Kontinuitet visokih produkcijskih i izvedbenih dometa
Teatro Verdi, Trst: Richard Wagner, Ukleti Holandez, dir. Enrico Calesso, red. Henning Brockhaus
-
Na pozornici tršćanskog Teatra Verdi ponovo je postavljena jedna Wagnerova opera. Ovoga puta izbor je pao na Ukletog Holandeza, rano remek-djelo koje je praizvedbu doživjelo 2. siječnja 1843. u Dresdenu. Autorski tim produkcije predvode dirigent Enrico Calesso i redatelj Henning Brockhaus, a specifična je po tome što je to, prema dostupnim informacijama (Facebook stranica Teatra Verdi), prvi put u Italiji da se Holandez, po uzoru na ustaljenu praksu u Bayreuthu, izvodi bez stanke. Ukleti Holandez uz Tannhӓusera i Lohengrina spada u romantičku trilogiju, kako je navedene tri opere Wagner nomenklaturno obilježio. Holandez donosi priču o ukletom moreplovcu koji je proklet na bezgranična lutanja morem sve dok ga ne iskupi ljubav žene. Riječ je o legendi koja nije isključivo germanskog podrijetla nego predstavlja koncentrat različitih priča sa svih strana Zemljine kugle. Ukleti moreplovac i njegova lutanja morskim prostranstvima neodvojivi su dio popularne kulture; najšire recipirani kroz treći nastavak filmske sage Pirati s Kariba – Mrtvačeva škrinja redatelja Gorea Verbinskog iz 2006. U tom kino-hitu pojavljuje se lik Davyja Jonesa (pola hobotnica, pola čovjek) – besmrtnoga gospodara morskih dubina i kapetana Ukletog Holandeza – broda koji pokreću duše utopljenih mornara.
Ukleti Holandez prvi se put na tršćanskoj pozornici pojavio u sezoni 1894./1895. i od tada do danas pojavljuje se u prosjeku svakih 15-ak godina. Produkcija koja nam je posebno zanimljiva odigrana je četiri puta tijekom veljače 1963., dirigirao je Artur Grueber, režirao Frank De Quell, a u podjeli je tada bio proslavljeni hrvatski bas Tomislav Neralić. Posljednji put Holandez je u Verdiju postavljen 2007., dirigentsko vodstvo bilo je povjereno Willu Humburgu, a režija Giovanniju Scandelli.
Pjevačku podjelu nove produkcije predvodio je iskusni wagnerijanac, bas-bariton James Rutheford, koji je uz pjevanje studirao i teologiju. Njegova interpretacija Holandeza predstavlja iskustveni koncentrat koji plijeni pažnju publike. Pozornicom se kretao opušteno i neopterećeno, potpuno lišen bilo kakve treme i/ili nesigurnosti. Puni ton njegova glasa bio je savršeno bistar i jasno dinamički nijansiran, što je posebno došlo do izražaja u Holandezovu monologu u prvom činu. Rutherfordove cizelirane scensko-pjevačke sposobnosti podjednako su se dobro uklopile u interakciju s drugim likovima, primarno Sentom i Danaldom. Koliko iskusnog pjevača ima na sceni bio je svjestan i dirigent, koji je spokojno pratio Holandezova solo javljanja.
Koliko god ovakav pristup bio zvučno i vizualno privlačan (iskustvo je uvijek u modi) ne može se zanemariti određena, povremeno pretjerana doza generičnosti. Na istoj liniji bio je i Danald u interpretaciji Alberta Dohmena, također iskustveno blagoslovljen i siguran. Dohmen posjeduje fluidan ton koji mu omogućuje raznolika i precizna tonska transponiranja, što na kraju dovodi do slojevite interpretacije, a u ovom slučaju to se pokazalo dobitnom kombinacijom za ocrtavanje Danaldova kalkulantskoga karaktera čija je primarna okupacija kako dobrostojećeg lutalicu udati za kćer. Danaldov interpret također se slobodno kretao pozornicom i sve mu je bilo jasno i poznato.
Elena Batoukova-Kerl tumačila je Sentu. Riječ je o dramskom sopranu vrlo precizno uštimanih visina i prilično nespretnoga srednjeg i nižeg registra koji je pretežito prekriven tremolom. Summa summarum, kada je potrebno otpjevati visinu to će učiniti perfektno, a kada je visina odsutna to će biti nešto manje uspješan pothvat (ne sumnjamo da bi In questa reggia iz Puccinijeve Turandot, u njenoj interpretaciji, bila pompozno zvučno iskustvo). Svega toga bio je svjestan i dirigent koji je posebno pazio na pjevačicu, posebno dok je pjevala Sentinu ariju u drugom činu, gotovo ju je fiksirao pogledom, a i ona se na njega oslonila u potpunosti. Deficit srednjeg i nižeg registra Batoukova-Kerl djelomično je kompenzirala sigurnim scenskim nastupom.
Herojski tenor Clay Hilley pokazao je moćan glas, lijepo emitiranih tonskih alikvota uz pomalo preizražen wagnerijanski manirizam. Neovisno o navedenome, Hilley je autentičniji predstavnik wagnerijanskog repertoara od mnogih koji danas nose taj repertoar i kao takvoga ga valja posebno cijeniti. Tršćanski student (rodom iz Palerma) Andrea Schifaudo lirski je tenor predivnoga glasa koji je u ariosu Kormilara na početku opere ostavio sjajan dojam te postao i ostao iznenađenje večeri. Beogradska mezosopranistica Sanja Anastasia tumačila je Mary. Nastup je odlikovao mezzo čvrste teksture s precizno omeđenim dubinama i prodornim visinama.
Dirigent Enrico Calesso djeluje na njemačkom govornom području, gdje je usvojio temeljne postulate izvedbenih praksi Wagnerovih opera te je to zorno demonstrirao i ovom prilikom. Ipak, Calesso se odlučio za blagi odmak od dogmatske wagnerijanske izvedbene prakse. Naime, u pojedinim momentima odlučio je utišati orkestar i time ići na ruku pjevačima (verdijanski pristup balansu između orkestra i pjevača). U tako koncipiranoj izvedbi belcantu bliža interpretacija Erika pala bi na plodno tlo i doprinijela iskonskoj ljepoti operne umjetnosti. Calesso je uložio ogroman trud u pripremu orkestra koji je bio perfektno spreman. Isto tako, rizik izvedbe bez stanke također je u potpunosti preuzeo na sebe, svjestan činjenice kako od početka do kraja mora biti spiritus movens. Puhačka sekcija orkestra proizvela je najviše zamjetljivih, koloritnih tonova, a pripomogla je i koherentna gudačka sekcija. Koncertni majstor bio je Stefano Furini.
Zbor Teatra Verdi odličan je ansambl koji podjednako dobro pliva u raznolikom repertoaru, zapjev je moćan, a ton odlično niveliran. Iako je Zbor pralja u drugom činu uvijek lijepo čuti, nastup zbora u trećem činu ostavio je nešto snažniji dojam jer se sljubio s dirigentovom nepresušnom energijom. Zbor je uvježbao Paolo Longo.
Redatelj Henning Brockhaus umjetnik je široke naobrazbe, što je bilo vidljivo iz modernizirane režije u kojoj nije prijeđena granica dobrog ukusa. S obzirom na to da je studirao klarinet, dobro poznaje glazbene zakonitosti tj. partituru opere, pa je pjevačima dao dovoljno prostora za neometanu gradnju glazbenoga segmenta opere. U ključnim arijama imali su režijski mir i mogli su se u potpunosti posvetiti interpretaciji. Redatelj, ujedno i scenograf, smjestio je radnju u fjordovima okružen lučki gradić pomalo idiličnog izgleda koji je narušila nebriga ljudi o okolišu koji ih okružuje pa je sve zajedno poprimilo distopijski štih. Ekološku potkopanost krajolika simboliziraju veliki brodovi s obrisima ruzine i jedna velika olupina koja cijelo vrijeme prijeti u prosceniju – sve propada. Obrise prošlih, ljepših vremena simboliziraju povremeno prisutne plesačice s velima pa sve zajedno poprima obrise svojevrsne lučke pastorale.
Konačno, valja istaknuti kako su pojedine promjene scene trebale biti spretnije izvedene s obzirom na činjenicu da se predstava izvodi bez stanke. Prethodno opisanu atmosferu Brockhaus je napunio stereotipnom plejadom likova pa tako imamo poduzetnog Danalda koji propadajuću atmosferu želi okrenuti u svoju korist, dokonu Sentu koja se ne odvaja od slike Holandeza, svuda je nosi sa sobom i čeka da njen (po vlastitom uvjerenju) besmislen život dobije smisao, Erika – nesretnog Sentina zaručnika, koji je svjestan svega ali uzalud i, dakako, Holandeza koji luta morima i traži sreću u kratkim trenutcima u kojima smije kročiti na kopno (svakih sedam godina). Riječ je, dakle, o košmarnoj atmosferi u kojoj je more polazišna i ishodišna točka (Honadez je s mora došao i na more će otići). Ono se provlači cijelom operom i njime je, u najavama predstave, opravdano izvođenje bez stanke (gibanje mora ništa ne smije zaustaviti). Ovako postavljena režija neće se svidjeti tradicionalistima čvrstih uvjerenja. Ipak, treba reći da je koncept čvrst i jasno artikuliran te ako smo se spremni u njega uživjeti, može biti zanimljiv doživljaj.
Kostimi Giancarla Colisa (uz Brockhausa potpisuje i scenografiju) vrlo su šaroliki i kao takvi pridonose košmarnoj atmosferi, a neovisno o tome odlično opisuju karaktere četvero glavnih likova, dok su u slučaju zbora malo previše vizualno napadni, primarno u drugom činu. Video-projekcije Luce Scarzella jedan su od najuspješnijih sastojaka produkcije: sablasne slike morskih oluja i oprečna projekcija idiličnoga lučkog gradića koja sve zaokružuje savršeno su ocrtale okolnosti zbivanja. Valentina Escobar potpisuje slojevitu koreografiju precizno razdijeljenu između muškog (grublje kretnje) i ženskog (vilenastije kretnje) baletnog korpusa.
Otkad pratimo opernu sezonu u Teatru Verdi, možemo konstatirati kako je Holandez jedna od kvalitetnijih predstava (od onih koje smo gledali, a nismo vidjeli sve) iz radionice ovog kazališta i svakako stane u istu rečenicu s Borisom Godunovim, premijerno izvedenim u veljači 2020., netom prije lockdowna.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 22. travnja 2025.
