Predstava koja je potrebna mnogima

HNK u Zagrebu: W. A. Mozart, Così fan tutte, dir. Darijan Ivezić, red. Alessio Pizzech; uz izvedbe 7. i 12. veljače 2025.

• 

  Uoči i nakon premijere Mozartove opere Così fan tutte, održane u HNK-u u Zagrebu 9. veljače 2024, dospjelo je u javni prostor više neupućenih i proizvoljnih ocjena o tom remek-djelu, njegovu libretu i pojedinim pjevačkim interpretacijama premijerne podjele. O operi koja brojem izvedbi (prema prošlogodišnjoj statistici stranice Operabase) nadmašuje jednu Aidu i jednog Trubadura govorilo se i kao o sporadično izvođenom djelu, o njezinu libretu, koji su ozbiljni autori nazivali i najboljim od tri libreta Lorenza Da Pontea napisana za Mozarta, mogli su se čuti prevladani stereotipi kakve su odavno odbacili Edward Dent (1913) i Alfred Einstein (1945) u svojim knjigama o Mozartovim operama odnosno Mozartu (da se o novijoj literaturi o ovoj operi i ne govori), ali i neke nove mistifikacije, a podsjetili smo se i na to da su neki uvjereni da Mozarta trebaju pjevati mali i nerazvijeni operni glasovi.

  Bilo kako bilo, Così fan tutte i ove je godine sastavni dio repertoara vodećih europskih opernih kuća (Bečka državna opera, Bavarska državna opera u Münchenu, Hamburška državna opera), a premijere toga djela održat će se u kazalištima poput milanske Scale, Teatra Comunale u Bologni i Opere u Grazu.

  Od četiri izvedbe, koliko ih je izvorno bilo najavljeno za ovu sezonu zagrebačke Opere, preostale su naposljetku samo tri (posljednja je zamijenjena Paraćevom Juditom), pa će Così fan tutte biti najmanje izvođen reprizni naslov od tri premijerno postavljena prošle sezone.

  Kad je riječ o solistima u ulogama mladih ljubavnika, iz raskošnog mladenačkog kvarteta, kako sam ga nazvao u kritici (Raskošan mladenački kvartet bez slabe karike, Opera.hr, 17. veljače 2024.) napisanoj nakon prvih četiriju izvedbi prošle sezone (i kojem sam posvetio tekst Na mladima Opera ostaje, Vijenac, 792 - 794 – 18. srpnja 2024.), ove sezone čuli smo ponovno samo Dariju Auguštan (Fiordiligi) i Davora Nekjaka (Guglielmo), dok su prošlogodišnji Dorabella i Ferrando, Emilia Rukavina i Filip Filipović, zauzeti drugim obvezama (Emiliju Rukavinu krajem mjeseca očekuje uloga Charlotte na premijeri Massenetova Werthera). Danas i najpoznatije svjetske operne kuće znaju imati problema s okupljanjem kvalitetne i ujednačene pjevačke podjele za Mozartove opere (u što sam se zadnjih godina uvjerio i gledajući Don Giovannija i Titovo milosrđe u Bečkoj državnoj operi), pa bi bila grehota da takav kvartet pjevača (koji su stalni članovi ansambla zagrebačke Opere) u tim ulogama ostane atrakcijom tek jedne sezone.

  

  Predstavu 7. veljače (isti pjevači nastupili su i tri dana kasnije) obilježile su izvrsne interpretacije Darije Auguštan i Davora Nekjaka. Koliko uzbuđenja u njezinoj izvedbi arije Come scoglio iz I. čina! Tu bi ariju svaka pjevačica mogla tehnički brusiti unedogled (osobito izazovne triole), ali rijetkost je čuti takvu sigurnost u velikim melodijskim skokovima i ponajviše pune i snažne duboke tonove koje Darija Auguštan, pravi stup ansambla, tako uvjerljivo donosi u prsnome registru. A bez toga vrsne izvedbe ove arije nema. Uvjerljivo interpretira Fiordiligi i u accompagnato-recitativima, a pokretljivost glasa, sigurnost u visinama i dubinama te razumijevanje lika jasno iskazuje i u ariji iz II. čina Per pietà, ben mio, perdona. A njezin doprinos u toliko važnom duetu Fra gli amplessi (u kojem se prošle sezone sjajno združila s Filipovićevim Ferrandom)? Da, tako se pjeva Fiordiligi… I to između nastupa u ulozi Violette u Verdijevoj Traviati u nekoliko francuskih gradova, a u kojoj će u lipnju prvi put nastupiti u matičnoj kući.

  Koliko uzbuđenja i u Nekjakovoj izvedbi arije Donne mie, la fate a tanti iz II. čina! Slušajući Guglielma krasne boje glasa te pogođene i u detaljima razrađene interpretacije, koji je tako uvjerljivo samouvjeren u toj ariji, a onda opet isto tako uvjerljivo zavodi Dorabellu plemenito frazirajući u duetu Il core vi dono malo ranije u istom činu, pomišljao sam da bi se s Davorom Nekjakom u budućnosti moglo računati i kad su u pitanju uloge poput Mozartova Figara i Don Giovannija. Uostalom, mislim da mu je po ukupnom dosegu muzičke i scenske realizacije Guglielmo (zajedno s Mlinarom Simom iz Ere s onoga svijeta, kojega je prvi put pjevao u listopadu, osjećajući se vrlo komotno u toj razmjerno visoko pisanoj ulozi) do ovog trenutka vjerojatno najbolja uloga koju je ostvario otkako je postao solist zagrebačke Opere, a sve ih je redom svladao uspješno (koliko često, npr., čujemo upravo belkantističkog Levija u Zrinjskome?). Jedan izvjesni slavenski element u njegovu pjevanju ove je sezone u ulozi Guglielma osjetno manje prisutan (npr. na početku dueta s Dorabellom), zacijelo kao posljedica rada na posredovanju italianità imanentne ulozi.

  Čuli smo i pjevački vrlo pristojnu novu Dorabellu pokretljiva glasa u interpretaciji hrvatske mezzosopranistice Nine Tarandek, kojoj je to bio prvi nastup u zagrebačkoj Operi, ali nipošto i u toj ulozi. No u duetu Il core vi dono u ljepoti fraziranja uvjerljivo je prednjačio Guglielmo. Bryan López González ponovio je prošlogodišnju interpretaciju Ferranda. Nije, po mom sudu, riječ o potrebnom tipu glasa i glumačke igre za tu ulogu (što je prošle godine, kada je premijerni tumač bio Filip Filipović, bez kojega predstava jednostavno nije ista, bilo još upadljivije), ali se idealu Ferranda približio u II. činu osjećajnom interpretacijom u čarobnom duetu s Fiordiligi. Talijanski bas-bariton Giovanni Romeo, kojega poznajemo kao Schaunarda u La Bohème, pjevački je mjestimice prilično nesiguran kao novi Don Alfonso, kojega tumači u ponekad prenaglašenoj karakternoj maniri, potaknut dijelom i redateljskim okvirom (uoči finala II. čina ubacio je i jednu pošalicu o motu così fan tutte na hrvatskom), dok je Nikolina Hrkać (1998), članica HNK-ova Opernog studija, na svom prvom nastupu u ulozi Despine uspješno gradila lik s dosta šarma i pjevačke sigurnosti.

  

  Treću i ujedno posljednju izvedbu ove sezone (12. veljače) obilježio je neobičan spoj iskusnih pjevačica u ulogama Fiordiligi (Josipa Lončar, koja je prva po kvaliteti i u ovogodišnjoj drugoj podjeli) i Dorabelle (Iva Krušić) te članova HNK-ova Opernog studija u ulogama Guglielma (Marin Čargo) i Ferranda (Josip Švagelj), obojice rođenih 1993, koji su tom prilikom prvi put pjevali neku glavnu ulogu u profesionalnoj opernoj kući. Dali su pritom sve od sebe – Čargo se nakon stanovite početne ukočenosti opustio s početkom igre prerušavanja, a pjevački je, unatoč jednom zakašnjelom upadu, ostavio možda najsolidniji dojam u duetu s Dorabellom, dok je Švagelj iznenadio velikim glasovnim potencijalom u toj teškoj ulozi, u kojoj je doduše vjerojatno nastupio prerano (u Splitu ga očekuje Nemorino u Ljubavnom napitku, a u Zagrebu više epizodnih uloga). Netko je, međutim, bez obzira na malen broj pokusa, trebao pozornije pratiti njihov rad na tim ulogama, da se ne dogodi da arija Guglielma Donne mie bude izvedena kao da je riječ o koncertnom nastupu ili da pjevač nametne onako brz tempo u Ferrandovoj ariji Unʼaura amorosa i tako se oslobodi teškoća s dahom pri zaodijevanju fraza u lukove legata.

  Iste je večeri svoj prvi nastup u ulozi Despine, ujedno i svoj diplomski nastup, ostvarila studentica Muzičke akademije u Zagrebu i stipendistica HNK-a Petra Cik (2001), posve sigurna i u pjevačkoj i u glumačkoj komponenti svoje interpretacije. Felix Pacher, još jedan vrlo mlad pjevač u ulozi staroga Don Alfonsa u ovoj predstavi, za razliku od talijanskog kolege, pjevački sigurno vlada ulogom.

  Premda će krajem mjeseca u Zagrebu nastupiti na premijeri Werthera u važnoj ali nevelikoj ulozi Alberta, ni ove sezone u podjeli Così fan tutte nema Leona Košavića, koji je Guglielma pjevao na koncertnim izvedbama s uglednim dirigentima Christopheom Roussetom (2021) i Marcom Minkowskim (2024).

  

  Ne tako rijetko javlja se u nas nesrazmjer između inzistiranja na tome da se možemo i moramo uspoređivati s razvijenim europskim kulturnim sredinama i ustrajavanja na dojmovima koji prije sugeriraju provincijsku ograničenost. Tako se nakon prošlogodišnje premijere Così fan tutte moglo čuti i komentare o tome kako je predstava preduga, premda ovo djelo ozbiljni dirigenti u svijetu izvode bez takta kraćenja, a u zagrebačkoj predstavi ima kraćenja u secco-recitativima i unutar nekoliko brojeva u II. činu.

  No prošlogodišnji dirigent Valentin Egel, kojega uskoro očekuje premijera Don Giovannija u Vilniusu, nije dopustio kljaštrenje partiture, nego je, bez obzira na neke suvišne skokove u II. činu, pokazao izrazito razumijevanje za formnu ravnotežu između dvaju činova i za nužnost izvođenja pojedinih brojeva bez nekih nekoć uobičajenih kraćenja.

  Takav je okvir ove sezone naslijedio dirigent Darijan Ivezić, danas zaposlen u zagrebačkoj Operi kao voditelj studija opernih uloga. Za vrijeme ravnateljskoga mandata Nikše Bareze dirigirao je nekoliko repriznih izvedbi Donizettijeva Don Pasqualea i jednu Brkanovićeva Ekvinocija, a bio je i Barezin asistent u pripremi niza naslova. Kao jedini dirigent Così fan tutte ove sezone, dobio je sada priliku realizirati predstavu prema vlastitim idejama. I tu je priliku, bez obzira na to što nam nedostaju neki Egelovi interpretacijski detalji, jako dobro iskoristio.

  Ivezić nije dirigent posebno karizmatične ili uopće ekstrovertirane geste, ali je jasno da Mozartovu partituru dobro poznaje i njezinu muziku osjeća. Najočitiji je njegov dirigentski doprinos ovosezonskim izvedbama, i to više u paru s prvom pjevačkom podjelom, osiguravanje preciznosti i stabilnosti u odnosu između orkestra i pozornice na način koji nije uvijek bio toliko zamjetljiv prošle sezone (veći raspad zbio se na prvoj izvedbi samo pri kraju arije Dorabelle iz I. čina, što je dirigent uspio ispraviti u završnim taktovima). Ivezić je znao i odabirom tempa osigurati potreban karakter pojedinim brojevima ili njihovim odlomcima, npr. brio u slučaju trećega terceta na početku opere (Una bella serenata) i završnoga dijela finala I. čina. Raspored puhača, s rogovima u desnom dijelu orkestralne rupe, odvojenima od drvenih puhača, osigurao je u II. činu dobar efekt u duetu Ferranda i Guglielma sa zborom Secondate, aurette amiche, a na prvoj izvedbi uvjerljivi su i pretežno precizni bili i dijalozi drvenih puhača u uvertiri.

  

  Premda je i prošle sezone na većini izvedbi svirao čembalo u secco-recitativima, ove su sezone recitativi u Ivezićevoj realizaciji bili osjetno drugačije prirode. Dirigent (bez dirigentskoga štapića) i svirač čembala, smještenog (umjesto notnog pulta) ispred dirigenta, ujedinili su se ove sezone u jednoj osobi. U Ivezićevoj vještoj realizaciji continua, slobodnijoj i sigurnijoj nego prošle sezone, nije bilo mjesta ni za suhoparno izdržavanje akordâ, a uglavnom ni za pretjerivanje u invenciji za klavijaturom (karakteristično za neke današnje izvedbe i diskografska izdanja), kojim se odvlači pozornost od pjevačeva predavanja teksta.

  Pogledavši pet od šest prošle te dvije od tri izvedbe ove sezone, uvjeren sam da je riječ o predstavi koju treba uvrstiti i u repertoar sljedeće sezone. Naslov je to koji je potreban mnogima. Potreban je domaćoj publici, kojoj se Mozart ionako nedovoljno nudi i koju treba educirati a ne plašiti tobožnjom duljinom predstave. Potreban je orkestru. I – možda najvažnije – potreban je vrsnim mladim solistima zagrebačke Opere: Dariji Auguštan, Emiliji Rukavini, Filipu Filipoviću i Davoru Nekjaku. Među dvije Fiordiligi te po tri Dorabelle, Ferranda i Guglielma koje smo imali prilike čuti u dvije sezone, upravo taj izvorni kvartet čini najbolju podjelu u ovoj predstavi i bila bi šteta ne uložiti napor u nalaženju termina koji bi iduće sezone odgovarali svima njima. Uostalom, iz kućnih redova na raspolaganju su i dvije Despine, a od ove sezone i dirigent predstave.

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 25. veljače 2025.

  Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu
  Wolfgang Amadeus Mozart: Così fan tutte
  Orkestar i Zbor Opere HNK-a u Zagrebu
  Dirigent, čembalo: Darijan Ivezić

  Uloge (7. veljače / 12. veljače 2025.):
  Fiordiligi: Darija Auguštan / Josipa Lončar
  Dorabella: Nina Tarandek / Iva Krušić
  Guglielmo: Davor Nekjak / Marin Čargo
  Ferrando: Bryan López González / Josip Švagelj
  Despina: Nikolina Hrkać / Petra Cik
  Don Alfonso: Giovanni Romeo / Felix Pacher

Piše:

Karlo
Radečić