Madame Butterfly: Od revolucionarne umjetničke vizije do multikulturalnog remek-djela

Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.), uz 100. godišnjicu smrti (4. dio)

  • Prvi poster opere <em>Madame Butterfly</em>, 1904.

    Nakon Tosce Puccini je odmah tražio sljedeću temu, bio je pun energije i razmišljao o novim operama. Obraćao se svakome u potrazi za poticajima i tako je došao na pomisao da obradi epizodu iz života numidijskoga kralja Jugurte, pa neku španjolsku dramu, kojom se kasnije poslužio njemačko/francuski skladatelj Eugene d' Albert (1864-1932) za svoju verističku operu U dolini. Ali te teme, kao i zamisao o Cyranou de Bergeracu, o Mariji Antoinetti i o Tartarinu Tarasconcu, nisu ga dovoljno zaintrigirale, pa su, jedna za drugom, nakon nekog vremena i otpale. Nezadovoljan, Puccini je tražio od Giulija Ricordija, te od Giuseppea Giacose i Luigija Illice da mu nađu temu koja bi ga mogla zaokupiti i potaknuti na stvaralački rad.

    Kao prije s dramom Tosca francuskoga dramatičara Victoriena Sardoua, i više puta kasnije, sretna se okolnost ponovno dogodila u kazalištu: našao je snažan poticaj i bio istinski i duboko nadahnut, upravo potresen gledajući u Londonu dramu Davida Belasca (1853-1931) Madame Butterfly. Sam Belasco našao je nadahnuće u pripovijesti Pierrea Lotija 1850-1923) Madame Chrysathème, ali i u priči filadelfijskog  odvjetnika i pisca Johna Luthera Longa (1861-1927), objavljenoj godine 1898. u časopisu Century Magazine pod naslovom Madame Butterfly.

    David Belasco (1853-1931)Thomas Blake Glover (1838-1911)

    Tu tragičnu ljubavnu priču jedne gejše iz Nagasakija Longu je ispričala sestra Jennie Correll, koja se upravo bila vratila iz Japana gdje je boravila s mužem, metodističkim misionarom. Prema novijim istraživanjima američkog pisca Rodericka Camerona, gejša Tsuru koja je poslužila kao uzor za Madame Butterfly udala se za Škota Thomasa Blakea Glovera (1838-1911), koji je 1859. došao u Japan i bitno pridonio njegovoj modernizaciji i industrijalizaciji. Imali su sina Tomidabura. Glover je nadživio ženu i sina. U Nagasakiju je sagradio kuću koja se pokazuje turistima kao kuća Madame Butterfly, a cijeli kompleks s vrtom naziva se Glover Garden. U njemu su kipovi Giacoma Puccinija i najpoznatije japanske pjevačice Tamaki Miura (1884-1946), koja je pjevala na prvoj izvedbi opere u Tokiju 1936. godine. U tom se prekrasnom vrtu održava jedna etapa (druga je u Tokiju) poznatog natjecanja Madama Butterfly, koje okuplja pjevačice iz cijeloga svijeta. Na njemu je 1967. sudjelovala i poznata hrvatska umjetnica Ljiljana Molnar-Talajić (1937-2007) i zauzela sedmo mjesto među mnogobrojnim sudionicama.

    Neki izvori pak navode da je Glover imao sina Tomisabura (1870-1945) s drugom gejšom, Kaga Maki, koja je umrla 1905. Tomisaburo je počinio samoubojstvo nakon atomske katastrofe u Japanu. Dodajmo i to da prve naznake o japanskom običaju da se ugledne gejše udaju za strance i da se takav brak smatra časnim, potječu iz priča talijanskog pisca, istraživača, trgovca i pustolova Francesca Carlettija (1573-1636) i datiraju iz 1616. godine.

    Tamaki  Miura (1884-1946)

    Ljiljana Molnar-Talajić (1937-2007)

    David Belasco, potomak obitelji Sefardskih Židova koja je u Kaliforniju emigrirala iz Londona u vrijeme Zlatne groznice, bio je u to doba vodeći američki dramatičar. Bio je i producent, majstor i inovator scene i kazališnih efekata, impresario, kazališni ravnatelj i redatelj. Dijete glumačke obitelji, počeo je karijeru kao klaun.

    Drama Madame Butterfly s golemim mu je uspjehom predstavljena 1900. u njujorškom kazalištu Herald Theatre s kazališnom i filmskom glumicom, čestom interpretkinjom njegovih djela, Blanche Bates (1873-1941) u naslovnoj ulozi. Ta „japanska tragedija“, kako su je nazvali kritičari, iste je godine prikazana i u londonskom kazalištu Duke of York, gdje ju je Puccini gledao i njome bio oduševljen.

    Blanche Bates (1873-1941)

    Rosina Storchio (1876-1945)

    Iako Puccini nije znao engleski, pa nije razumio dijaloge, bio je fasciniran dramskom djelotvornošću djela. Ono je sadržavalo sve što ga je privlačilo. Bila je to priča o dubokoj ljubavi i tuzi u egzotičnom ambijentu. Iskazao je silno oduševljenje autoru i odmah zatražio pristanak da se posluži njegovom dramom kao sižeom za svoju novu operu. Nemalo iznenađen srdačnim priznanjem, a još više neobičnim i spontanim nastupom već slavnoga skladatelja, njegovim odlučnim navaljivanjem i dubokim entuzijazmom, Belasco nije mogao ništa drugo učiniti negoli pristati. Poslije je govorio: „Zar se može poslovno razgovarati s Talijanom koji vas suznih očiju rukama grli oko vrata?“ Ipak, bilo je još puno pregovaranja o ugovoru s Belascom, koji je tražio velik novac, ne vodeći mnogo računa o Puccinijevim suzama i oduševljenju i ne razumijevajući do kraja skladateljevu životnu zaokupljenost temom u kojoj je osjetio mogućnost i prigodu da pođe daleko naprijed a da se ipak pritom ni najmanje ne udalji od sama sebe.

    A onda su stupili na scenu Illica koji je dramaturški sastavio libreto, i Giacosa, koji se pobrinuo za versifikaciju i da djelu dade poetsku notu. Ovaj im je put posao bio olakšan zbog preglednosti drame.

    Giovanni Zenatello kao Pinkerton i Giuseppe de Luca kao Sharpless, 1904.Puccini je počeo proučavati japanske običaje, arhitekturu, glazbu, kulturu, vjerske svečanosti, etnografiju – sve do čega je mogao doći. Dugo je razgovarao sa ženom japanskoga veleposlanika u Milanu i upoznao je japansku glumicu Sadu Jako. Zanimale su ga osobine japanskoga ženskoga glasa s posebnim visokim cvrkutom, narodne pjesme i mnoge druge pojedinosti koje bi mu na bilo koji način mogle pomoći u nastojanju da ostvari istinsku atmosferu i autentične ugođaje. U operi je uporabio barem sedam  japanskih narodnih melodija. Proširio je glazbeni jezik jer je svaku asimilirao u vlastiti, visoko sofisticirani stil. No bit svega, temelj cjelokupnoga zbivanja bila je i ostala čežnja melankolične djevojke, njezina velika ljubav i odanost, silna vjera u smisao i snagu međusobnih osjećaja. Puccini je nastojao izraziti i oživjeti posebnosti stranog mentaliteta, tradiciju i običaje dalekog, slabo poznatog svijeta, ali intimna drama zaljubljene gejše bila mu je tako bliska i pristupačna kao ništa do tada i zasjenila je sve minuciozno prostudirane  pojedinosti, sjedinjujući tako dva daleka svijeta u jedinstvenu poemu emocije, ljubavi i duha. I što je slikovit svijet majstorski izraženih detalja dekora manje važan u osnovnom tkivu radnje, što je taj svijet usputniji i dalji, to je iskrenije, slobodnije, neposrednije i potpunije Puccini mogao iskazati izljeve vlastite doživljajnosti, to je jasnije uspio sugerirati vlastito viđenje intimnih sukoba protagonista, to je zanosnije ostvario umjetnički zamišljaj glavnog emocionalnog toka. O tome svojemu najintimnijem pregnuću govorio je sve do smrti s dubokim uzbuđenjem.

    „Rinegata e felice“ – „Prezrena (prokleta) i sretna“ – napisao je Puccini na portretu svoje prve Cio-Cio-San, Rosine Storchio (1876-1945), koji je visio u njegovoj kući u Torre del Lago. Takva je i sudbina opere Madame Butterfly. Na praizvedbi osuđena, doživjela je poslije trijumf i uvrstila se među najizvođenija djela glazbene scene. Unatoč različitim kritičkim osvrtima punima otrovnog žalca, nepobitna je činjenica da je ta poema o, kako je sam Puccini napisao, „svježoj i dubokoj ljubavi, o tuzi uzaludnog čekanja...“ remek-djelo i jedna od tzv. vječnih tema umjetnosti. Ispričana je bogatstvom melodike i suptilnom majstorskom orkestracijom, usredotočena ponajprije na lik neobične snage i životnosti koji se razvija u velikom lukuod gotovo operetne ležernosti u prvom nastupu preko polaganog sazrijevanja u prizoru ujakova prokletstva, do duboke emotivnosti u ljubavnom duetu u prvome činu, da bi u drugome gospođa leptirica već postala heroina koju egzotični ambijent ne lišava općeljudskih problema i dvojbi, a u trećemu dosegnula dimenziju istinske duboke tragedije. Jer Cio-Cio-San nije samo krhka porculanska figura koja se lomi pod teretom dvaju načina mišljenja i nazora, tj. dviju civilizacija,  nego i čvrsta osobnost koja će pogledati smrti u oči bez imalo straha i hrabro u nju krenuti.

    Giulio Gatti-Casazza (1869-1940)Cleofonte Camapanini (1869-1919)

    „To je bila ljudska tema koju sam duboko osjećao“, pisao je Puccini svojemu prijatelju i biografu Arnaldu Fraccaroliju. “Nisam stvoren za herojske geste. Volim duše koje osjećaju kao mi, a sastoje se iz nade i iluzije.“ A takva je njegova Cio-Cio-San, treća u nizu junakinja koje su mu najviše prirasle srcu. Došla je poslije Manon i Mimì. Bila je ostvarenje posljednjih godina njegove mladosti i značila je prekretnicu u njegovoj karijeri i životu.

    Madame Butterfly praizvedena je 17. veljače 1904. u milanskoj Scali. Naslovnu ulogu tumačila je Rosina Storchio. Debitirala je sa šesnaest godina u Milanu kao Micaëla u Bizetovoj Carmen i već je bila stekla slavu kao prva interpretkinja verističkih likova u operama La Bohème i Zazà Ruggera Leoncavalla. Pinkerton je bio isto tako slavni Giovanni Zenatello (1876-1949), budući veliki tumač Verdijeva Otella i utemeljitelj 1913. festivala u Areni u Veroni. Sharplessa je pjevao, prema nekim mišljenjima, najveći bariton 20. stoljeća Giuseppe De Luca (1876-1950). Dirigirao je Cleofonte Campanini (1869-1919), jedan od dirigenata prve sezone u Metropolitanu. Redatelj je bio Giulio Gatti Casazza (1869-1940), tada upravitelj Scale, a poslije intendant Metropolitana. Zanimljivo je spomenuti da je Gora pjevao Zadranin, tenor Gaetano Pini-Corsi (1865-1935).

    Salomiya Krushelnytska (1871-1952)Generalni pokus završio je spontanim pljeskom cijelog ansambla. Puccini je više nego ikada bio siguran u uspjeh. A praizvedba je bila potpun fijasko!!! Već je prvi čin publika prekidala ironičnim povicima, a u drugom činu počeo je pravi metež. Giulio Ricordi je napisao: „Premijera Madame Butterfly protekla je u urlanju, lupanju, kreveljenju, užasnoj galami i u bjesomučnom neredu. Tako je publika Scale primila i nagradila najnovije djelo Giacoma Puccinija. Nakon toga sveopćeg urnebesa, usred kojega se gotovo ništa nije moglo čuti, publika je napustila kazalište, nasmijana i zadovoljna. Nikada nisam vidio toliko veselih lica, pobjedničkog izraza kao poslije nekog zajedničkog uspjeha. U kazališnom atriju radost je bila očita: međusobna odobravanja, tapšanja, rukovanja i doslovce sljedeće riječi: consumatum est, parce sepulto (gotov je, milost za pokojnika). Spektakl u gledalištu bio je tako dobro organiziran kao onaj na pozornici, a počeo je istodobno kad i izvedba opere.“

    Prema svemu sudeći, takav je prijam bio smišljen. Organizirali su ga Puccinijevi i Ricordijevi suparnici i zavidnici, prema nekim mišljenjima, izdavač Sonzogno. Opera je u Scali doživjela samo jednu izvedbu. Rosina Storchio bila je razočarana, a Puccini je pisao Ricordiju: „Mislim da će bez Rosine Storchio Butterfly postati stvar bez duše.“ 

    Ozbiljni kritičari nisu loše ocijenili najnovije djelo tada već slavnoga skladatelja. Preporučili su mu tek da skrati drugi čin i podijeli ga u dva dijela. Opera je, naime, na premijeri imala samo dva čina, vrlo duga, posebice drugi. Puccini je uzeo u obzir primjedbe i unio još neke preinake u partituri. Takva Madame Butterfly izvedena 28. veljače te iste 1904. godine u Bresciji s glasovitom ukrajinskom sopranisticom Salomiyom Krushenytskom (1871-1952) u naslovnoj ulozi, postigla je velik uspjeh. Zanimljivo je napomenuti: dok je Storchio imala nježan lirski sopran, Krushenytski je imala snažan dramski glas. Dvojba o tome kakav glas bolje pristaje ulozi i danas je aktualna.

    Irma Polak kao Cho-Cho-San, 1910.

    Maja de Strozzi kao Cho-Cho-San i Boris Papandopulo, Zagreb, 1910.

    I počeo je trijumfalan pohod opere po svjetskim pozornicama. Na premijeri u Covent Gardenu 1905. nastupio je možda najslavniji sopransko-tenorski umjetnički par prvih desetljeća 20. stoljeća, Emmy Destinn i Enrico Caruso. Definitivna verzija opere izvedena je na francuskom u pariškoj Opéri Comique 28. prosinca 1906. Prvom izvedbom opere u Americi, u Buenos Airesu, dirigirao je Toscanini. Madame Butterfly prvi je put izvedena u Metropolitanu 1907. u Puccinijevoj nazočnosti. Uz Enrica Carusa nastupila je slavna američka sopranistica Geraldine Farrar, koja je zbog svoje iznimne scenske ljepote i snage izraza bila i filmska glumica. Toscanini je operu u trijumfu vratio 1925. u Scalu u verziji u tri čina s velikom interpretkinjom Puccinijevih likova, Rosettom Pampanini i svojim omiljenim tenorom Aurelianom Pertileom, jednim od najvećih tenora 20. stoljeća. Kostime je priredio Luigi Sapelli, koji je uzeo pseudonim Caramba (1865-1936), prvi kostimograf svoje generacije a možda i njezin najveći. Velika interpretkinja Cio-Cio-San bila je Toscaninijeva miljenica Toti dal Monte.

    Riječko općinstvo prvo je u Hrvatskoj upoznalo Madame Butterfly već tri godine nakon praizvedbe. Bilo je to 1907. u Teatru Comunale u izvedbi talijanske operne družine. Prva hrvatska izvedba Madame Butterfly bila je u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu 7. listopada 1910. Dirigirao je Milan Zuna, režirao Ivo Raić. Glasovita i omiljena operetna primadona operna glasa, Irma Polak pjevala je Cio-Cio-San, Ernesto Cammarota bio je prvi Pinkerton, a sjajan hrvatski dramski bariton, Marko Vušković prvi Sharpless. Na reprizi je Cio-Cio-San pjevala jedna od najvećih hrvatskih vokalnih umjetnica, Maja de Strozzi. Jedinstveni dječak u izvedbama opere bio je njezin sinčić, budući veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo.

    Violetta de Strozzi kao Cho-Cho-San, Berlin, 1928.Dragica Martinis kao Cho-Cho-San, Beč, 1952.

    Velike hrvatske interpretkinje Cio-Cio-San sa svjetskom reputacijom bile su Ljubica Oblak-Strozzi, koja je bila prvakinja berlinske Državne opere s imenom Violetta de Strozzi i prva njemačka Cio-Cio-San, Dragica Martinis, koja je Cio-Cio-San pjevala i u Bečkoj državnoj operi. Bilo je i nekoliko slavnih gošća. Emma Destinnova gostovala je 1925., Martina Arroyo 1961. Zacijelo je najveće zanimanje u Hrvatskoj pobudilo 1953. gostovanje Michiko Sunahare, čiji je glas zabilježen i u filmu My Geisha sa Shirley MacLaine i Yvesom Montandom u glavnim ulogama.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 15. prosinca 2024.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji