Od početnih neuspjeha do nastanka prve Puccinijeve heroine

Povijesni osvrt na nastanak i izvedbe opere Manon Lescaut Giacoma Puccinija ususret novoj premijeri 28. ožujka 2025. u HNK-u Ivana pl. Zajca Rijeka

• Giacomo Puccini (1858-1924) bio je na početku karijere. Prva opera Le Villi (Vile) nije mu bila primljena na natječaju izdavačke kuće Sonzogno, ali zahvaljujući skladateljevim prijateljima djelo je uspješno praizvedeno 1884. u tada vrlo uglednom Teatru Dal Verme u Milanu. Kazalište koje je moglo primiti tri tisuće posjetitelja, dobilo je ime prema vlasniku, grofu Francescu Dal Verme (1823-1899). To je navelo drugog izdavača, Giulija Ricordija (1840-1912), da ga otkupi i od mladog skladatelja naruči drugu operu. Nastao je tako Edgar prema drami u stihovima Alfreda de Musseta (1810-1857) na libreto Ferdinanda Fontane (1850-1919), koji je i autor libreta opere Rudari – I minatori Ivana pl. Zajca. Na praizvedbi 1889. u milanskoj Scali opera je doživjela neuspjeh što je zamalo obeshrabrilo Ricordija. Počeo je gubiti vjeru u mladoga skladatelja no ipak mu je pružio još jednu priliku a i Puccini se trgnuo. Uočio je da to nisu bili pravi sadržaji za njega. Pročitao je roman Antoinea Françoisa Prévosta d' Exilesa (1697-1763), poznatog kao Abbé (opat) Prevost: Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina koji se povukao iz svijeta (Memoires et Avantures d' un Homme de Qualité qui s' est retirè du monde). Priča je to o ljubavi Chevaliera – viteza – Des Grieuxa i Manon Lescaut, koja će poslužiti za osnovu opera, baleta i filmova. Dvadesetak godina poslije objavljivanja romana nastala je drama. Eugene Scribe (1791-1861) tu je temu uzeo za osnovu baleta za Jacquesa Halevyja (1799-1862) i 1856. napisao je libreto za istoimenu operu Daniela Françoisa Aubera (1782-1871). No, tek je Jules Massenet (1842-1912) svojom operom Manon 1884. postigao pravi veliki uspjeh. Puccini je u tom sižeu, daleko od svakidašnjice, koja je postala glavno obilježje njegovih kolega skladatelja verista, našao onu psihološku istinu za kojom će stremiti u cijelome svojemu daljnjem stvaralaštvu. Bio je još neiskusan i nije ga prestrašio uspjeh koji je Massenetova Manon nešto ranije postigla u Parizu.

  Našao sam heroinu u koju vjerujem i zato ona neće moći a da ne osvoji srca publike. Massenet je svoju Manon zamislio na francuski način s puderom i menuettima, a ja na talijanski s očajničkim strastima – napisao je. Dok je Pietro Mascagni (1863-1945) svojom Cavallerijom rusticanom označio početak verizma u talijanskoj operi, postajući uzorom cijelom nizu manje nadarenih skladatelja koji su u težnji da budu što istinitiji često previše isticali istinu, jača umjetnička osobnost, Giacomo Puccini,  krenuo je vlastitim putem. U prvim operama Le Villi  i Edgar još se tražio, u Manon Lescaut se našao, a s La Bohème je već stvorio vlastiti, samosvojan i prepoznatljiv stil.

  

  Nastanak opere

  I počeo je rad na libretu kakav operna povijest ne poznaje, pa se u izdanjima Manon Lescaut imena libretista obično izostavljaju. Prvi je na njemu radio Ruggero Leoncavallo (1857-1919), koji se u to vrijeme još dvoumio baviti se književnošću ili glazbom. Ali Puccini nije bio zadovoljan njegovim libretom, i od tada počinje Puccinijevo, kako se obično kaže, maltretiranje libretista u težnji za pronalaženjem prave dramske situacije i prave riječi. Slijedio je Marco Praga (1862-1929), koji je pristao na rad „iz prijateljstva i divljenja koje je osjećao prema Pucciniju“. No, Praga je bio prozni pisac pa Puccini versifikaciju povjerava mladome pjesniku i kritičaru Domenicu Olivi (1860-1917). Ali i dalje nije zadovoljan. Uskače i svojim  savjetima pomaže mu sam nakladnik Giulio Ricordi. A onda se obraća Giuseppeu Giacosi (1847-1906) i Luigiju Illici (1857-1919), koji će mu kasnije pribaviti tri izvrsna libreta. Ricordi traži da bude što manje sličnosti s Massenetovom operom i tek tada dolazi do konačne verzije libreta. Nijedan sudionik u tom radu nije htio sam prihvatiti autorstvo, i tako službeno Manon Lescaut nema libretista.

  Upravo je nevjerojatno koliko se toga dogodilo u opernom životu Italije a i u povijesti glazbe uopće od 1890. do 1893. godine. Golem uspjeh Cavallerije rusticane 1890., a dvije godine poslije i Pagliaccija, označio je početak novoga pravca – verizma. Velik uspjeh Manon Lescaut na praizvedbi u Teatru Regio u Torinu 1. veljače 1893. označio je, pak, početak trijumfalne karijere Giacoma Puccinija. Kao da je praizvedba Manon Lescaut osam dana poslije premijera Falstaffa u Scali – što je zaokružilo genijalan opus Giuseppea Verdija – simbolički označila kako je osamdesetogodišnji genij najvrjedniji dio talijanskog opernog nasljeđa predao svojemu četrdeset pet godina mlađemu sunarodnjaku. Oštroumni irski dramatičar, kritičar, polemičar i politički aktivist George Bernard Shaw (1856-1950), tada mladi muzički kritičar, godinu dana kasnije, 1894., nakon što je nazočio prvoj izvedbi Manon Lescaut izvan Italije, u Londonu, izjavio je: „Puccini mi se više nego itko od njegovih suparnika čini pravim Verdijevim nasljednikom.“

  I Shaw je bio u pravu. Unatoč nespornim vrijednostima Cavallerije rusticane i Pagliaccija ni Mascagni ni Leoncavallo nisu dali nova remek-djela. A Puccini je napredovao. U Manon Lescaut upravo se rasiplje melodijama, premda neke posuđuje iz svojih ranijih skladbi. Već je posve razvidno njegovo izvanredno vladanje orkestralnim partom. Majstor je u slikanju likova, ne samo protagonističkih, nego i epizodnih kojima daje karakterističnu boju. Ne štedi nadahnućem. Impulzivan je, i glazba teče. Ali je već vješt dramatičar, i svaka riječ i svaki prizor imaju opravdanje. To je već zrelo djelo budućeg velikog majstora.

  

  Puccini je na Manon Lescaut radio tri godine. Posljednji je skladao treći čin, jer je on po svojoj strukturi bio malo neobičan. U četvrtom činu Puccini glazbenik prevladava nad Puccinijem dramatičarem, pa on djeluje malo neuvjerljivo. Glazba je lijepa, ali nikada poslije Puccini ne bi pustio svoju heroinu da sama u pustinji otpjeva svoju predsmrtnu ariju, dok Des Grieux odlazi tražiti vode da bi joj ugasio žeđ.

  Roman opata Prevosta napisan je u obliku ispovijedi Des Grieuxa, i Manon je u njemu opisana isključivo njegovim očima. Naravno, opera ima drukčije zahtjeve i lik Manon je morao dobiti na značenju. Kod Masseneta je postao glavni a Puccinijeva Manon ponajprije je skladateljeva kreacija. U tom je smislu on bliži Prevostu. I kod njega je Des Grieux dobio na značenju i gotovo postao glavni lik kao jedan  od najljepših tenorskih likova u cijeloj opernoj literaturi. U Manon Lescaut Puccini je već pokazao posebnu osjetljivost za oblikovanje lika žene, duboko je uranjao u njezinu psihologiju i osjećao je njezinu stalno prisutnu, iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi. U liku Manon stvorio je svoju prvu heroinu za kojom će s manje ili više uspjeha u početku, ali s potpunim priznanjem u bliskoj budućnosti, slijediti protagonistice La Bohème 1896., Tosce 1900., Madame Butterfly 1904., opere La fanciulla del West (Čedo zapada) 1910., La rondine (Lastavica) 1917., Il tabarro (Plašt), Suor Angelica (Sestra Angelica) i Giannija Schicchija 1918. te Liù u Turandot, posmrtno 1926.

  

  Praizvedba

  Praizvedbom Manon Lescaut dirigirao je slabo poznati Alessandro Pomè. Naslovnu ulogu pjevala je Cesira Ferrani, pravim imenom Cesira Zanazzio (1863-1943), koja će tri godine poslije u svojemu rodnom Torinu biti i prva Mimì. Puccini ju je opisao kao "idealnu Manon pojavom, talentom i glasom". Tada vrlo popularan tenor sjajne karijere koju će prekinuti prerana smrt, Giuseppe Cremonini (1866-1903) bio je Chevalier Des Grieux. Achille Moro pjevao je Lescauta, a bas-bariton Alessandro Polonini (1844-1920) bio je Geronte di Ravoir. Opera je naišla na dobar prijam publike i kritike što je bila prava rijetkost kod praizvedbi Puccinijevih opera.

  I nije čudo da je Manon Lescaut ubrzo postala sastavni dio repertoara velikih svjetskih pjevača i opernih kuća. Revidirana verzija opere izvedena je prvi put u Scali godinu dana poslije praizvedbe, 7. veljače 1894. godine. Pjevali su Cremonini i buduća prva interpretkinja Tosce, rumunjska sopranistica grčkog podrijetla Hariclea Darclée, pravim imenom Hariclea Haruli (1860-1939) za koju je Puccini rekao da je "najljepša i najprofinjenija Manon". U povijesti opernih događanja ostat će zabilježena prva izvedba opere u Metropolitanu 1907. s glasovitom ljepoticom Linom (Natalinom) Cavalieri (1874-1944) i još slavnijim Enricom Carusom (1873-1921) u glavnim ulogama. Poslije rata u Bečkoj državnoj operi slavna Manon Lescaut bila je hrvatska umjetnica Dragica / Carla Martinis. Pjevala ju je na premijeri u obnovljenoj zgradi Opere u veljači 1956.

  

  Manon Lescaut u Hrvatskoj  

  Prve izvedbe Manon Lescaut u Hrvatskoj bile su već dvije godine nakon praizvedbe, 1895., gotovo istodobno u Teatru nobile u Zadru i u Teatru Comunale u Rijeci. Riječka premijera bila je 25. travnja. Očekivao se Puccini, ali on je došao tek u subotu 4. svibnja i, kako izvješćuju riječke novine La Bilancia, „bio je pozvan pred zastor čak 34 puta, a nakon izvedbe 5. svibnja 30 puta“. Dočekan je i ispraćen frenetičnim pljeskom.

  Prva hrvatska izvedba Manon Lescaut bila je 23. siječnja 1926. u Narodnom kazalištu u Zagrebu pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Margarete Froman s iznimnim protagonistima Zdenkom Zikovom i Mariom Šimencom.

  Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci premijerno će izvesti Manon Lescaut u petak 28. ožujka u 19 sati. Dirigent je Valentin Egel a redatelj, scenograf, kostimograf i dizajner svjetla Massimo Pizzi Gasparon Contarini. Uloge tumače Kristina Kolar / Alessandra di Giorgio (Manon Lescaut), Robert Kolar / Jure Počkaj (Lescaut); Davide Piaggio / Bože Jurić Pešić (Chevalier Renato Des Grieux); Luka Ortar / Slavko Sekulić (Geronte di Ravoir) te Marko Fortunato / Sergej Kiselev (Edmondo); Slavko Sekulić / Dario Dugandžić (Vlasnik Taverne); Ena Lešić Jovanović / Ivana Miletić (Pjevačica); Sergej Kiselev / Krešimir Škunca (Učitelj plesa); Krešimir Škunca (Fenjeraš); Lovro Matešin (Narednik streličara); Saša Matovina (Mornarički kapetan);  Marijan Padavić (Frizer).

  Opera se izvodi u Koprodukciji s Fondazione Festival Pucciniano, Fondazione Teatro Regio di Parma, Fondazione Lirico Sinfonica Petruzzelli e Teatri di Bari i Nacionalnom operom Bukurešt.

  

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 22. ožujka 2025.

Piše:

Marija
Barbieri