nikše Bareze. Znate li da je izvedba 23. studenoga 2020, na kojoj ste nastupili, ujedno bila i posljednja operna izvedba koju je dirigirao u karijeri?

  Nisam to znala… Meni je s njim bilo odlično raditi. Tada je Marcello Mottadelli bio ravnatelj Opere i raspisao je audiciju za Tri dame. Položile smo Tena Lončarević, za Drugu damu, Margareta Matišić, za Treću damu, i ja, za Prvu damu. Tako smo nas tri prvo imale, jedno dva tjedna, satove korepeticije s Vjekoslavom Babićem i onda smo s Barezom isto radile nekih dva tjedna, u terminima samo za Tri dame. Tako da smo se, sve skupa, dosta pripremale za te nastupe u Čarobnoj fruli. I u zrno smo znale što maestro hoće. Kolege su mi govorili: „On će te izmaltretirati“, ali nije bilo ni najmanje neugodno – mi smo isključivo profitirale od tog rada. Izgovor, dinamike, fraziranje, tempa, promjene… Nas tri dobro smo se slagale energijom i glasovno i mislim da smo napravile dobar posao. Na izvedbama smo točno znale što maestro od nas očekuje, dosta je volio brza tempa. Zapravo, Prva dama s Barezom u rujnu 2019. bila je moj profesionalni debi. Prije toga sam pjevala u studentskim projektima.

  S tenorom Filipom Filipovićem pjevali ste Čarobnu frulu, Così fan tutte, Lastavicu, kao i dosta koncerata, i sad ćete nastupati zajedno i u zagrebačkoj Traviati. Koliko Vam znači nastupati s kolegom kojeg već dobro poznajete i koji je također kvalitetan pjevač?

  Baš mi je drago da nekako zajedno odrastamo, što bi se reklo, još od Čarobne frule u Rijeci. Jako sam se veselila što ću s njim pjevati Traviatu. Mislim da vokalno i energijom odgovaramo jedno drugom, znamo kako onaj drugi funkcionira i možemo se osloniti jedan na drugoga na pozornici, a ne da netko pjeva po svome, isključi se i nema prave povezanosti. Lijepo je vidjeti tuđi napredak tijekom godina, a i svoj – možda tu ima i mini-natjecanja u pozitivnom smislu.

  Prije oko godinu dana napisao sam da bi bilo dobro da se u zagrebačkoj Operi postavi Evgenij Onjegin P. I. Čajkovskoga, misleći da bi se podjela s premijere Così fan tutte mogla preslikati tako da bi uloge Tatjane, Olge, Onjegina i Lenskoga bile povjerene Vama, Emiliji Rukavina, Davoru Nekjaku i Filipu Filipoviću. Bi li Vas uloga Tatjane zanimala?

  Da, mislim da bi to bila jako lijepa postava i predstava. Ulogu još nisam čitala, nisam se još prihvatila ruskog opernog repertoara. I Jolanta Čajkovskoga je prekrasna, a ima i drugog zanimljivog repertoara, npr. Snjeguročka Rimski-Korsakova…

  Jeste li možda razmišljali o baroknom repertoaru? Uloge poput Händelove Alcine ne pjevaju samo pjevačice specijalizirane za baroknu glazbu.

  Nisam previše, iako mislim da bih mogla probati uloge poput Kleopatre u Juliju Cezaru, zašto ne? Neki misle da je moj glas prevelik za taj repertoar, ali ne slažem se s tim. Meni je to blisko Mozartu, kao i Gluckova Euridika, koju sam pjevala u Zagrebu. Stariju glazbu imala sam priliku pjevati u ansamblima Antiphonus, Projekt Lazarus i Plavca nova. Možda bih radije snimila CD starih majstora nego radila baroknu operu.

  Imali ste prilike gostovati u opernim kućama u Italiji, Litvi, Francuskoj i Njemačkoj. Jeste li možda primijetili neke razlike među publikom tih zemalja i naših opernih pozornica?

  Hm, dobro pitanje… U Hrvatskoj sam najsrdačniju publiku doživjela u Rijeci. A najsrdačniju publiku ikad doživjela sam u Finskoj, kad smo s riječkom Operom bili na gostovanju u Savonlinni. Oni su bili oduševljeni! Slično je bilo i u Estoniji, ali i na Traviati u Vilniusu. U odnosu na Rijeku, publika u Zagrebu je nekad možda malo ukočena, kao da nije uvijek sigurna kako treba reagirati, ali uvijek to bude lijep aplauz.

  Ima li razlika u tretmanu pjevačâ i u organizaciji pokusa u inozemnim opernim kućama?

  U Njemačkoj vlada najveći red. To sam doživjela osobno i tako mi govore i moji kolege (kazalište u Düsseldorfu je najveće u kojem sam dosad nastupila i u tom smislu je standard bio najviši). To stvara mir koji je potreban za razvoj svakog projekta.

  Koliko stignete doživjeti gradove u kojima gostujete izvan svijeta kazališta?

  Jako volim istraživati, upoznavati nove kulture. I jako volim jesti i kuhati. Zanima me kako ljudi negdje žive. Uvijek idem u muzeje i dućane. To je život u koferu. Dođeš u Francusku, pa želiš kupiti sireva, nekih njihovih specijaliteta i donijeti doma i onda shvatiš da nemaš mjesta… Čovjek bi rekao – slatke brige. Moraš si organizirati raspored ako negdje boraviš mjesec-dva. Danas imamo telefone pa se čuješ s obitelji, prijateljima, možeš napraviti videopoziv. Dogodilo mi se prije par godina da sam imala hrpu koncerata, jedan za drugim, što ovdje, što vani, pa natjecanja… U takvim okolnostima čovjek se potroši i shvati da više nema inspiracije. Ne želim tako raditi ovaj posao. Treba znati odlučiti i naći vremena i za odmor.

  No ovo je i posao u kojem rad nikad ne staje, ako ti želiš da tako bude. Ovo je moj poziv. U trenutku kad bi meni ovaj posao postao nešto što bih samo odrađivala ili kad bih shvatila da ne mogu pjevati na razini kojom bih bila zadovoljna, radije se ne bih ovime bavila. Kako putujem i imam priliku čuti bolje pjevače i bolje ansamble, tako se i moji standardi mijenjaju.

  Prošle sezone imali ste jako gust raspored između Così fan tutte u Ljubljani i La Bohème u Zagrebu, tako da ste jedan dan pjevali Fiordiligi a drugi već Musettu. Kako ste se snašli u takvim okolnostima?

  Da, to je bilo jako naporno. Jedan dobar eksperiment. Sebi sam potvrdila da mogu i koliko mogu i sad znam kako funkcioniram u takvim uvjetima i koliko bih se šparala na nekim stvarima, sad kad gledam unatrag. Ne žalim zbog toga, ništa se strašno nije dogodilo. No da su bile u isto vrijeme Fiordiligi i Mimì, to ne bih nikako. U Ljubljani sam u Così fan tutte dijelila scenu sa svojim dečkom, baritonom Jakom Mihelačem, koji je pjevao Guglielma. On je uspješan u svom ansamblu u Državnoj operi u Berlinu. Bitno je imati osobu koja može razumjeti kakav je to posao, putovanja i sve što ovaj poziv zahtjeva. Možete si međusobno biti podrška, međusobno dijeliti savjete (ako onom drugom ne smeta), a kad smo zajedno, nastojimo se opustiti, naći neku distrakciju i ne razgovarati previše o pjevanju.

  

  Pronalazite li uzor ili inspiraciju u nekoj sopranistici?

  Oduvijek sam bila impresionirana Annom Netrebko. Kad sam krenula u srednju školu, samo nju sam slušala, i Hvorostovskoga. Volim slušati Mariju Callas, imam njezine CD-ove. Pratim i današnje vodeće pjevačice i gledam gdje sam ja u odnosu na njih, razmišljam što ja mogu ponuditi, zadržavajući autentičnost. Nisam netko tko je jako puno slušao klasičnu glazbu, moram reći; kad radim na novoj ulozi, više slušam svoje snimke s proba i razmišljam što mogu popraviti, a manje slušam kako je netko drugi to pjevao. Da, bila sam primarno fascinirana s Netrebko, prvenstveno njezinim eteričnim pianom, pianissimom i sveprisutnom okruglošću glasa. Mislim da ona pjeva najprirodnije od svih pjevačica koje su trenutno popularne. To nije način na koji je pjevala Callas ili Tebaldi, ali pjeva prirodno, svojim glasom. Imala sam je priliku čuti kao Abigaille u Nabuccu u Berlinu ove godine i to je meni bilo fascinantno. To je jedina pjevačica koju sam slušala uživo i za koju sam pomislila: želim ovo ponovno čuti. Ona je prvenstveno karizmatična osoba i njezina prirodnost se vidi na sceni. Naravno, neće se ona svima svidjeti, ali… Nije mi nikad bilo zanimljivo kad bi netko samo stao i pjevao. Ja sam, naravno, drugačiji glas i ne trebam je imitirati.

  Jesu li natjecanja za Vas završena stvar?

  Meni su se zaredala mnoga natjecanja još od srednje škole pa do kraja Akademije i poslije i bila su mi odskočna daska. Ne znam ima li smisla više ići na takav tip natjecanja, kad dodatne nagrade ni ne mogu iskoristiti, npr. ponudu da budem dio nekog opernog studija, za što nemam potrebu ako već pjevam glavne uloge. Danas bih išla, radi vidljivosti, samo na vodeća natjecanja kao što su Operalia, Cardiff, Neue Stimmen, Tenor Viñas. Danas svi traže snimke i to je s jedne strane dobro jer se možeš pokazati na daljinu kod nekih kvalifikacija u natjecanju, možeš staviti svoju snimku na YouTube i reći: „Gle, ja ovako pjevam“ i biti zadovoljan time, ali s druge strane, mislim da je to i jedan veliki minus jer čuti nekoga uživo i čuti na snimci nije ista stvar. Danas svi mladi ljudi koji žele uložiti u svoju karijeru moraju trošiti novac na audicije, na smještaj, na sve ostalo… To su sve troškovi i nema svatko tu mogućnost. Sve to igra ulogu – možeš li si priuštiti samo najjeftiniji smještaj i najjeftiniju kartu i tako si stvoriti još deset puta veći stres kad ideš na neko natjecanje ili si možeš priuštiti neki pristojni standard.

  Koliko je za pjevača važno da se okušao kao praktični muzičar i neovisno o pjevanju? Vi ste učili violinu. Mislite li da je to iskustvo utjecalo i na Vaše pjevanje?

  Kad sam krenula u muzičku školu, otkrila sam svijet koji mi se jako svidio. Osjećala sam se kao doma, prihvaćeno, dijelila sam prostor i dane s ljudima koji su bili istog razmišljanja kao i ja. Sjećam se prvih komentara kad sam počela pjevati s orkestrom, Simfonijskim orkestrom HRT-a i sa Zagrebačkom filharmonijom: „Pa kako ti tako intonativno dobro pjevaš?“ Moje bivše profesorice su bile u orkestru i rekle su: „Pa to je zbog violine sto posto!“ Ne može ne biti. Meni se vrlo često znalo dogoditi da mi je puno lakše pjevati uz orkestar nego uz klavir u sobi. Navikla sam slušati alikvote. Da nisam svirala violinu, možda bi mi bilo puno teže predočiti si taj koncept, alikvotâ, harmonije, linije… Ako bi se prvi put susreo s pjevanjem, a da se nisi susreo s nekim instrumentom koji također stvara melodijsku liniju, možda to ne bi bilo toliko prirodno i automatski. Tu je onda i iskustvo sviranja u orkestru.

  Mislim da je iznimno bitno za pjevača i pjevanje u zboru. Jako sam puno naučila pjevajući u Zboru HRT-a, u vrijeme Tončija Bilića i Tomislava Fačinija. Različiti stilovi, jezici, dirigenti… Naučiš se osluškivati i biti svjestan svoje okoline, kad misliti samo na sebe, a kad na cjelokupnu harmonijsku sliku.

  Opera dominira u Vašoj karijeri i vjerojatno će tako biti i u budućnosti. Koliko Vas zanimaju Lied i oratorijski i koncertni repertoar?

  Jako se tome veselim kad imam priliku. Pjevala sam npr. i Brahmsove solopjesme uz Danijela Gašparovića na povijesnom klaviru. U Weimaru ću krajem mjeseca s Ivanom Repušićem pjevati u Mahlerovoj Drugoj simfoniji, koju sam ranije pjevala u Ljubljani. Beethovenovu Devetu simfoniju pjevat ću ovog ljeta (u Dubrovniku, na plus trideset) treći put, ponovno i Papandopulovu Hrvatsku misu na Krku, a početkom srpnja u Klovićevim dvorima pjevam ponovno i Mozartov Requiem. Iz ovog dijela repertoara genijalan mi je Brittenov Ratni rekvijem, voljela bih ga ponovno pjevati. Nastupala sam i u Fauréovu Requiemu, a jako bih željela pjevati i Verdijev Requiem, koji mi je jedno od najdražih takvih djela, kao i Brahmsov Njemački rekvijem, u kojem sam ranije sudjelovala kao članica zbora. U Rijeci sam pjevala Bachovu Muku po Ivanu. Skoro sam otpjevala i prekrasnu Mozartovu Misu u c-molu u Italiji, ali na kraju sam morala prihvatiti drugi projekt. Ima puno repertoara koji mene zanima i koji bih jednog dana voljela pjevati: tu je i Beethovenova Missa solemnis, pa pjesme Richarda Straussa…

  Vratimo se još jednom nadolazećoj Traviati. Što Vas posebno veseli oko prvog nastupa u Zagrebu u ulozi Violette?

  Jedva čekam zapjevati Violettu u Zagrebu. Jako sam sretna da sam mogla pozvati svoje bližnje, roditelje, prijatelje, kolege, svoju zagrebačku publiku na Traviatu. Ne mogu očekivati da dođu na moje inozemne nastupe i drago mi je što će me sad imati priliku čuti u ovoj ulozi. Veselim se što ću ponovno pjevati s Filipom Filipovićem i da prvi put u operi pjevam nešto ovako konkretno s Ljubomirom Puškarićem. Moram reći da će ovo biti najbolja podjela uloga koju sam dosad imala u Traviati i da možemo biti ponosni da imamo takvu podjelu u Zagrebu. Želim sreću Roku Radovanu, koji će na četvrtoj izvedbi prvi put pjevati Alfreda, mislim da mu ova uloga jako odgovara. Isto tako i kolegama koji prvi put nastupaju u manjim ulogama.

  Dobivate li i daljnje ponude za nastupe u Traviati?

  Da, Violettu bih trebala pjevati i na jednom festivalu u Portugalu u kolovozu i u Operi u Mariboru oko Nove godine.

  A što Vas iduće sezone čeka u zagrebačkoj Operi?

  Pjevat ću ponovno Adelu u Šišmišu i Musettu, a dolazi mi i jedna nova uloga – Jelena u Zrinjskom.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 11. lipnja 2025.

Piše:

Karlo
Radečić