Werther kao simbol umjetničke revolucije
Povijesni osvrt na nastanak i izvedbe opere Werther Julesa Masseneta ususret novoj premijeri 28. veljače 2025. u HNK-u u Zagrebu
-
Roman u pismima Patnje mladog Werthera (Die Leiden des jungen Werthers) Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832) u velikoj mjeri autobiografski, prvi je i najkarakterističniji roman njemačkog romantizma u literaturi označenog kao razdoblje Sturm und Drang (Bura i navala). Roman o teškoj unutarnjoj borbi mladoga čovjeka razdiranog ljubavlju prema kreposnoj mladoj ženi koja ga dovodi do samoubojstva godinama je bio pojam neuslišene ljubavi koja je navela mnoge mlade ljude onoga doba da odaberu istu sudbinu. Upravo ta doza sentimentalnosti, koja je bila bliska i Julesu Massenetu (1842-1912), uvjetovala je njegov izbor tog sižea. Koliko je god Goetheov „roman u pismima“ djelo mladoga pjesnika i najizvorniji odraz čuvstava koja su obilježavala romantizam u nastajanju, toliko je Massenetova glazba, njegov profinjen osjećaj za detalj, za crtanje pojedinih psiholoških nijansi u emotivnom životu protagonista, odraz njegova kraja. Mogli bismo slikovito reći: ono što je počeo 25-godišnji njemački pjesnik godine 1774., završio je dvostruko stariji 50-godišnji francuski skladatelj godine 1892.
.jpg)
U svibnju 1772., kao završeni pravnik, dvadesettrogodišnji Johann Wolfgang von Goethe otišao je u Wetzlar službovati kao pripravnik na tamošnjem sudu. Bio je na početku odvjetničke karijere, ali je za sobom već imao književna priznanja i dramu Götz von Berlichingen. A već se bavio i Faustom. Njegov je književni svijet odredilo Sveučilište u Leipzigu te francuski neoklasicizam. Tome je pridonijela i teška bolest koja je pojačala Goetheovo zanimanje za religioznu filozofiju i metafiziku, pa i za astrologiju i alkemiju. Dok je nastavljao studij u Strasboughu, na njega je utjecao sjajni avangardni pjesnik i kritičar Johann Gottfried von Herder (1744-1803), koji mu je pomogao da odbaci okove racionalizma. Nasuprot preistaknutoj uglađenosti svojega vremena, Goethe je otkrivao spontanost u Shakespeareu, Bibliji i narodnim pjesmama. Svi su se ti utjecaji očitovali u njegovim djelima.
U emotivnim odrednicama bio je još nesiguran, što dokazuje nekoliko njegovih nesretnih ljubavnih veza. U Wetzlaru je upoznao već zaručenu Charlotte Buff (1753-1828) i ona je uzbudila njegove osjećaje. Svjestan da se ta ljubav ne može potvrditi, vratio se u Frankfurt. Uskoro je doznao da je njegov znanac pravnik Karl Wilhelm Jerusalem (1747-1772) počinio samoubojstvo zbog nesretne ljubavi prema udanoj ženi. Potaknut osobnim iskustvom i tim prijateljevim činom, početkom godine 1774., u samo nekoliko tjedana napisao je „roman u pismima“ Patnje mladog Werthera (Leiden des jungen Werthers), prvi veliki doprinos njemačke književnosti europskoj literaturi. Roman sadržava više pisama u kojima Werther prijatelju Wilhelmu opisuje svoju ludu ljubav prema Charlotti (Lotti). Kao mlad čovjek gotovo poludio zbog ljubavi, Goethe preuzima ulogu izdavača i nastavlja opisivati mladićeve osjećaje koji su ga potaknuli na samoubojstvo. Ta velika, neobuzdana bol postat će svjetska bol – Weltschmerz, jedno od bitnih obilježja romantizma, novoga smjera u nastajanju. Poema o teškoj unutarnjoj borbi mladog čovjeka razdiranog ljubavlju prema kreposnoj mladoj ženi, što ga dovodi do samoubojstva, godinama je bila pojam neuslišane ljubavi koja je navela mnoge mlade ljude onoga vremena da odaberu istu sudbinu.
Uspjeh i popularnost koje je stekao Goetheov Werther teško će ikada biti ponovljeni. Mladi ljudi počeli su se odmah poistovjećivati s naslovnim junakom, s njegovom preosjetljivošću i neprekidnim razmišljanjem i istraživanjem vlastitog bića. Credo racionalizma „Mislim, dakle postojim“ (Cogito, ergo sum) nije ih više zadovoljavao. „Zašto sam tu? Što sam? Kakav je moj odnos prema prirodi? Prema duhovnosti? Redala su se nova pitanja, tražili odgovori. Goethe je uočio da će ih moći dati nova klasa, građanska, koja je nezadrživo rasla, dok je stara, plemstvo, propadala. Cijelo razdoblje novoga vala dobilo je ime Sturm und Drang (Vihor i nagon), prema drami Friedricha Maximiliana von Klingera (1752-1831) iz 1776. godine. Na tom tragu nastali su i Razbojnici Friedricha von Schillera (1759-1805) i neke tamnije stranice glazbe Josepha Haydna (1732-1809).
Već prve godine Werther je doživio četrnaest izdanja i donio svojem autoru slavu kojoj se nije nadao i uspjeh koji se nije ponovio daljnjih pedeset sedam radnih godina koje su bile pred njim. Škotski povjesničar Thomas Carlyle (1795-1881) napisao je: „Werther se uzdignuo nad svijetom poput književnog meteora i pronio ime svojega stvaraoca ne samo diljem Njemačke nego i u najudaljenije krajeve Europe.“ Taj „roman u pismima“ preveden je i na kineski jezik. Odlazeći na vojni pohod u Egipat, Napolen ga je ponio sa sobom i pročitao sedam puta. Kad je poslije, 1808. godine, susreo Goethea, izjavio je s oduševljenjem: „Evo čovjeka!“ (Voilà un homme!). Slavna kći bankara Neckera, književnica Madame de Staël (1766-1817) nije bila toliko oduševljena kad je primijetila kako je Werther prouzročio više samoubojstava nego ijedna lijepa žena. Još glasovitiji lord Byron (1788- 1824), nehotice se s njome složio kad je ustvrdio da je Werther poslao više ljudi na onaj svijet nego sam Napoleon.
Samoubojstva su zaista bila češća poslije objavljivanja romana, ali na sreću, većina mladih ljudi slijedila je primjer njegova autora i nije posezala za oružjem. Ta se mladež zadovoljavala patnjom zbog ljubavnih jada i odjećom a la Werther. Krojači su imali pune ruke posla u kreiranju novoga stila odijevanja koji je dobio naziv English style (engleski stil). Njegove značajke bile su: plavi kaput, žuti kožnati prsluk i hlače te visoke čizme. Wetzlar je postao mjesto hodočašća mladih koji su željeli vidjeti Charlottinu kuću i zaplakati nad Wertherovim grobom. Nastale su mnoge pjesme, drame i romani nadahnuti istim sadržajem. Slikari i graveri slikali su prizore iz djela. Ali nisu baš svi bili njime oduševljeni. Glasoviti engleski romanopisac s oštrim žalcem satire, William Makepeace Thakeray (1811-1863) ironizirao ga je u suhoparnoj pjesmici od četiri kitice koje su postale vrlo popularne.
Goetheov roman prvi je uobličio u operni sadržaj glasoviti francuski violinist Rodolphe Kreutzer (1763-1831), kojemu je Ludwig van Beethoven posvetio svoju 9. sonatu u A-duru, op. 47. Stotinu godina prije Masseneta, 1792., skladao je operu Charlotte et Werther. Tu je temu odabrao za svoju operu Werther e Carlotta, praizvedenu 1802. u Veneciji, i malo poznati talijanski skladatelj Vincenzo Pucitta (1778-1861). Ali oni su iznevjerili izvornik, jer u njihovim operama nema Wertherova samoubojstva. One sretno završavaju. A nikome kao Julesu Massenetu nije uspjelo tako potpuno izraziti duh Goetheova djela.
Massenet se počeo baviti mišlju da sklada Werthera još prije Manon, poslije uspjeha Herodijade u Scali. Putujući s prijateljima – izdavačem Georgesom Hartmannom (1843-1900) i libretistom Paulom Millietom (1855-1924), krenuo je u Njemačku, najprije u Bayreuth gdje je nazočio izvedbi Parsifala, pa u Wetzlar, gdje je Goethe dobio nadahnuće za Werthera. Hartmann je uza se imao francuski prijevod romana i dao ga je skladatelju. Odluka je odmah donesena, i Milliet i Hartmann, uz pomoć Édouarda Blaua (1826-1906), dali su se na posao da Goetheovo djelo sažmu u operni libreto koji bi zadovoljio poseban Massenetov senzibilitet i ostao vjeran književnom predlošku.Četiri su godine libretisti pripremali tekst. Cijelu 1886. Massenet je skladao operu, ali ona je praizvedena tek šest godina kasnije. U međuvremenu je skladao još tri opere prije nego što je popustio molbi glasovitoga belgijskog tenora wagnerijanca Ernesta van Dycka (1861-1923) i djelo ponudio Beču. Opera, izvedena u njemačkom u prijevodu muzičkog pisca i kritičara Maxa Kalbecka (1850-1921), doživjela je velik uspjeh. Uz Ernesta van Dycka, u ulozi Charlotte nastupila je austrijska mezzosopranistica Marie Renard. (1864-1939) Dirigirao je ravnatelj Opere Wilhelm Jahn (1835-1906).
Goetheovi poštovatelji imali su primjedbe da je u operi lik Werthera dosta plošan i tenorski shematiziran, a publika je u ponavljanju nekih motiva i u izrazito naglašenoj ulozi orkestra nalazila suviše sličnosti s Richardom Wagnerom (1813-1883). Sam Massenet smatrao je da orkestar simbolično predstavlja jedan od glavnih likova opere.
Prvi čin događa se u idiličnom ugođaju načelnikove kuće u Wetzlaru sedamdesetih godina 18. stoljeća. Načelnik s najmlađom djecom uvježbava božićne pjesme. Dolazi Werther da povede svoju rođakinju, Načelnikovu najstariju kćer Charlottu na ples. Charlotta s mnogo ljubavi hrani mlađu braću za koju je poslije majčine smrti preuzela svu skrb. Werther je zadivljen tom idiličnom slikom i mladom djevojkom. Kao svaki mladi čovjek svojega doba, u svojoj nastupnoj ariji nije propustio pjevati himnu ljepoti prirode „O Nature, pleine de grâce“, i sav taj prizor izvrsno odražava idilu iskrenog zanosa. Charlotta i Werther vraćaju se s plesa. Vrlo lijep duet na mjesečini („Clair de lune“) simbol je ljubavnog zanosa koji je obuzeo mlade ljude. Taj je duet uvelike pridonio popularnosti opere, zbog karakteristične orkestralne fraze koja neponovljivom ljepotom i zanosom simbolizira nove osjećaje koji se bude u srcima dvoje mladih. U tome se Massenetova opera razlikuje od Goetheova romana, u kojemu Charlotta postaje svjesna svojih osjećaja tek u njihovu posljednjem susretu. U operi ona doznaje da se njezin zaručnik Albert vratio i spremna je udati se za njega jer je to obećala majci na samrti. Unatoč boli zbog te spoznaje, Werther je potiče da ispuni majčinu posljednju želju.
Drugi čin s podnaslovom Lipe događa se tri mjeseca poslije prvoga. Werther utjelovljuje duh novoga doba, pretjeranu osjetljivost. Njegova je protuteža Charlottin muž Albert, hladni um. Oni ne mogu razumjeti jedan drugoga.
Albert i Charlotta naizgled su u sretnome braku. Dolazi Werther lud od ljubomore. („J' aurais sur ma poitrine“ – Kad bih imao u grudima). Albert zna za Wertherovu ljubav prema Charlotti, ali Werther ga uvjerava da su to isključivo prijateljski osjećaji. Charlotta koja ne želi prekršiti obećanje vjernosti mužu, moli Werthera da otputuje na dulje vrijeme.
Treći čin, ključni dio opere, ima podnaslov Charlotta i Werther i izvodi se bez stanke s četvrtim. Oni pripadaju gotovo samo Charlotti i Wertheru. Zaplet dolazi do vrhunca. U muževoj kući Charlotta daje oduška svojoj ljubavi i strasti i prepušta se suzama („Va! laisse couler mes larmes“ – Dopusti bar da plačem). Kad ostane sama, razotkriva dubinu svojih čuvstava, čitajući Wertherova pisma („Werther! Qui m' aurait dit... Ces lettres“ – Werther! Tko bi mi rekao... Ta pisma).
Werther se vraća s putovanja i ostajući sam sa Charlottom, pjeva Ossianove pjesme.
Zašto me budiš, proljetni lahore? Umiljavaš se i zboriš;
ja rosim kapljicama nebeskim! No blizu je čas kad ću uvenut,
bliži se oluja koja će strgati moje lišće!
Sutra će doći putnik koji me vidje u doba moje ljepote,
tražit će oko njegovo poljem uokolo, ali me naći neće.
Ossian, spjev škotskog pjesnika Jamesa Macphersona (1736-1796), objavljivan od 1760. do 1775. bio je štivo bez kojega se nije mogao zamisliti romantizam. Mladi romantik, sanjar, zaljubljen u prirodu i njezine ljepote, nije mogao biti bez tih pjesama koje je spretni Škot objavio kao djelo škotskog barda iz 3. stoljeća, Fingalova sina, pisano na galskom jeziku. Vizije prošlih bitaka, tugovanja starog slijepog pjesnika u osami surog planinskog krajolika ili pak stjenovitih morskih obala nad slavnim pohodima u mladosti, tužna razmišljanja o sreći koja traje samo kratak čas, pisana ravnomjernim proznim ritmom, sadržavala su sjetu i otklon od stvarnosti, što je postalo glavnim karakteristikama novog načina razmišljanja i doživljavanja. Naravno, gorštak poput Ossiana zacijelo nije razmišljao o samoubojstvu, ali romantični junak poput Werthera nalazio je u duhu njegove poezije odraz svojih patnji, a Massenet je to majstorski izrazio u lijepoj tenorskoj ariji „Pourquoi me réveiller“ – Zašto me buditi. Za trenutak, mladi se ljudi prepuštaju ljubavnom zanosu, a onda Charlotta izlazi iz sobe, a Werther hita natrag kući.
Albert je čuo da se Werther vratio, ispituje o tome suprugu. Dolazi sluga s Wertherovim pismom u kojemu moli Alberta da mu posudi pištolje. Albert na to hladnokrvno pristaje i naređuje Charlotti da to obavi.
U četvrtome činu s podnaslovom Božićna noć Charlotta predosjeća tragičan kraj i sluteći zlo, odlazi u noć k Wertheru da ga spriječi u toj namjeri. Zatječe ga smrtno ranjenog. Ništa je više ne može zadržati da mu prizna svoju ljubav. U posljednjim Wertherovim trenucima, zajedno se prisjećaju prvih ljubavnih zanosa na mjesečini i on blažen umire na njezinim rukama. Iz daljine dopire pjev Charlottine mlađe braće s početka opere, dok su uvježbavali božićne pjesme, i tako opera dobiva epilog na Božić, šest mjeseci poslije, u božićno predvečerje i noć. Goethe, dijete 18. stoljeća, precizno opisuje Wertherovu smrt. Romantičniji od svojega njemačkog književnog uzora, Massenet je promijenio način umiranja svojega junaka; zaodjenuo je njegovu smrt nekima od najljepših stranica ove partiture. U tom je smislu Werther psihološka opera jer se događaji nižu kao posljedica psiholoških stanja glavnih junaka, a u tome i jest posebnost opera.
Nepunih godinu dana nakon bečke praizvedbe Werthera uspjeh se ponovio i na izvedbi u Opéri Comique u Parizu 16. siječnja 1895. Massenet je bio toliko nervozan da nikada nije bio nazočan premijerama svojih opera pa su mu drugi javljali o njihovu uspjehu. Kritika i glazbeni krugovi prihvatili su Werthera kao remek-djelo, ali široka publika učinila je to tek deset godina poslije prigodom njegove obnove. Međutim, Chicago, Metropolitan i Covent Garden uvrstili su ga u repertoar već dvije godine poslije praizvedbe, 1894. Prva hrvatska izvedba Werthera bila je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 29. listopada 1901., dakle, ni deset godina nakon praizvedbe. Dirigirao je Nikola Faller, koji je bio Massenetov učenik, režirao Václav Anton. Werthera i Charlottu pjevali su Ernesto Cammarota i gošća Rosa Duce, Alberta i Sofiju češki bariton tada u angažmanu u Zagrebu Emil Burian i Marija (Micika) Freudenreich. Bilo je nekoliko obnova djela: 1913., 1934., 1939., 1945., 1954. i 2000. i nekoliko sjajnih izvođača. Dirigirali su Milan Zuna, Lovro pl. Matačić, Friderik Rukavina, Berislav Klobučar i Mladen Bašić. Josip Gostič bio je pojam Werthera, u sjećanju je ostao i Rudolf Francl. Bilo je više velikih Charlotta: Anka Horvat-Gottlieb, Ančica Mitrović, Zlata Gjungjenac-Gavella, Marijana Radev, Nada Puttar-Gold. Njome je Dunja Vejzović 2002. proslavila 35. obljetnicu umjetničkog djelovanja.Ansambl Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu premijerno će izvesti operu 28. veljače. Opera se izvodi u koprodukciji s kazalištem Carlo Felice iz Genove. Dirigent je Pier Giorgio Morandi, redatelj, scenograf i kostimograf Dante Ferretti, oblikovatelj svjetla Daniele Nannuzzi, zborovođa Luka Vukšić. Uloge tumače: Pavel Valuzhin / Martin Sušnik (Werther), Emilia Rukavina / Sofija Petrović (Charlotte), Ozren Bilušić / Siniša Štork (Načelnik), Marija Kuhar Šoša / Josipa Bilić / Nikolina Hrkać (studijski) (Sophie), Leon Košavić / Davor Nekjak / Marin Čargo (Albert), Ivo Gamulin / Lovre Gujinović Schmidt), Marin Čargo / Jurica Jurasić Kapun Johann). Sudjeluju zbor i orkestar zagrebačke Opere.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 11. veljače 2025.
