Aduti dvostruke podjele

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Jules Massenet, Werther, dir. Pier Giorgio Morandi, red. Dante Ferretti; uz prve četiri izvedbe (28. veljače – 4. ožujka 2025)

• 

  Do sredine 1950-ih opere Julesa Masseneta (1842–1912) u zagrebačkoj su se Operi izvodile često – Manon (od hrvatske praizvedbe 1897) više od 120, a Werther (od 1901) gotovo stotinu puta. Manon se više od Werthera izvodila i u Osijeku, gdje je 1981. održana posljednja premijera te opere u Hrvatskoj. U Zagrebu su pak osim dvije Massenetove najpoznatije opere postavljeni i Lahorski kralj (1900), Pelivan svete Gospe (1912) i Thérèse (1989), a na Muzičkoj akademiji i Pepeljuga (2020). Nakon više od 20 godina od posljednje izvedbe, u repertoar zagrebačkoga HNK-a drugom se ovosezonskom opernom premijerom vratio omiljeni Werther (praizveden u Beču 1892), a s njime napokon i francuska opera uopće, dok će svibanjska premijera Dvořákove Rusalke označiti početak popunjavanja trenutno nezastupljena, a u povijesti kuće itekako važna slavenskoga repertoara.

  Opere (i dramsku legendu) nastale prema književnim djelima Johanna Wolfganga von Goethea (koji je djelovao i kao libretist te 1791–1817. intendant dvorskoga kazališta u Weimaru, favorizirajući Mozartove opere na čelu sa Čarobnom frulom) skladali su među ostalima i Berlioz, Gounod, Thomas i Boito. Jasno je da je Charlotte u libretu Massenetove opere drugačija od Goetheove Lotte, koju u Patnjama mladog Werthera (1774) doživljavamo uglavnom očima naslovnoga lika. Otklon je od predloška i duet umirućega Werthera i Charlotte na koncu opere (njihov četvrti duet u djelu); izvorno Werther umire sâm. No dosta situacija i detalja u libretu vjerno prenosi duh Goetheova djela, a Charlottin prizor s pismima (tzv. Air des lettres) u III. činu, činu koji je u cjelini Massenetova antologijska kreacija, omaž je epistolarnoj formi Patnji mladog Werthera.

  I najpoznatiji ulomak iz opere, Wertherova arija Pourquoi me réveiller, u kojoj kazuje stihove tobožnjega Ossiana (i u kojima je, kako kaže uoči arije, sva njegova duša – Toute mon âme est là!...), kao i duet sa Charlottom koji slijedi u tom istom, nezaboravnom III. činu, utemeljeni su u Goetheovu djelu, u odlomku u kojem se navodni izdavač obraća čitatelju. To je jedini trenutak u Goethea u kojem Lotte gubi kontrolu u Wertherovoj prisutnosti: „Smutila se potpunoma, stisnula njegove ruke i pritisla ih na svoje grudi; turobno prignu glavu prema njemu a njihovi se usijani obrazi dotakoše. (…) Ona se trgnu, uspravi se i još uvijek zbunjena, ošamućena, kolebajući se između ljubavi i srdžbe, reče: ,To je posljednji put! Werthere! Više me nećete vidjeti.՚ I s punoćom ljubavi svrnu oči na bijednika, pohita u susjednu sobu i zatvori za sobom vrata.“ (prev. Ivo Hergešić). I dok se za Goetheovu Lotte ne može sa sigurnošću tvrditi da se ikada zaista zaljubila u Werthera, Massenetova Charlotte Werthera, znamo, voli.

  

  Ivo Hergešić primijetio je kako će Massenetova opera „mnogima nadomjestiti (Goetheovu, op. a.) knjigu, što je sudbina mnogih klasičnih djela“. Skladateljevim francuskim suvremenicima mogao je biti zanimljiv couleur locale u dočaravanju njemačkoga u prva dva čina (Steven Huebner u svojoj knjizi French Opera at the Fin de Siècle pretpostavlja da je pjevanje epizodnih likova Johanna i Schmidta Vivat Bacchus! Semper vivat! namjerno poigravanje imenom J. S. Bacha), dok III. čin emocionalnim intenzitetom itekako može obuzeti i današnjega gledatelja. A tko zna koliko je oko nas modernih Wertherâ, s njihovim osjetljivostima, suptilnostima i nesrećama?

  Već su Massenetovi libretisti promijenili izvorno vrijeme radnje. Doduše, od 1770-ih pomaknuli su se u 1780-e. Zagrebački Werther smješten je, prema riječima redatelja, scenografa i kostimografa Dantea Ferrettija, u 1930-e i 1940-e. Ferrettijevu inscenaciju prvi je put vidjela publika Teatra Carlo Felice u Genovi 2023, kada je jasno naznačeno kako se radi o koprodukciji sa HNK-om u Zagrebu, za potrebe kojega je ove godine predstavu prenio i pokuse vodio Ferrettijev asistent Fred Santambrogio. Redatelj je nazočio premijeri i na završnom naklonu izveo mali performans s novčanicom, na tragu svojeg nastupa na Kazališnom doručku dan ranije.

  Ferretti je poznat filmski scenograf (suradnik redatelja poput Pasolinija, Fellinija i Scorsesea, ujedno i dobitnik triju Oscara), a ostvario je i operne scenografije u nekoliko europskih kazališta (među ostalim je autor scenografije za predstavu Traviate, što se u režiji Liliane Cavani mogla gledati u milanskoj Scali od premijere 1990, pod ravnanjem Riccarda Mutija, do posljednjih izvedbi 2019). Njegov Werther, s velikim vrtnim paviljonom (I. čin), trgom između crkve i caféa (II. čin) i građanskim dnevnim boravkom s klavirom i božićnim drvcem (III. čin), u skladu je s trenutnom sklonošću zagrebačke Opere raskošnim i tradicionalnim inscenacijama. Oblik zatvorena prostora u III. činu naglašava intimnost Charlottine i Wertherove drame, a redatelj filmski koncipira rad sa statistima, osobito ulazak biciklista koji je navratio u café. Problem nastaje kada se jednom vrstom filmskog pristupa, tj. težnjom prikazivanju simultanih događaja odvraća pozornost od Werthera dok pjeva ariju J՚aurais sur ma poitrine (II. čin) ili, potpuno suvišno, pri početku njegove arije Pourquoi me réveiller (statisti koji se vide kroz prozor).

  Čini se da premještanje radnje iz 18. u 20. stoljeće nije popraćeno otkrivanjem nekoga vidljivijeg novog sloja u likovima i odnosima među likovima ili traženjem utjecaja duha vremena na njih (politička realnost u Europi 1930-ih i 1940-ih), nego je primarno određeno redateljevom pretpostavkom da će se u odabranom vremenskom okviru znati najbolje izraziti scenografski i kostimografski (Charlottina crvena haljina u III. činu, najsretniji njezin kostim u predstavi, pritom zacijelo ima i simboličku, a ne samo likovnu funkciju). Ako je, dakle, smještanje Werthera i Charlotte u prvu polovinu prošlog stoljeća tek dekorativan okvir (vizualno privlačan), s druge strane našem doživljavanju Massenetovih likova ni ne smeta (zanemarimo li anakronizme poput plesanja menueta). Nije isključeno ni da bi Werther ranijega 20. stoljeća mogao njegovati upravo wertherovski kult u zanošenju Ossianom (Zašto me budiš, proljetni lahore?), a opet, možda bi mu bili bliži stihovi T. S. Eliota (April je najokrutniji mjesec…).

  U posljednjem, četvrtom činu (kako se uobičajilo nazivati ono što je za Masseneta izvorno bila 2. slika III. čina njegove drame lyrique en 3 actes et 4 tableaux) Ferretti je poprište Wertherova samoubojstva oblikovao u stilu tamne tvorničke hale ili, kako bi sugerirala maketa jednog Citroënova oldtajmera (mjesto radnje – Francuska?), garaže, sa simboličkim (fantastičnim?) prizorom u pozadini, pogođeno usklađenim s partiturom. No taj je IV. čin, likovno zanimljiv, uzrokovao najveći muzički problem zagrebačkog Werthera. Budući da je inscenacija preuzeta (i prilagođena) i nije izvorno kreirana za zagrebačku pozornicu, za promjenu scenografije između dvaju zadnjih činova, koji u partituri slijede jedan za drugim u kontinuitetu bez ikakve pauze ili reza, umetnuta je stanka od oko pet minuta s publikom u zamračenu gledalištu. Pritom je počasni šef-dirigent zagrebačke Opere Pier Giorgio Morandi pristao na nadopisivanje(!) nekoliko taktova orkestralne glazbe (preuzete s kraja I. čina) nakon Charlottina uzvika kojim inače završava III. čin, a kako bi se glazbeno opravdalo spuštanje zastora.

  Maestru Morandiju, koji ove sezone dirigira i u njujorškom Metropolitanu (Rigoletto) i Bečkoj državnoj operi (Carmen, Tosca, obnova Trubadura; u travnju ga očekuje i Andrea Chénier) ovo je prva produkcija Werthera u karijeri, i inače obilježenoj rijetkim otklonima od opera talijanskih skladatelja. U radu s orkestrom (koji je u najboljem izdanju bio na prvoj reprizi) osobit je uspjeh postigao emfatičnom gestom oživljavajući preludije u I, III. i IV. činu (redateljevom zaslugom sa spuštenim zastorom) i neka mjesta u III. činu, dok u agitato zamahu (Massenet: agité et passionné) Wertherove arije J՚aurais sur ma poitrine prepoznaje skladateljevo prenošenje karaktera talijanske kabalete. S druge strane, čuli smo i dosta sitnijih nepreciznosti (općenito je premijera počela ponešto nervozno, a i u dijelu gledališta vladala je na njoj ne uvijek mirna atmosfera) te interpretaciju koja ne vodi dovoljno računa o agogičkim suptilnostima.

  

  Dirigent je propustio ostvariti veliki dramski lûk nad III. činom, posežući radije za unaprijed isplaniranim zaustavljanjem glazbenoga tijeka (u očekivanju pljeska) nakon završetka Charlottina prizora s pismima (tzv. Air des lettres) i njezina sola s obligatnim saksofonom (tzv. Air des larmes), kao i nakon najpoznatije Wertherove arije Pourquoi me réveiller, premda u partituri nakon nje nema nikakve pauze nego orkestar odmah preuzima glavni motiv arije i izravno vodi u dijalog Charlotte i Werthera. Prve četiri izvedbe jasno su pokazale da je u slučaju prva dva od tri prekida riječ o unaprijed pripremljenom postupku a ne o reakciji na spontani pljesak: samo se na premijeri pljeskalo na oba mjesta, dok je na četvrtoj izvedbi drama III. čina prekinuta nakon ta dva mjesta u iščekivanju eventualnog aplauza, kojeg naposljetku nije bilo. Inače, i u našem je stoljeću u Europi bilo nekih uprizorenja s velikim tenorskim zvijezdama nakon čijih se izvedbi arije Pourquoi me réveiller III. čin nije zaustavljao.

  Pjevači su primaran razlog zbog kojeg je vrijedilo ovu predstavu pogledati više puta. U dvostrukoj pjevačkoj podjeli iz ansambla zagrebačke Opere angažirane su obje Charlotte, obje Sophie i jedan od dva Alberta. Pritom ni nakon prve četiri izvedbe (od ukupno šest) nije jednostavno dati prednost jednoj ili drugoj Charlotti ili jednom ili drugom Albertu (obojica su pritom, svaki na svoj način, povremeno bacali Werthera u drugi plan), ali se među dva gostujuća pjevača u naslovnoj ulozi pjevački atraktivniji našao u tzv. drugoj a ne premijernoj podjeli.

  Na premijeri i trećoj izvedbi Werthera je tumačio bjeloruski tenor Pavel Valuzhin, koji među ostalim nastupa i u uglednim europskim kazalištima njemačkoga govornog područja, a u listopadu prošle godine neočekivano je prvi put nastupio u Metropolitanu uskočivši u III. čin Rigoletta umjesto indisponiranog Stephena Costella, nakon čega je otpjevao još jednu cijelu predstavu, obje pod ravnanjem Pier Giorgia Morandija, koji je u nedavnom intervjuu izjavio da je Valuzhin bio njegov izbor za Werthera, ulogu koju ranije nije pjevao. Predstavio se kao profesionalac, koji i posturom i iskrenim emocionalnim angažmanom odgovara Wertherovu liku, ali ga pjevački donosi s polovičnim uspjehom. Čuli smo više kultivirano i proživljeno donesenih fraza, često u tišim dinamikama, i uvjerljiv dramski intenzitet na nekim ključnim mjestima uloge (Lorsque l՚enfant… u II. činu), ali je često nešto i smetalo. Jedan osobit glumački manirizam, obično pri pjevanju visina, koje nisu bile nimalo atraktivne (pa ni arija Pourquoi me réveiller nije bila dobra na premijeri, ali je bila sigurnija na njegovoj drugoj izvedbi), i uopće njegov specifičan način pjevanja (barem u ovoj ulozi), s često nedovoljno nosivim tonom, kojim je odudarao od ostalih tumača važnijih uloga.

  Pjevački ga je na premijeri poprilično zasjenio bariton Leona Košavića u važnoj, ali puno manjoj ulozi Alberta. Napokon smo, nakon niza godina, ponovno u zagrebačkoj Operi čuli ovog pjevača kojega se sjećamo kao baršunastog i belkantističkog Dr. Malateste u Donizettijevu Don Pasqualeu, sada svjedočeći novoj snazi njegova tona i zrelosti njegova glasa kojima je uvelike odredio karakter premijere.

  U drugoj, uz naslovnu, velikoj ulozi pridružila im se mezzosopranistica Emilia Rukavina, mlada, ženstvena i osjećajna Charlotte. Nešto manje istaknuta u prva dva čina, u kojima bismo poželjeli više jasnoće u predavanju pjevanog teksta, najveći je domet ostvarila duboko proživljenim nastupom u III. činu, sa sigurnim visinama i nekoliko dubokih tonova uvjerljivo donesenih u prsnome registru, bez ikakvih kalkulacija u vezi s emocionalnom angažiranosti, jednako uvjerljiva u prizoru s pismima i u duetu s Wertherom. A unutar toga III. čina vrhunac dirljivosti dosegnula je u ulomku uz solo saksofona (tzv. Air des larmes) koji su obilježila njezina nježna piana.

  Kvartet važnijih uloga u premijernoj podjeli upotpunila je, kao njezina sestra Sophie, mladenačka i razigrana sopranistica zvonkih visina Marija Kuhar Šoša.

  Werther druge pjevačke podjele, solist mariborske Opere Martin Sušnik, zagrebačkoj je publici dobro poznat gost. Jedini je od četvero pjevača u dvije glavne uloge koji je svoju ulogu već pjevao (prošle godine u Ljubljani). Na njegovu prvom zagrebačkom nastupu u ulozi Werthera povremeno se, mahom u prva dva čina, javljala doza pomalo naivne dobroćudnosti u glumačkom dijelu interpretacije, sprečavajući (možda i u kombinaciji sa svjetlijom bojom glasa) potpunu identifikaciju pjevača s naslovnim likom. No na njegovoj drugoj izvedbi ta se barijera činila u velikoj mjeri prevladanom, pa smo svjedočili interpretaciji koja je ne samo pažljiva u predavanju francuskoga teksta i vrlo muzikalna nego i iskreno i uvjerljivo proživljena. U Sušnikovu tumačenju Werthera imponira pjevačka sigurnost. On može s lakoćom donijeti ariju J՚aurais sur ma poitrine iz II. čina i općenito osvaja publiku uglavnom sjajnim visinama velikoga volumena. Tako je i njegova interpretacija arije Pourquoi me réveiller već na prvoj reprizi bila jedan od vrhunaca večeri – i po emocionalnoj energiji i po kvaliteti pjevačke izvedbe. U melodramatski otegnutom prizoru umiranja u IV. činu (u pratnji ljubljene Charlotte) njegova je gluma nastojala naglasiti realnost Wertherove fizičke slabosti.

  Njegova partnerica u ulozi Charlotte, Sofija Petrović, u dramom nabijenom III. činu kreirala je lik pjevački raskošno, sa sočnim tonom u srednjem položaju i visinama sopranske kvalitete kakve pamtimo iz Judite. Duboki su joj tonovi manje atraktivni. U njezinoj je interpretaciji Charlotte vrlo osjećajna, ali i do kulminacije u III. činu na poseban način introvertirana mlada žena, s jednom dozom gotovo majčinske zrelosti i osjećaja odgovornosti, na koju bi uostalom i mogla upućivati Charlottina briga o braći i sestrama u I. činu (dijeljenje večere, veoma važno za Wertherov dojam o Lotte u Goetheovu romanu). Dok je npr. i u prvom duetu s Wertherom uvjerljiva i pažljiva u predavanju pjevana teksta, u tzv. Air des larmes u III. činu poželjeli bismo čuti nježnija piana.  

  

  Poznatom karizmom Davor Nekjak nametnuo se kao višeslojan Albert, uvjerljivo i s finim osjećajem za pjevanje na francuskom dočaravajući njegovu preobrazbu od prvoga čina, u kojem ljepotu Massenetovih fraza pronosi svojim plemenitim timbrom i gospodskim legatom, do trećega, u kojem je zaljubljenog mladića potpuno zamijenio hladni suprug.

  U ulozi Sophie Josipa Bilić pojavom je prava mlađa sestra, određena i dozom melankolije te čeznuća za nedostupnim joj Wertherom.

  U epizodnim ulogama nastupili su Ozren Bilušić i Siniša Štork (Načelnik), prvi skloniji komičnim naglascima a drugi očinski nježniji, Ivo Gamulin i Lovre Gujinović (Schmidt) te Marin Čargo i Jurica Jurasić Kapun (Johann). Vrijedi izdvojiti pjevački sigurnog i dobro čujnog te scenski spretnog Lovru Gujinovića, HNK-ova stipendista, u ulozi Schmidta. Maestro Morandi u partituri je načinio manje skokove pa su izostavljene epizodne uloge Brühlmanna i Käthchen, koji u I. činu stignu izustiti tek Klopstock! i Divin Klopstock! (ime njemačkoga pjesnika u Goetheovu romanu izreći će, u Wertherovu prisustvu, Lotte).

  U Massenetovu Wertheru nema opernog zbora, a dječje uloge izvorno predviđenih šestero braće i sestara Charlotte i Sophie sjajno je donio dragocjeni Dječji operni zbor Zvjezdice (uvježbale Dijana Rogulja Deltin i Marija Anđela Biondić).

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 18. ožujka 2025.

  Jules Massenet: Werther
  Dirigent: Pier Giorgio Morandi
  Redatelj, scenograf i kostimograf: Dante Ferretti
  Asistent redatelja: Fred Santambrogio

  Uloge (28. veljače i 3. ožujka / 1. i 4. ožujka 2025.)
  Werther: Pavel Valuzhin / Martin Sušnik
  Charlotte: Emilia Rukavina / Sofija Petrović
  Načelnik: Ozren Bilušić (28. veljače, 1. i 3. ožujka) / Siniša Štork (4. ožujka)
  Sophie: Marija Kuhar Šoša / Josipa Bilić
  Albert: Leon Košavić / Davor Nekjak
  Schmidt: Ivo Gamulin / Lovre Gujinović
  Johann: Marin Čargo / Jurica Jurasić Kapun

  Orkestar Opere HNK-a u Zagrebu
  Dječji operni zbor Zvjezdice (uvježbale Dijana Rogulja Deltin i Marija Anđela Biondić)

Piše:

Karlo
Radečić