Vrhunske izvedbe u tradicionalističkoj inscenaciji

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Giacomo Puccini, Manon Lescaut, dir. Valentin Egel, red. Massimo Pizzi Gasparon Contarini

• 

  Prvi veliki operni uspjeh Giacoma Puccinija i prva paradigmatska heroina njegova opusa je Manon Lescaut. Opera nastala prema literarnom predlošku Abbéa Prévosta Povijest viteza des Grieuxa i Manon Lescaut iz 1731. (vrelo inspiracije i za Julesa Masseneta, čija je Manon praizvedena 1884. u Parizu) praizvedena je 1893. u Torinu. Poradi raznih poteškoća tijekom nastanka opere, Manon Lescaut nema službenog libretista jer niti jedan od angažiranih nije htio preuzeti autorstvo i tako službeno stati iza teksta. Među libretistima je bio i skladatelj Pagliacca Ruggero Leoncavallo, kao i neprikosnoveni libretistički duo Giacosa/Ilica – kasnije stalni Puccinijevi suradnici.

  Prema tekstu iz programske knjige (deminutiv knjižica namjerno je izostavljen jer se zaista radi o zamjetnoj publikaciji koja čak sadrži hrvatski prijevod libreta, za razliku od siromašnih deplijana na koje smo navikli posljednjih godina) Manon Lescaut prvi je put u Rijeci izvedena u travnju 1895. (dvije godine nakon torinske praizvedbe). Krajem ožujka iste godine, novine La Bilanca najavile su Puccinijev dolazak na riječku premijeru, međutim skladatelj se na prvoj izvedbi nije pojavio. Pojavio se na kasnijoj izvedbi i dočekan je aklamacijom publike. Posljednji put Manon Lescaut u Rijeci je izvedena u sezoni 2011/2012. u režiji Poljaka Janusza Kice i pod dirigentskim vodstvom maestre Nade Matošević Orešković. Autor ovog teksta sjeća se Kicine i Traviate i Manon Lescaut, a treba podsjetiti kako je Traviata u režijskom smislu bila neusporedivo bolja predstava.

  

  Autorski tim nove Manon Lescaut, postavljene u HNK Ivana pl. Zajca, predvode dirigent Valentin Egel i Massimo Pizzi Gasparon Contarini – u jednoj osobi sjedinjen redatelj, scenograf, kostimograf i dizajner svjetla. Naslovnu ulogu tumačila je nacionalna prvakinja Zajca sopranistica Kristina Kolar, a kavalira Des Grieuxa tenor Bože Jurić Pešić. Riječ je o velikoj međunarodnoj koprodukciji nastaloj u suradnji s Fondazione Festival Pucciniano, Fondazione Teatro Regio di Parma, Fondazione Lirico Sinfonica Petruzzelli e Teatri di Bari i Nacionalnom operom u Bukureštu. Nakon Rijeke predstava odlazi u Parmu. Reći će neki da je sudjelovanje u ovakvim koprodukcijama znak produkcijske slabosti riječkog teatra, međutim, to uopće ne treba gledati s tog aspekta nego s aspekta povećanja vidljivosti kazališta čije će ime pisati u programima svih izvedbi ove predstave u prethodno nabrojanim teatrima.

  Krenimo od Riječkog simfonijskog orkestra kojim je s pulta upravljao Valentin Egel, a iz orkestra koncertna majstorica Vivijana Rogina. Mo. Egel postavio je izvedbu na širokom razlaganju melodijske linije kako bi obujmio pjevače i sve sklopio u kompaktnu cjelinu kod koje je primarna protočnost vezivnog tkiva između radnje i velikih arija i dueta koje je Puccini povjerio svojim protagonistima. Manon Lescaut opera je wagnerijanskog štiha na što se Egel posebno osvrće u programskoj knjizi i na čemu, kako smo čuli na izvedbi, gradi predstavu. Wagnerijanski aspekt ove Puccinijeve partiture odlično je izložio maestro Daniel Oren kada ju je posljednji put dirigirao u Teatru Verdi u Trstu. Bilo je to u svibnju 2007. Egel je kao Nijemac svoj afinitet prema Wagneru postavio u službu Puccinija i tako smo dobili jednu od zamjetnijih opernih izvedbi RSO-a u posljednje vrijeme. Glazbenici su bili itekako svjesni da se nalaze u corpusu koji je aktivan sudionik a ne puki pratitelj radnje, pa su i njihove izvedbe bile na takvom nivou. Posebno ekspresivna bila je izvedba limenih puhača. Također, gudači su bili na visokom stupnju spremnosti, posebno u slavnom Intermezzu iz kojega moramo izdvojiti ulazni nastup čelističke sekcije.

  

  Kristina Kolar pjevačica je koja ulogu Manon Lescaut ima u grlu. Jasno je to iz apsolutne i neprikosnovene glasovne i scenske dominacije tijekom cijele predstave. Njezina izvedba odiše punim tonom, jasnoćom fraze i jasnom artikulacijom emocionalne amplitude žene rastrgane između čiste ljubavi i želje za lagodnim životom u, neizbježnom, zlatnom kavezu. Ariju sola, perduta, abbandonata već posrnule robijašice Manon Kolar je otpjevala neprikosnovenom toplinom kojom je prkosila kontekstu primjerenim mračnim akcentima. S aspekta publike najveća je vrijednost nastupa Kristine Kolar činjenica da i kada bi popustila pažnja za operu, njezin bi nastup uvijek vraćao fokus (to se odnosi na glazbeni i scenski aspekt). Ne čudi stoga što ju je auditorij pozdravio gromoglasnim pljeskom.

  Tenor Bože Jurić Pešić uložio je seriozan trud u svoj nastup. Riječ je o vrlo potentnom glasu koji može inducirati lijepo zaobljenu frazu čiste tonske građe. Pešić je u svakoj pojedinoj ariji nastojao što preciznije moguće omeđiti motive kako bi njegova izvedba ostavila dojam. Bio je u tome pretežito uspješan – od ulazne arije Tra voi belle, brune e bionde pa nadalje. Uvijek stabilan i postojan Robert Kolar tumačio je Lescauta, njegov milozvučni bariton lijepo je figurirao u zvučnom prostoru dvorane, a čvrst scenski stav omogućio mu je dominaciju i još bolju kreaciju lika. Bas Slavko Sekulić kao bogati Geronte prodornim je i oštrim basovskim alikvotama podario efektan nastup – u scenskom smislu odlično je portretirao Geronteovo krzmanje između ljubavi prema ljupkoj i/ili koketnoj Manon i racionalnosti (potonje na kraju prevladava). Izuzetno je zadovoljstvo imati naslovni, u ovom slučaju četverolist, sastavljen isključivo od domaćih/kućnih pjevača. To se dugo nije dogodilo i to svakako treba cijeniti i posebno istaknuti.

  

  Marko Fortunato i ovom se prilikom pokazao kao pouzdan pjevač u ulozi Edmonda, a isto vrijedi i za Darija Dugandžića koji se pojavio kao Vlasnik taverne. Ena Lešić Jovanović lijepo je otpjevala dionicu Pjevačice u Geronteovom luksuznom domu. Cjelina je kvalitetno upotpunjena angažmanima Marijana Padavića kao Učitelja plesa/Frizera, Sergeja Kiseleva kao Fenjeraša, Lovre Matešina kao Narednika streličara i Saše Matovine kao Mornaričkog kapetana. Zborovođa Matteo Salvemini uvježbao je Zbor kako za njegovih javljanja ne bi došlo do većih ili manjih ekscesa.

  Režija, scenografija, kostimografija i dizajn svijetla polivalentnog umjetnika Massima Pizzia Gasparon Contarinija vizualno je atraktivna i dopadljiva. Predstavlja svojevrsni odmor od nametljivog regietheatra i kvalitetan je mamac za u operu manje upućenu publiku koja će je kroz vizualno atraktivno scensko zbivanje prije zavoljeti nego što bi to bio slučaj kod neke radikalne režijske intervencije koja nema nikakvog smisla i čiji je jedini cilj nerazumno i pretenciozno razaranje operne forme. Tradicionalistički su postavljeni i odnosi između likova i nema suvišnih odstupanja, što je svakako pozitivno. Isto tako, kostimografija prati tradicionalističke postulate i publici je posebno prirasla srcu. Bilo je to jasno iz razgovora po kazališnim hodnicima za vrijeme i u foajeu nakon predstave. Također atraktivna scenografija, naslanjala se na temeljna polazišta predstave.

  

  Na koreografiju Gheorghea Iancua za vrijeme Intermezza plesali su solisti Baleta Yurika Kimura i Benjamin Cockwell. Riječ je vizualno atraktivnoj koreografiji koja je pridonijela atraktivnosti predstave, međutim riječ je o pomalo neuvjerljivoj, pa analogno tome i suvišnoj točki.

  Nova riječka Manon Lescaut može biti iskorištena na dvojak način: prvo kao predstava koju predvodi riječka operna reprezentacija i kao takva pozicionira Rijeku na opernoj karti Hrvatske i Europe, drugo kao predstava koja poradi svoje vizualne atraktivnosti nosi edukativni potencijal i može biti plasirana kao predstava (eventualno u skraćenoj formi) čiji je cilj popularizacija operne umjetnosti.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 22. travnja 2025.

Piše:

Luka
Nalis