Prva Rusalka u Zagrebu nakon devedeset i devet godina
Povijesni osvrt na nastanak i izvedbe opere Rusalka Antonína Dvořáka ususret novoj premijeri 9. svibnja 2025. u HNK-u u Zagrebu
-
U rujnu 1892. Antonin Dvořák došao je u New York i postao ravnatelj Nacionalnoga konzervatorija. Upoznao je ritmiku i melodiku crnačke i indijanske glazbe, što se jasno očituje u Devetoj simfoniji u e-molu nazvanoj Iz novoga svijeta. Tada nastale Biblijske pjesme i Koncert za violončelo i orkestar u h-molu više su odraz nostalgije za starim svijetom. Godine 1895. vratio se u Prag i nastavio karijeru profesora kompozicije na Konzervatoriju, a od 1901. bio je i njegov ravnatelj. Skladao je još dva kvarteta, a onda se potpuno posvetio operi i simfonijskim pjesmama. Vrhunac toga razdoblja Dvořákova stvaralaštva jest lirska opera-bajka Rusalka praizvedena 1901. u praškom Národnom divadlu. Rusalka, op. 114, najbolja je i najizvođenija Dvořákova opera, a sama priča o vodenoj vili koju nalazimo i kod slavnog autora bajki Hansa Christiana Andersena (Mala sirena) i u Undini francusko-njemačkog književnika Friedricha de la Motte Fouquéa (1777-1843), a poznata je i iz balada povjesničara, pjesnika i pisca, proučavatelja češkog folklora, Karela Jaromira Erbena (1811-1870), kod Dvořáka dobiva izrazito slavensku, melankoličnu boju. Libretist Jaroslav Kvapil (1868-1950), pjesnik i dramski pisac i od 1900. dramaturg Národnog divadla, poslužio se i opusom slavne češke spisateljice Božene Nĕmcove (1820-1862). Libreto je napisao prije nego što je došao u doticaj sa skladateljem i opisao ga je kao „tužnu, suvremenu bajku“.
Rusalka je najbolja i najizvođenija Dvořákova opera. Pronašao je za tu temu adekvatnu glazbu kojom karakterizira likove i ugođaje, u rasponu od okružja prirode do dvorskoga sjaja unutar kojega ima i primjesa komike u likovima slugu. Dvořák je tu pravi kasni romantik, lirik, sklon elegičnim i idiličnim raspoloženjima, rođeni melodičar, nepresušne melodijske invencije. Bogatstvom ugođaja i raspoloženja te sjajno ocrtanim likovima i situacijom Rusalka sve više ulazi u standardni operni repertoar i izvan čeških granica.
Rusalka je praizvedena 31. ožujka 1901. u praškom Národnom divadlu pod ravnanjem Karela Kovařovica (1862-1920). Skladatelj i dirigent, od 1900. do smrti 1920. ravnatelj i dirigent Národnog divadla, Kovařovic je promicao djela Smetane, Dvořáka i Zdeněka Fibicha, a korekcijama u partituri Janačekove Jenůfe koju je priredio za izvedbu 1916. u Národnom divadlu otvorio je operi put u svijet. Naslovnu ulogu pjevala je poznata češka operna umjetnica Růžena Maturová (1869-1938), koja je bila prva interpretkinja i Kneginje u operi Đavo i Kata i Armide. Međunarodnu karijeru ostvarila je kasnih osamdesetih godina 19. stoljeća i prvih dvadesetoga. Nakon što se 1910. povukla sa scene, podučavala je pjevanje u Pragu. Nastupila je u četiri nijema filma. Do 1950. Rusalka je u Divadlu izvedena više od šest stotina puta.Druga izvedba opere bila je 4. veljače 1908. u Ljubljani i Rusalka je trajno zasjela u repertoar ljubljanske Opere koja ju je izvela i na gostovanju u Zagrebu u listopadu 1979. Hrvatska umjetnica Božena Glavak pjevala je Ježibabu. Nakon Ljubljane upoznao ju je 1910. Beč u izvedbi češke operne družine. U Stuttgartu se 1935. izvela na njemačkom, ansambl Sadler's Wells Theatrea izveo ju je 1959. prvi put na sceni u Ujedinjenom Kraljevstvu, a izvedba 1983. u Engleskoj nacionalnoj operi (ENO) snimljena je i nekoliko puta obnavljana.
Rusalka je prvi put izvedena u Metropolitanu tek 1993. godine. Naslovnu ulogu pjevala je jedna od najvećih interpretkinja toga lika Slovakinja Gabriela Beňačková.
Prva hrvatska izvedba opere bila je 18. travnja 1912. u u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu u prijevodu Andre Mitrovića, pod ravnanjem Milana Zune, u režiji Ive pl. Raića. Maja de Strozzi bila je Rusalka, Stanislav Jastrzebski pjevao je Kneza, Mira Korošec Kneginju, Marko Vušković Vodenjaka, a Anka Horvat Vješticu Ježibabu. Prva i do sada jedina obnova bila je 2. lipnja 1926. pod ravnanjem Milana Sachsa. Pripremljena je za prvi radijski operni prijenos 19. studenoga 1926. Bilo je to šest mjeseci nakon što je Radio Zagreb 15. svibnja počeo s emitiranjem.
Podjela uloga bila je prvorazredna: Rusalka je bila zagrebačka operna prvakinja Zdenka Zika, Kneza je pjevao Mario Šimenc, Vodenjaka Marko Vušković, Kneginju Milena Šugh, a Vješticu Ježibabu. Marta Pospišil. Dirigirao je Friderik Rukavina. Zanimljivo je da se Rusalka često izvodila u Ljubljani, a poslije Drugoga svjetskog rata trajno je odsutna s repertoara zagrebačke Opere. Izdvojimo veliko gostovanje ansambla praškog Národnog divadla u Zagrebu u travnju 1975. Dirigirao je Bohumil Gregor, sjajna je bila scenografija Josefa Svobode, a Rusalka je bila Gabriela Beňačková. U listopadu 1996. operu je tri puta izveo ansambl Kazališta Františeka Xavera Šaldyja iz Libereca. Zagrebačka filharmonija priredila je u prosincu 1997. koncertnu izvedbu djela pod ravnanjem Alexandra Rahbarija i tada je nastala trajna snimka opere za tvrtku Discover.
Varaždinka Gabrijela Horvat, dugogodišnja prvakinja praškog Národnog divadla, bila je poznata interpretkinja likova u operama čeških skladatelja. Njezine krunske uloge bili su i likovi Kneginja u Dvořákovim operama Rusalka i Đavo i Kata.
Sadržaj opere
Prvi čin događa se na čistini uz jezero. Tri vile zadirkuju Vodenjaka, vladara jezera. Kći Rusalka priča mu kako se zaljubila u Kneza koji lovi oko jezera i želi postati ljudsko biće da bi ga zagrlila. Vodenjaka obuzima tuga. Opominje kćer da je to loša zamisao, ali je šalje vještici Ježibabi da od nje potraži pomoć. U prekrasnoj pjesmi mjesecu, jednoj od najljepših opernih arija uopće, Rusalka mu povjerava svoju ljubav („Mesíčku na nebi hlubokém“). Ježibaba joj kaže da će, postane li ljudsko biće, izgubiti dar govora, i još gore: ako Knez izda njezinu ljubav, oboje će biti prokleti zauvijek. Rusalka pristaje na uvjet, ispija napitak i postaje ljudsko biće.
Zvukovi rogova najavljuju dolazak Kneza i njegove pratnje. Loveći bijelu košutu, Knez nalazi Rusalku. Osjeti tajanstvenu privlačnost jezera, pošalje pratioce kući, zagrli Rusalku i povede je sa sobom. Iz dubine jezera odjekuje bolan vapaj Vodenjaka i vila.
Drugi čin događa se u Kneževoj palači. Dvorana je puna gostiju koji su pozvani na svadbu Kneza i tajanstvene djevojke. Lugar i njegov nećak Kuhar razgovaraju o skorom Kneževu vjenčanju s nijemom bezimenom djevojkom. Vjeruju da je to čarolija, ali sumnjaju da će potrajati jer se čini da se Knez umorio od svoje nijeme ljepotice i počeo pokazivati zanimanje za Kneginju, gošću na svadbi. Kneza zbunjuje što Rusalka pokazuje tako malo ljubavi prema njemu. Što li će tek biti kad budu vjenčani! Dolazi Kneginja. Knez šalje Rusalku da se pripremi za ples, a sam odlazi s Kneginjom. Za nju je to znak da on više ne mari za Rusalku.
Plesni zvuci odzvanjaju iz dvorane, a iz zdenca u vrtu izlazi Vodenjak, žalostan zbog propasti svoje omiljene kćeri i pjeva tužnu ariju („Celý svĕt nedá ti, nedá“). I dok se razliježe svadbena pjesma, Rusalka traži utjehu u očevu naručju, očajna jer se Knez cijele večeri udvarao Kneginji, a nju je potpuno zapostavio. Knez izvodi Kneginju iz dvorca i u njihovu strastvenom duetu sadržano je sve ono što nije čuo od Rusalke. Oni se zagrle, ali Rusalka im se ispriječi. Vodenjak objavljuje da se Knez nikada više neće odvojiti od Rusalke. Knez moli Kneginju za pomoć, no ona ga s prezirom odbija.
U trećemu činu vraćamo se u krajolik prvoga čina. Rusalka je nesretna. Nevjera voljenog čovjeka odredila je njezinu budućnost: vječno će besciljno lutati. Čezne za smrću. Ježibaba izlazi iz kolibe i kaže joj da će je jedino prolivena ljudska krv osloboditi prokletstva. Daje joj bodež kojim treba ubiti Kneza. No Rusalka to odbija; postaje vila smrti koja živi u dubini jezera i izlazi samo da bi namamila smrtnike u njegovu dubinu. Vile pjevaju o njezinu kratkom boravku u ljudskom svijetu, a ona sama tone u jezero.Lugar i Kuhar dolaze Ježibabi, moleći pomoć za Kneza koji je po svemu sudeći začaran jer ga je Rusalka iznevjerila. „Nije ona iznevjerila njega, nego on nju“, kaže im Vodenjak. Ježibaba i Vodenjak brzo ih odbiju, a plašljivi par bježi natrag u palaču.
Vodene vile skupljaju se na obali jezera i pjevaju. Njihovu pjesmu prekida Vodenjak i skreće im pozornost na nesretnu Rusalkinu sudbinu.
Loveći bijelu košutu, Knez dolazi do jezera gdje je prvi put vidio Rusalku. Zaziva je da mu se vrati, svjestan da njezin poljubac znači smrt i prokletstvo. Moli je da mu oprosti okrutno ponašanje prema njoj. Ona mu nježno uzvraća da mu nije mogla pružiti strast za kojom je žudio i opominje ga da će mu njezin poljubac donijeti smrt. U zanosu, oni se poljube i Knez umire u njezinu naručju. Vodenjak zna da je žrtva bila uzaludna jer to neće promijeniti Rusalkinu sudbinu. Ali Rusalka je zahvalna Knezu što joj je omogućio da osjeti ljudsku ljubav i vraća se u jezero kao duh smrti. Ipak, Knez i Rusalka na kraju bivaju sjedinjeni u smrti.
Ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu premijerno će izvesti Rusalku 9. svibnja u 19 i 30 sati. Uloge tumače: Tomislav Mužek / Stjepan Franetović / Domagoj Dorotić (Princ); Valentina Fijačko Kobić / Josipa Lončar / Marija Lešaja (studijska uloga) (Rusalka); Luciano Batinić / Toni Nežić / Youngkug Ji (Vodenduh); Dubravka Šeparović Mušović /Martina Mikelić / Tena Lebarić Rašković (studijska uloga) (Ježibaba, vještica); Sofija Petrović / Marta Musap (Strana kneginja); Ivo Gamulin / Lovre Gujinović (Lovac); Josip Švagelj / Ladislav Vrgoč (Lugar); Petra Cik / Josipa Gvozdanić (Kuhar); Gabriela Hrženjak / Marija Ticl / Petra Cik (studijska uloga) (Prva vila); Mia Domaćina / Marija Lešaja (Druga vila); Margareta Matišić / Iva Krušić (Treća vila); Laura Čerina / Korina Mlinarić (Djevojčica); Laura Anić-Kaliger / Korina Mlinarić (Mladenka) i Veronika Mach / Korina Mlinarić (Majka).
Sudjeluju Orkestar i Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Dirigenti su Srba Dinić / Andrej Vesel, redateljica je Caterina Panti Liberovici. Scenografkinja je Lara Cannito, kostimografkinja Alessandra Garanzini, oblikovateljica svjetla Chiara Lussignoli, koreografkinja Anna Laura Miszerak, zborovođa Luka Vukšić.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 4. svibnja 2025.
