Vokalno i orkestralno suvereno uz dramaturške slabosti i upitne redateljske intervencije
Teatro Verdi, Trst: Gaetano Donizetti, Lucia di Lammermoor, dir. Daniel Oren, red. Bruno Berger-Gorski
-
Tršćanski Teatro Verdi nakon sedam godina ponovo je producirao popularnu operu Gaetana Donizettija Lucia di Lammermoor. Predstavu nastalu u koprodukciji s Opera de Las Palmas de Gran Canaria režirao je Bruno Berger Gorski, dok je za glazbeno vodstvo bio zadužen Daniel Oren. Ovo belkantističko remek-djelo jedinstvene melodike praizvedeno je u Napuljskom kazalištu San Carlo 26. rujna 1835. Od tada do danas Lucia predstavlja standard belcanto interpretacije i odredišnu točku slave njenih interpretatorica (e.g. Maria Callas, a u novije vrijeme Natalie Dessay ili Diana Damrau). Unatoč određenim dramaturškim slabostima (libreto: Felice Romani) Lucia di Lammermoor oduvijek u kazalište mami publiku željnu majstorskih pjevačkih interpretacija.
Lucia di Lammermoor u Trstu je česta pojava a prvi put izvedena je u siječnju 1852. i od tada do danas pojavljivala se vrlo često, iako se u posljednje vrijeme izvedbena praksa nešto prorijedila, vjerojatno zbog uvjerenja da u dostupnom fondu opernih pjevača ima sve manje adekvatnih interpretatorica naslovne uloge. Danas u opernom svijetu vlada neistinito uvjerenje da svi mogu pjevati sve, posebno kad se radi o slavnim opernim pjevačima, međutim, to je daleko od istine pa u takvoj konstelaciji nerijetko nastradaju paradigmatske uloge određenog repertoara, što Lucia di Lammermoor svakako jest.
Naslovnu ulogu u tršćanskoj predstavi tumačila je u Italiji školovana Amerikanka Jessica Pratt, koja je u toj roli i debitirala 2007. Pratt posjeduje vitalan, odlično postavljen glas čvrstoga tonskog uzemljenja i gipkih koloratura. Njeno vladanje ulogom doista je fascinantno jer je uvježbana do te mjere da tijekom pjevanja može tražiti nove interpretativne rukavce koji joj pružaju dodatnu razradu kako vokalnog, tako i scenskog oblikovanja naslovne heroine. Pratt živi za pjevanje cijelim svojim bićem; to joj nije profesija nego poziv, što je bilo jasno vidljivo na sceni. Unatoč određenoj indisponiranosti (koja je uzrokovala povremeni tonski deficit) donijela je slojevitu interpretaciju zaokruženoga tonskog i dramatskog luka, a pljesak na kraju scene Lucijina ludila bio je vrlo dojmljiv i da je scena kraća, vjerujemo da bi doživjeli bis koji je na opernoj izvedbi rijetkost. Partner joj je bio poznati lirski tenor Francesco Demuro. Radi se o glasu baršunaste boje koji se previše oslanja na forsiranje zapjeva, umjesto da naglasak stavi na legato oblikovanje emitirane fraze. Kada bi tonska impostacija bila opreznija i mišljenja, bolji bi bio i ukupni dojam. Neovisno o tome, Demuro je snažna scenska osobnost te je kako u duetima s također snažnom Jessicom Pratt, tako i u samostalnim pojavljivanjima (to se posebno odnosi na posljednji prizor opere – Edgardo na grobovima svojih predaka) pridonio podizanju slabašne dramaturške amplitude.
Ruski bariton Maxim Lisiin tumačio je Enrica. Riječ je mladom i svježem glasu koji bi se pametnim odabirom repertoara mogao visoko dometnuti u suvremenoj opernoj reprodukciji. Carlo Lepore tumačio je Raimonda. Iako u šestom desetljeću života, njegov bas-bariton i dalje odiše zanosom i ljepotom tona, a sve je uklopljeno u vrlo iskustven pristup koji ništa ne prepušta slučaju. Lepore je pokazao i dostojanstveno vladanje scenom – na pozornici je bio zamjetan bez potrebe dodatnog nametanja. Enzo Peroni tumačio je Artura, Miriam Artico Alisu, a Nicola Pamio Normanna; trojac je kvalitetno upotpunio cjelinu. Zbor Teatra Verdi nastavlja oduševljavati čvrstoćom i ujednačenošću tona, sonornog ozračja. Lucia di Lammermoor vapi za kvalitetnim zborom jer već prvo javljanje nakon kratke uvertire determinira dojam publike kako će predstava odmicati dalje. U ovom slučaju, taj dojam pozitivan je u potpunosti. Zborovođa je Paolo Longo, koji pokazuje odličnu sposobnost plivanja u relativno raznolikom repertoaru (od Mozartove Otmice iz Saraja do Bernsteinova Candida) bez opadanja kvalitete interpretacije.
Dirigent Daniel Oren operni je velemajstor koji se u toj umjetničkoj formi snalazi kao riba u vodi, posebno ako uzmemo u obzir njegovih više od 500 nastupa u veronskoj areni, gdje je umijeće dirigiranja opere još izazovnije s obzirom na monumentalnost izvedbenoga prostora i vremenske (ne)prilike. U orkestralnu jamu Teatra Verdi stigao je s jasnim zamislima o interpretaciji partiture i od toga nije odstupao. Primarni naglasak stavio je na melodiju i bilo mu je važno da sve linije budu jasno zvučno profilirane, a u uvertiri je stišao rogove kako bi sumorna atmosfera škotskih predjela u kombinaciji s predstojećom tragedijom više došla do izražaja. Tempa su bila jasno postavljena i nije ih prilagođavao pjevačima kako bi oni dodatno demonstrirali svoje sposobnosti. Kako je bilo prethodno dogovoreno, tako se izvelo, bez odstupanja. Primjereno ovom repertoaru, Oren je davao primat pjevačima ali je disao s njima i pazio da cjelina bude kompaktna i potpuna – nije tek odmahao predstavu/otpratio pjevače i otišao na naklon. Orenove dirigentske kode bile su vrlo stroge i jasne uz živopisno gestikuliranje. Orkestar i dirigent dobro se poznaju i to se zrcalilo na kvalitetu izvedbe, a sudjelovanje glass harmonice u izvedbi bilo je audio iskustvo per se. U vremenu kada je broj opernih dirigenata u permanentnom padu, angažman Daniela Orena valja posebno cijeniti.
Režija Bruna Berger-Gorskog upala je u klasičnu zamku belcanto literature: pokušao je već spominjane dramaturške slabosti pretvoriti u prednosti, u čemu nije uspio. Iako je produkcija sadržavala diskutabilne podzaplete i u najmanju ruku čudne intervencije (donošenje Lucijina lijesa u posljednjem prizoru), sve to rezultiralo je statičnom predstavom koja bi se mogla tretirati i kao koncertna izvedba. Monumentalna scena Carmen Castanon prenijela je atmosferu škotskih šuma i dvoraca obavijenih maglom, a sve je pojačano i povremeno prisutnim velikim bijelim križem. Kostimografija Claudia Martina obilovala je paradigmatskim škotskim motivima pa u tehničkom aspektu možemo tvrditi da smo gledali klasično uprizorenje koje režija nije pratila. Nakon odgledane predstave zaključili smo da koliko god produkcija Lucije vidjeli – što uživo, što putem nekog od dostupnih streamova, niti jedna ne može nadmašiti produkciju HNK Ivana pl. Zajca iz 2010. koju su zajedničkim snagama ostvarili redatelj Damir Zlatar Frey i dirigent Nikša Bareza.
Novu produkciju Lucije di Lammermoor u Teatru Verdi ne možemo okarakterizirati kao antologijsku, ali možemo ansamblu priznati veliki trud uložen u njeno nastajanje.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 19. svibnja 2025.
