Triptih: Plašt – Autentičnost ugođaja i naturalistički likovi

Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.), uz 100. godišnjicu smrti (7. dio)

• Puccini se dugo bavio mišlju da sklada tri jednočinke koje bi se izvele iste večeri. Ricordi ga je od toga odvraćao jer je znao da takav program ne privlači publiku. Nakon Ricordijeve smrti 1912. godine ozbiljnije se pozabavio tim planom. Temu prve jednočinke lako je pronašao. U Parizu je te godine gledao dramu Didiera Golda (1874-1931) La houppelande (Ogrtač) čija se radnja odigrava na brodu usidrenom uz obalu Seine. Obratio se svojemu libretistu Luigiju Illici ali od libreta nije bilo ništa pa je potražio drugoga – mladoga dramskog pisca Giovacchina Forzana (1883-1970), koji je odbio raditi na sižeu na kojemu je već netko prije radio. Naposljetku je izbor pao na Giuseppea Adamija i novinara, dramskog pisca i kazališnog kritičara Renata Simonija (1875-1952). Puccini je počeo skladati Plašt u listopadu 1915. i završio u studenome sljedeće godine. Prvobitna mu je namjera bila da se djelo izvede u Rimu zajedno s njegovom ranom operom Le villi ali je odustao od te zamisli kad je uvidio da neće imati na raspolaganju velikog baritona Tittu Ruffa (1877-1953) kojega je smatrao idealnim Micheleom. Ruffo je, naime, kao vojni obveznik bio na ratištu. I tako je Plašt čekao na druge dvije jednočinke dok se cijeli Triptih nije praizveo u njujorškome Metropolitanu 14. prosinca 1918., mjesec dana po završetku Prvoga svjetskog  rata, u odsutnosti skladatelja. Trolist glavnih junaka tvorili su sopranistica Claudia Muzio (1889-1936), tenor Giulio Crimi (1885-1939) i bariton Luigi Montesanto (1887-1954). Poljski bas Adamo Didur pjevao je manju ulogu Talpe. Dirigirao je Roberto Moranzoni (1880-1959).

  

  Puccini je skladao Plašt kad je nalet verizma iz 1890. već bio prošao, ali u njemu je snažno prisutan element književnog realizma a element Grand Guignola s dvostrukim ubojstvom na sceni tako grubo naglašen u Goldovoj drami u Puccinijevoj je jednočinki ublažen. Izravnost izraza je majstorski postignuta. Surovost glavne radnje ublažena je rijetkim ali tim djelotvornijim lirskim trenucima.

  Libretist Giuseppe Adami, ističući Puccinijev pedantan odnos prema detaljima, spominje suradnju na operi Plašt kao jednu od najtežih i najsloženijih. Već je sam početak više puta prerađivan, jer je skladatelj inzistirao na apsolutnoj atentičnosti ugođaja koji neposredno uvodi u prirodu i potankosti zbivanja. Najvažniji je spor ipak bio u vezi s glavnom baritonskom arijom Michelea, koja je u prvobitnoj verziji više pripadala prvom dijelu opere i uklapala se u dekorativni okvir radnje, kao simbolična i ujedno psihološka potvrda osnovne i opće atmosfere. Puccini je osjećao da se ta arija nije adekvatno uklapala u nagla i određena psihološka stupnjevanja radnje, pa je od libretista zahtijevao drugačiji postupak – tekst se mijenjao dok Puccini nije nesmetano mogao glazbeno prikazati prirodno raspoloženje protagonista i posve opravdani razvoj radnje. Izmijenivši simbolično-lirske fragmente Puccini je 1921. tim kratkim monologom Michelea “Nulla! Silenzio!” (Ništa! Tišina!) pripremio finale opere, a prethodna verzija o vječnoj rijeci koja teče “Scorri, fiume eterno”, donekle izdvojena iz cjeline, dojmala se poput prologa.

  Sadržaj Plašta klasični je ljubavni trokut. Na teretnom čamcu na rijeci Seini u Parizu odvija se svakodnevni težak život lučkih radnika s rijetkim trenucima sreće. Vlasnik lađe je 50-godišnji Michele. Njegova žena Giorgetta mnogo je mlađa od njega i željna života. Nakon što su izgubili dijete ne veže ih više ljubav nego osjećaj pripadnosti. Između Micheleova radnika Luigija i Giorgette rađa se ljubav. Oni odluče pobjeći, a znak za polazak bit će zapaljena šibica. Michele koji primjećuje ženin nemir sjeda na palubu i zapali lulu. Luigi ugleda plamičak i to shvati kao znak za bijeg pa dotrči na palubu. Michele ga prisili da prizna svoju ljubav prema Giorgetti, a kad on to učini, ubija ga i njegovo tijelo skrije pod svoj plašt. Dolazi Giorgetta, on otkrije plašt, Luigijevo mrtvo tijelo padne pred nju, a Michele ubija i nju.

  

  Prva hrvatska izvedba Plašta bila je 12. svibnja 1927. u Narodnom kazalištu u Zagrebu u prijevodu Milutina Cihlar Nehajeva. Dirigirao je Krešimir Baranović, režirao Friderik Rukavina. Glavne uloge Michelea, Luigija i Giorgette tumačili su Drago Hržić, Mario Šimenc i Ančica Mitrović.

  Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

  © Marija Barbieri, OPERA.hr, 16. ožujka 2025.

Piše:

Marija
Barbieri