Čedo Zapada: Puccini između europske tradicije i američkog sna
Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.), uz 100. godišnjicu smrti (5. dio)
-
Puccini je stekao slavu i bogatstvo i mogao je sebi priuštiti raskošnu praizvedbu Čeda zapada u Metropolitanu pod Toscaninijevim ravnanjem s Emmy Destinn i Enricom Carusom u glavnim ulogama. Ništa manje glamurozna nije bila ni premijera Triptiha (Il Trittico), također u Metropolitanu, na kojoj su se opet okupili vodeći pjevači vremena na čelu s Claudijom Muzio i Geraldine Farrar. Praizvedbu Turandot, koju je dovršio Franco Alfano u Scali pod Toscaninijevim ravnanjem s Rosom Raisom i Miguelom (Micheleom) Fletom nije doživio.
Nakon što je Puccini 1907. došao u New York, impresioniran novim načinom života, naposljetku je odabrao siže za novu operu – dramu Davida Belasca – Djevojka sa zlatnog Zapada – The Girl of the Golden West, izvedenu dvije godine prije. Drama se Pucciniju i nije toliko svidjela kad ju je gledao na Broadwayu, ali kad se u svibnju vratio u London, odana prijateljica (a možda i ljubavnica?) Sybil Seligman (1868-1936) uspjela ga je nagovoriti da uzme u razmatranje tu dramu koju je sama prevela na talijanski.
U srpnju se Puccini već odlučio i pisao je Titu Ricordiju (1865-1933), sinu svojega nakladnika Giulija, da ishodi odobrenje od Belasca za adaptaciju njegove drame i dopuštenje da dopiše novi treći čin koji bi se događao u šumi u Kaliforniji. Radnja bi većinom bila preuzeta iz tragedije svojedobno popularnoga francuskog novinara, kritičara, pamfletista, romanopisca i dramatičara Octava Mirbeaua (1848-1917) Les mauvais bergers (Zli pastiri), o kojoj je ranije razmišljao, ali ju je na nagovor svojega prijašnjeg libretista, Luigija Illice, odbacio.
Adaptaciju Belascove drame Puccini je povjerio piscu Carlu Zangariniju (1874-1943), imajući na umu da mu je majka Amerikanka pa će lakše razumjeti radnju. Zangariniju je pomagao pjesnik Guelfo Civinini (1873-1954). Puccini je, kao i obično, imao vrlo precizne zahtjeve, pa je Zangarini poslije govorio da je stvarni libretist bio sam skladatelj – toliko su njegovi zahvati i sugestije bili presudni.
Nakon što je prebrodio mučnu epizodu u životu – smrt mlade djevojke koja mu je bila beskonačno odana – Puccini je radom na Čedu zapada bio gotov u kolovozu 1910. Operu je posvetio britanskoj kraljici Aleksandri (1844-1925). Ona je bila velika obožavateljica njegove glazbe koja se izvodila na privatnim koncertima u Buckinghamskoj palači. Organizirao ih je sir Paolo Tosti (1846-1916), najpopularniji tadašnji skladatelj tzv. lake glazbe, učitelj pjevanja kraljevske obitelji i blizak Puccinijev prijatelj.
Opet je Puccini posegnuo za književnim djelom i operu smjestio u netalijansku sredinu. Pomno je počeo proučavati i najmanje pojedinosti kako bi ostao što vjerniji autentičnom okružju u kojemu se radnja odigrava. Ali u tom izvanjskom koloritu uvijek su glavni protagonisti i njihovi odnosi. Pritom ne smijemo zaboraviti da Puccini nikada nije mogao prihvatiti sadržaj koji ga ne bi oduševio i ispunio.
Vrlo složena radnja opere povremeno ističe u prvi plan niz epizodnih likova, ali okosnica zbivanja i glavni sadržaj jest spontana i iskrena ljubav gostioničarke Minnie i vođe razbojničke bande Dicka Johnsona, ljubav u koju se svojom ljubomorom i mržnjom miješa Jack Rance, šerif u službi Unije. Libreto je opteretio operu mnogim pojedinostima iz Belascova izvornika koje u glazbeno-scenskom izrazu nisu uvijek dovoljno opravdane i funkcionalne, ali Puccini ih je uspio prebroditi i ukomponirati tako da postaju okvir glavne teme – nježne ljubavi Dicka i Minnie. Njihov ljubavni duet, središnji dio drugoga čina, sadrži možda najverističkije stranice u Puccinijevu opusu.
Amerika nije prihvatila Čedo zapada kao svoju operu, jer u Minnie nikako nije mogla prepoznati djevojku s Divljeg zapada, a još je manje Jack Rance, kojemu zbog ljubavi u partiji pokera razbojnik izmiče iz ruku, odgovarao američkoj predodžbi o šerifu. Pucciniju se nikako ne može osporiti izvanredno umijeće orkestracije koja upravo u ovoj operi doseže vrhunac, kao ni niz majstorski uobličenih pojedinosti. No široka publika ipak djelo pamti po ariji Johnsona iz trećega čina koji je Puccini smatrao svojim jer ga je sam smislio. Naime, tražio je od Belasca dopuštenje da ga izmijeni u odnosu prema drami. Prema pričanju, talijanski su vojnici na bojištu u Prvome svjetskom ratu pjevali tu ariju. Ona je najljepši primjer Puccinijeve melodike u ovoj inače u melodijskom pogledu ne osobito bogatoj operi.
Zanimljivo je da je u Čedu zapada Puccini na određen način odstupio od dominantnog ženstvenog u svojim operama. I tu je žena glavni lik, ali ukupni ugođaj je muški, ponekad grub i sirov, čak brutalan, ritmovi su snažni, katkad sinkopirani, a lirike ima razmjerno malo. Naslućuje se utjecaj Debussyja i Salome Richarda Straussa, ali čvrsto integriran u skladateljev prepoznatljiv i karakterističan stil. Ugođaj kalifornijskog okružja postignut je američkim narodnim napjevima i plesovima, a u uspavanki indijanske sqaw ima traga indijanskog pjeva.
Zanemarimo li Turandot koja će doći poslije, Minnie je jedina među Puccinijevim junakinjama koja ima određen autoritet. Podsjeća na puritansku učiteljicu, ali je istodobno osjetljiva na ljubav i spremna na sve da spasi život čovjeka kojega voli.
Kad je o sastavu orkestra riječ, Puccini je u toj operi otišao najdalje do tada, dalje će otići samo u Turandot. Orkestar je bogat, s mnogo udaraljki. Veliki majstor postiže cijelu paletu boja, od suptilne lirike do krajnje surovosti. Ako i nije postigla popularnost njegovih prethodnih ostvarenja, opera Čedo zapada zadivila je njegove skladatelje suvremenike.
La Fanciulla del West praizvedena je u Metropolitanu u nazočnosti skladatelja pod ravnanjem Puccinijeva prijatelja i suradnika, Artura Toscaninija. Bila je to prva praizvedba neke opere u Metu, raskošna premijera koja je okupila neke od najvećih umjetnika onoga vremena. Glavne je uloge tumačio možda najslavniji sopransko-tenorski umjetnički par prvih desetljeća 20. stoljeća, češka sopranistica Emmy Destinn (1878-1930) i talijanski tenor Enrico Caruso (1873-1921). Pridružio im se isto tako glasoviti talijanski bariton Pasquale Amato (1878-1942). U nekim sporednim ulogama nastupili su veliki poljski bas Adamo Didur (1874-1946) koji je pjevao Ashbyja i, što je nama zanimljivo, Zadranin, bariton Antonio Pini-Corsi (1858-1918) u ulozi rudara Happyja. Režirao je David Belasco.
Premijera Čeda zapada u Metropolitanu bio je jedan od najspektakularnijih događaja u povijesti te operne kuće i do danas nije u tom smislu nadmašen. Puccini je tada bio svjetski slavan skladatelj, a izvođači prva pjevačka i dirigentska imena. Praizvedbu je ispratilo 55 poziva pred zastor, publika je bila oduševljena, ali kritičari su bili oprezni. Puccini je smatrao da mu je to najbolja opera. Ali tako je uvijek mislio dok je stvarao novo djelo.
Europska premijera Čeda zapada bila je u Covent Gardenu u Londonu 29. svibnja 1911., također u skladateljevoj nazočnosti. La Fanciulla del West prvi put se čula u Hrvatskoj, naravno, u izvedbi talijanske operne družine, u Teatru comunale Giuseppe Verdi u Rijeci 1914. godine. Dirigirao je Pasquale La Rotella (1880-1963) iz Puglie koji je već bio stekao ime i kao skladatelj danas zaboravljene opere Ivan, praizvedene 1900. goine.
Prva scenska realizacija Čeda zapada u hrvatskoj nacionalnoj operi bila je dvije godine poslije, 28. listopada 1916. u Narodnom kazalištu u Zagrebu u prijevodu književnika i novinara Milutina Cihlar Nehajeva (1880-1931) pod ravnanjem Fridrika Rukavine (1883-1940) u režiji Ive Raića Lonjskog (1881-1931) s umjetnicom međunarodnog ugleda Vikom Engel (1885-1943) u naslovnoj ulozi. Partneri su joj bili Armin Armidi i Ivan Levar. Poznati hrvatski interpret Dicka Johnsona bio je Josip Gostič koji je tu ulogu pjevao u premijernoj realizaciji opere u Bečkoj državnoj operi u njezinu privremenom smještaju u Narodnoj operi (Volksoper) 29. listopada 1952. Minnie je bila slavna, atraktivna bugarska sopranistica Ljuba Welitsch. Lovro pl. Matačić snimio je 1958. za EMI operu s ansamblom milanske Scale s Birgit Nilsson u naslovnoj ulozi (EMI 763 970-2).
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 15. siječnja 2025.