Predstava puna energije, kreativnog zanosa i suverenih vokalnih izvedbi
Hrvatsko narodno kazalište Split: Gaetano Donizetti, Ljubavni napitak, dir. Veton Marevci. red. Goran Golovko
-
Povijest nam prispodobljuje da je ova komična opera (melodramma giocoso, originalno autografirano) skladana u svega dva tjedna. Plod je suradnje i prijateljskog nadmetanja, svojevrsnog umjetničkog nadigravanja i utrke s vremenom naobraženog, nadahnutog i predanog skladatelja Donizettija, kojem je Napitak trideset sedma opera, i pjesnika Felicea Romanija kojem je Napitak već troznamenkasti libreto. U vrijeme nastanka opere Donizetti i Bellini uživaju ugled Rossinijevih nasljednika; u Milanu je opera strast i vrhunska zabava za puk. Godišnje se praizvede pregršt opera u nekoliko kazališta. Stoga lovorike nije lako požnjeti!
Nakon svega četrnaest dana, 12. svibnja 1832. u Teatro della Canobbiana u Milanu praizvedeno je kanonsko djelo komičnog opernog žanra – Ljubavni napitak. Opera je izazvala nedvojbene senzacije; jedva šest godina nakon premijere prelazi Atlantik i do danas ostaje snažan umjetnički izazov i memento na tradiciju klasičnih talijanskih majstora. Jednako uzbuđuje i kairos nastanka djela: od narudžbe preko reda i borbe sa zanatom stihova i nota u neizdrživo kratkom roku do ostvarenja koje ni u jednom trenutku ne dodiruje plitkost i infantilnost izvjesno moguću u komičnim naslovima. Una furtiva lagrima (Jedna potajna suza) nije samo izvanvremenska arija: ona je meta-emocija, pulsirajuće zaljubljeno srce koje pati sve do sretnog finala opere – zato je napeto i sugestibilno publici, iako površina pršti od vatrometa koloratura, vedrine, brzih tempa i skercoznosti. Pozornost publike bez problema zadržava destilirana ljubavna situacija: bogata djevojka (Adina), siromašni mladić potajno zaljubljen (Nemorino), nadmeni i šašavi udvarač na poziciji moći (Belcore) i ….netko tko na ljubavi zarađuje (Dulcamara).
Splitske je kazališne daske Napitak pohodio četiri puta: 1952., 1972. (debitantska uloga mlade Cynthije Hansell); 1984. pod palicom Lorisa Voltolinija, u režiji Marina Carića s Marinom Jajić u naslovnoj ulozi; 2002. je upravo Napitak bio splitski dirigentski debi Ivana Repušića i nezaboravni Nemorino Tomislava Mužeka.
Peta, recentna splitska premijera načelno za – pet! Redatelj Goran Golovko poslužio se korištenim modelom i izmjestio radnju iz Italije Donizettijevog vremena u turistificirani, merkantilistički Split. Doduše, Donizetti je Baskiju izvornog libreta iz srednjovjekovne legende zamijenio sjevernom Italijom. Ne navodim ovaj podatak kao temelj ideje redatelja Golovka – njegovo uprizorenje zaslužuje isključivo pohvalu jer je uspio implementirati zamisao u cijelosti na scenu. Zbor je u prvom činu u žutim kostimima, naoružan četkama, usisavačima, kantama, rukavicama… redom sezonskim materijalom za čišćenje turističkog smještaja. Scenograf Marin Gozze uredio je tri Adinina apartmana, recepciju, beach bar, bazen, sunčalište i dakako – u pozadini dvije znakovite kulise brodova koji se smjenjuju lukom: kruzer i nosač aviona. Adina je s iPadom u ruci, bukira goste, a Nemorino radi neki lošije plaćen posao u turizmu. Kostimi Mladena Radovnikovića su točka na i ukupnoj kulisi. Studenti glume splitskog UMAS-a dali su važan prinos u dinamici i razigravanju scene kao turisti, vojnici, barmen, bilježnik…
Golovko je uspješno sintetizirao dinamiku pozadine scene koja, kao u svakom turističkom centru, nikada ne miruje; život ide, turisti uživaju blaženi zaborav svakodnevice u bazenu, na plaži, u apartmanu, u noćnom provodu, a istovremeno u prvom planu svjedočimo intimnoj ljubavnoj drami koja protječe u partiturnim zadanostima i u svom otkucaju vremena. Dramatska veza ljubavnog trokuta dotiče stvarnost i uparuje se s njom preko zborskih odlomaka i protagoniranja radnje u masovnim scenama. Ipak, Golovko i u intimnim, lirskim previranjima likova nikada ne ostavlja scenu ispražnjenu od tereta ili činjenice (kako vam drago) svakodnevice. Svaka se drama, pa i Nemorinova i Adinina mora kad-tad ojavniti i biti dekadentno prokomentirana pukom koji gostuje u vlastitom životu (zbor) i komentira tuđe drame i perturbacije. Dakako, nije ova režija i nisu njezine ekspresije po ukusu svakog slušatelja, međutim ne bih dvojio o smislenosti, prezentabilnosti, dinamici dvostruke vremenske linije, likova i zbivanja. To je Golovko minuciozno zaokružio!
Zbor Opere je pjevački bio suveren. Imao sam ih priliku čuti u ženskoj, muškoj i mješovitoj verziji i svaka je vrlo čvrsta, nadahnuta i dobro povezana sa solističkim kvartetom kad se isti pred njima nalazi. Orkestar Opere je uigrano brodio na uho lepršavim partiturama, međutim trebalo je detalje uigrati. Puno je brzih dijelova, prozračnih odlomaka; drveni puhači su imali vrlo ozbiljnih instrumentalnih suradnji međusobno, gudači su u okviru svog korpusa dobro održali homogenost zvuka. Oba navedena izvođačka tijela pripremio je Veton Marevci kojem je sinoćnja izvedba bila dirigentski debi premijernog naslova u Splitu. Mudro je odabrao – Zbor i Orkestar su pod istom palicom i estetikom dali sigurno najbolju izvedbu u posljednje vrijeme. Marevci je odmjereno balansirao suradnje svih pjevača na sceni, pazio je na tempa i proplamsaje zanimljivih ideja vokalnih solista; u polifonim, stretto dijelovima im je pomogao da iz zasićenosti tekstom i notama radosno krenu dalje. Vodila ga je svježina partiture i redom mlada ekipa (kojoj on kalendarski pripada) puna energije, kreativnog zanosa, bez prtljage zasićenosti scenskim poslom i svakojakim uvjetima rada.
Gianettu je prezentno i u okvirima pristojnog tumačenja partiture donijela Maja Andrijolić. Ulogu Dulcamare, nadriliječnika koji prodaje sve i sva, pa i ljubavne napitke, iznimnom lakoćom donio je jedini splitski solist među glavnim ulogama – Joško Tranfić. Scenski pokret i geste su mu pristajale izvanredno, usuđujem se reći da je glumački akcent bio takav da sam se na trenutke mogao odvojiti od glazbenog tkanja i čvrsto ostati uz radnju opere. Otpjevao je čisto i sugestivno svaki ulomak, bilo kao solist (Udite, udite, o rustici), bilo u vokalnim suradnjama kojih je bilo iznimno mnogo tijekom predstave (Io son ricco e tu sei bella). Virtuozni odlomci i silna količina teksta nisu mu zasjenili vokalne performanse. U arioznim odlomcima bio je voluminozan i stabilan.
Belcore, naizgled strogi narednik a u suštini malo pomaknut lik, odlično je okarakteriziran baritonom Matije Meića. Meić je izvrsno dekodirao ulogu, pridodao joj je glumački dobar balans hinjene strogosti i blage izgubljenosti, uz izvrsne vokalne kreacije. Njegov je glas pitak, dramski sonoran i izričajno ujednačen u svim registrima; pazi na akcente, ne gubi dah u virtuoznim odlomcima i inspirativan je partner u komornim scenama. Resi ga obla fraza, uglađene i zaokružene visine do kojih lijepo, mekano dolazi.
Gabriela Hrženjak voli scenu od prvog takta, i – scena voli nju! Lako je uočiti svestranost u repertoaru kojim se bavi i izvan zadane operne literature. Bilo je u njenoj kreaciji i operetnih natruha, varijetetske opuštenosti i vodviljske skaradnosti. Nije pretjerala; uočljivo je da često nastupa; za mladu pjevačicu je vrlo opuštena i bliska scenskoj improvizaciji. Pedantno je prostudirala Adinu; bolji učinak je imala u višim dionicama gdje je sugestivnija, čvršća, bogatog volumena i lijepe fraze. Dublji i recitativni odlomci nisu bili na toj razini, ali ih je znalački zaokružila prirođenom gestom i uvjerljivošću pokreta. Pjevački, Gabriela Hrženjak zna kako i što treba u cipelama Adine, ne štedi se niti u emociji niti u dahu te je protkiva lirikom i dramskim reljefom upravo s mjerom. Zbog godina je običaj reći da ovakva pjevačica ima potencijal. Ne! Realizirala je Adinu.
Korčulanski Nemorino, Roko Radovan je prije svega muzikalan, talentiran tenor sa snažnim mediteranskim korijenima prisutnima u ekspresiji uloge koju nam podastire. Izvrsno je odglumio i još bolje otpjevao (a pjevao je ležeći i radeći sklekove, op.a.!) svaki odlomak koji mu pripada. Cijelo je vrijeme na sceni, zahtjevni pasaži i puno vokalnih suradnji ga je prilično potrošilo, no unatoč tome Una furtiva lagrima je s pravom izmamila odobravanje publike. Naglašavam, bio je vjeran i vjerodostojan tumač partiture, vodio je računa o nijansama radnje i osobnom prosedeu, podređujući se pulsu scene ponekad i nauštrb glasa. Kao mlad pjevač, nije sveo ulogu na jednu veličanstvenu ariju – cilj mu je bio ukupnost dojma uloge koja se karakterno ne razvija, ali je pjevački jako zahtjevna i virtuozna. Neka ga u Splitu, kad god ga glas nanese!
Zaključno: ne treba navedeni kvartet hvaliti na krilima mladosti: oni su uigrano i strastveno otpjevali uloge, poučavajući nas da ukupni učinak redovno može u pravoj i predanoj ekipi nadići pojedinačne, solističke, neću reći sebične, vokalne ekspresije. Ansambl se potrudio i zagrabio obilato. Proljeće je u splitskom teatru otpočelo, zalistali smo i odbacili zimske koprene! Radujmo se ovim i novim mladim pjevačima i maestrima!
© Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 6. ožujka 2025.
© Autor fotografija: Milan Šabić, HNK Split
Piše:
JureŠaban-Stanić