Madame Butterfly: Od revolucionarne umjetničke vizije do multikulturalnog remek-djela
Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.), uz 100. godišnjicu smrti (4. dio)
-
Nakon Tosce Puccini je odmah tražio sljedeću temu, bio je pun energije i razmišljao o novim operama. Obraćao se svakome u potrazi za poticajima i tako je došao na pomisao da obradi epizodu iz života numidijskoga kralja Jugurte, pa neku španjolsku dramu, kojom se kasnije poslužio njemačko/francuski skladatelj Eugene d' Albert (1864-1932) za svoju verističku operu U dolini. Ali te teme, kao i zamisao o Cyranou de Bergeracu, o Mariji Antoinetti i o Tartarinu Tarasconcu, nisu ga dovoljno zaintrigirale, pa su, jedna za drugom, nakon nekog vremena i otpale. Nezadovoljan, Puccini je tražio od Giulija Ricordija, te od Giuseppea Giacose i Luigija Illice da mu nađu temu koja bi ga mogla zaokupiti i potaknuti na stvaralački rad.
Kao prije s dramom Tosca francuskoga dramatičara Victoriena Sardoua, i više puta kasnije, sretna se okolnost ponovno dogodila u kazalištu: našao je snažan poticaj i bio istinski i duboko nadahnut, upravo potresen gledajući u Londonu dramu Davida Belasca (1853-1931) Madame Butterfly. Sam Belasco našao je nadahnuće u pripovijesti Pierrea Lotija 1850-1923) Madame Chrysathème, ali i u priči filadelfijskog odvjetnika i pisca Johna Luthera Longa (1861-1927), objavljenoj godine 1898. u časopisu Century Magazine pod naslovom Madame Butterfly.
Tu tragičnu ljubavnu priču jedne gejše iz Nagasakija Longu je ispričala sestra Jennie Correll, koja se upravo bila vratila iz Japana gdje je boravila s mužem, metodističkim misionarom. Prema novijim istraživanjima američkog pisca Rodericka Camerona, gejša Tsuru koja je poslužila kao uzor za Madame Butterfly udala se za Škota Thomasa Blakea Glovera (1838-1911), koji je 1859. došao u Japan i bitno pridonio njegovoj modernizaciji i industrijalizaciji. Imali su sina Tomidabura. Glover je nadživio ženu i sina. U Nagasakiju je sagradio kuću koja se pokazuje turistima kao kuća Madame Butterfly, a cijeli kompleks s vrtom naziva se Glover Garden. U njemu su kipovi Giacoma Puccinija i najpoznatije japanske pjevačice Tamaki Miura (1884-1946), koja je pjevala na prvoj izvedbi opere u Tokiju 1936. godine. U tom se prekrasnom vrtu održava jedna etapa (druga je u Tokiju) poznatog natjecanja Madama Butterfly, koje okuplja pjevačice iz cijeloga svijeta. Na njemu je 1967. sudjelovala i poznata hrvatska umjetnica Ljiljana Molnar-Talajić (1937-2007) i zauzela sedmo mjesto među mnogobrojnim sudionicama.
Neki izvori pak navode da je Glover imao sina Tomisabura (1870-1945) s drugom gejšom, Kaga Maki, koja je umrla 1905. Tomisaburo je počinio samoubojstvo nakon atomske katastrofe u Japanu. Dodajmo i to da prve naznake o japanskom običaju da se ugledne gejše udaju za strance i da se takav brak smatra časnim, potječu iz priča talijanskog pisca, istraživača, trgovca i pustolova Francesca Carlettija (1573-1636) i datiraju iz 1616. godine.
David Belasco, potomak obitelji Sefardskih Židova koja je u Kaliforniju emigrirala iz Londona u vrijeme Zlatne groznice, bio je u to doba vodeći američki dramatičar. Bio je i producent, majstor i inovator scene i kazališnih efekata, impresario, kazališni ravnatelj i redatelj. Dijete glumačke obitelji, počeo je karijeru kao klaun.
Drama Madame Butterfly s golemim mu je uspjehom predstavljena 1900. u njujorškom kazalištu Herald Theatre s kazališnom i filmskom glumicom, čestom interpretkinjom njegovih djela, Blanche Bates (1873-1941) u naslovnoj ulozi. Ta „japanska tragedija“, kako su je nazvali kritičari, iste je godine prikazana i u londonskom kazalištu Duke of York, gdje ju je Puccini gledao i njome bio oduševljen.
Iako Puccini nije znao engleski, pa nije razumio dijaloge, bio je fasciniran dramskom djelotvornošću djela. Ono je sadržavalo sve što ga je privlačilo. Bila je to priča o dubokoj ljubavi i tuzi u egzotičnom ambijentu. Iskazao je silno oduševljenje autoru i odmah zatražio pristanak da se posluži njegovom dramom kao sižeom za svoju novu operu. Nemalo iznenađen srdačnim priznanjem, a još više neobičnim i spontanim nastupom već slavnoga skladatelja, njegovim odlučnim navaljivanjem i dubokim entuzijazmom, Belasco nije mogao ništa drugo učiniti negoli pristati. Poslije je govorio: „Zar se može poslovno razgovarati s Talijanom koji vas suznih očiju rukama grli oko vrata?“ Ipak, bilo je još puno pregovaranja o ugovoru s Belascom, koji je tražio velik novac, ne vodeći mnogo računa o Puccinijevim suzama i oduševljenju i ne razumijevajući do kraja skladateljevu životnu zaokupljenost temom u kojoj je osjetio mogućnost i prigodu da pođe daleko naprijed a da se ipak pritom ni najmanje ne udalji od sama sebe.
A onda su stupili na scenu Illica koji je dramaturški sastavio libreto, i Giacosa, koji se pobrinuo za versifikaciju i da djelu dade poetsku notu. Ovaj im je put posao bio olakšan zbog preglednosti drame.
Puccini je počeo proučavati japanske običaje, arhitekturu, glazbu, kulturu, vjerske svečanosti, etnografiju – sve do čega je mogao doći. Dugo je razgovarao sa ženom japanskoga veleposlanika u Milanu i upoznao je japansku glumicu Sadu Jako. Zanimale su ga osobine japanskoga ženskoga glasa s posebnim visokim cvrkutom, narodne pjesme i mnoge druge pojedinosti koje bi mu na bilo koji način mogle pomoći u nastojanju da ostvari istinsku atmosferu i autentične ugođaje. U operi je uporabio barem sedam japanskih narodnih melodija. Proširio je glazbeni jezik jer je svaku asimilirao u vlastiti, visoko sofisticirani stil. No bit svega, temelj cjelokupnoga zbivanja bila je i ostala čežnja melankolične djevojke, njezina velika ljubav i odanost, silna vjera u smisao i snagu međusobnih osjećaja. Puccini je nastojao izraziti i oživjeti posebnosti stranog mentaliteta, tradiciju i običaje dalekog, slabo poznatog svijeta, ali intimna drama zaljubljene gejše bila mu je tako bliska i pristupačna kao ništa do tada i zasjenila je sve minuciozno prostudirane pojedinosti, sjedinjujući tako dva daleka svijeta u jedinstvenu poemu emocije, ljubavi i duha. I što je slikovit svijet majstorski izraženih detalja dekora manje važan u osnovnom tkivu radnje, što je taj svijet usputniji i dalji, to je iskrenije, slobodnije, neposrednije i potpunije Puccini mogao iskazati izljeve vlastite doživljajnosti, to je jasnije uspio sugerirati vlastito viđenje intimnih sukoba protagonista, to je zanosnije ostvario umjetnički zamišljaj glavnog emocionalnog toka. O tome svojemu najintimnijem pregnuću govorio je sve do smrti s dubokim uzbuđenjem.
„Rinegata e felice“ – „Prezrena (prokleta) i sretna“ – napisao je Puccini na portretu svoje prve Cio-Cio-San, Rosine Storchio (1876-1945), koji je visio u njegovoj kući u Torre del Lago. Takva je i sudbina opere Madame Butterfly. Na praizvedbi osuđena, doživjela je poslije trijumf i uvrstila se među najizvođenija djela glazbene scene. Unatoč različitim kritičkim osvrtima punima otrovnog žalca, nepobitna je činjenica da je ta poema o, kako je sam Puccini napisao, „svježoj i dubokoj ljubavi, o tuzi uzaludnog čekanja...“ remek-djelo i jedna od tzv. vječnih tema umjetnosti. Ispričana je bogatstvom melodike i suptilnom majstorskom orkestracijom, usredotočena ponajprije na lik neobične snage i životnosti koji se razvija u velikom luku – od gotovo operetne ležernosti u prvom nastupu preko polaganog sazrijevanja u prizoru ujakova prokletstva, do duboke emotivnosti u ljubavnom duetu u prvome činu, da bi u drugome gospođa leptirica već postala heroina koju egzotični ambijent ne lišava općeljudskih problema i dvojbi, a u trećemu dosegnula dimenziju istinske duboke tragedije. Jer Cio-Cio-San nije samo krhka porculanska figura koja se lomi pod teretom dvaju načina mišljenja i nazora, tj. dviju civilizacija, nego i čvrsta osobnost koja će pogledati smrti u oči bez imalo straha i hrabro u nju krenuti.
„To je bila ljudska tema koju sam duboko osjećao“, pisao je Puccini svojemu prijatelju i biografu Arnaldu Fraccaroliju. “Nisam stvoren za herojske geste. Volim duše koje osjećaju kao mi, a sastoje se iz nade i iluzije.“ A takva je njegova Cio-Cio-San, treća u nizu junakinja koje su mu najviše prirasle srcu. Došla je poslije Manon i Mimì. Bila je ostvarenje posljednjih godina njegove mladosti i značila je prekretnicu u njegovoj karijeri i životu.
Madame Butterfly praizvedena je 17. veljače 1904. u milanskoj Scali. Naslovnu ulogu tumačila je Rosina Storchio. Debitirala je sa šesnaest godina u Milanu kao Micaëla u Bizetovoj Carmen i već je bila stekla slavu kao prva interpretkinja verističkih likova u operama La Bohème i Zazà Ruggera Leoncavalla. Pinkerton je bio isto tako slavni Giovanni Zenatello (1876-1949), budući veliki tumač Verdijeva Otella i utemeljitelj 1913. festivala u Areni u Veroni. Sharplessa je pjevao, prema nekim mišljenjima, najveći bariton 20. stoljeća Giuseppe De Luca (1876-1950). Dirigirao je Cleofonte Campanini (1869-1919), jedan od dirigenata prve sezone u Metropolitanu. Redatelj je bio Giulio Gatti Casazza (1869-1940), tada upravitelj Scale, a poslije intendant Metropolitana. Zanimljivo je spomenuti da je Gora pjevao Zadranin, tenor Gaetano Pini-Corsi (1865-1935).
Generalni pokus završio je spontanim pljeskom cijelog ansambla. Puccini je više nego ikada bio siguran u uspjeh. A praizvedba je bila potpun fijasko!!! Već je prvi čin publika prekidala ironičnim povicima, a u drugom činu počeo je pravi metež. Giulio Ricordi je napisao: „Premijera Madame Butterfly protekla je u urlanju, lupanju, kreveljenju, užasnoj galami i u bjesomučnom neredu. Tako je publika Scale primila i nagradila najnovije djelo Giacoma Puccinija. Nakon toga sveopćeg urnebesa, usred kojega se gotovo ništa nije moglo čuti, publika je napustila kazalište, nasmijana i zadovoljna. Nikada nisam vidio toliko veselih lica, pobjedničkog izraza kao poslije nekog zajedničkog uspjeha. U kazališnom atriju radost je bila očita: međusobna odobravanja, tapšanja, rukovanja i doslovce sljedeće riječi: consumatum est, parce sepulto (gotov je, milost za pokojnika). Spektakl u gledalištu bio je tako dobro organiziran kao onaj na pozornici, a počeo je istodobno kad i izvedba opere.“
Prema svemu sudeći, takav je prijam bio smišljen. Organizirali su ga Puccinijevi i Ricordijevi suparnici i zavidnici, prema nekim mišljenjima, izdavač Sonzogno. Opera je u Scali doživjela samo jednu izvedbu. Rosina Storchio bila je razočarana, a Puccini je pisao Ricordiju: „Mislim da će bez Rosine Storchio Butterfly postati stvar bez duše.“
Ozbiljni kritičari nisu loše ocijenili najnovije djelo tada već slavnoga skladatelja. Preporučili su mu tek da skrati drugi čin i podijeli ga u dva dijela. Opera je, naime, na premijeri imala samo dva čina, vrlo duga, posebice drugi. Puccini je uzeo u obzir primjedbe i unio još neke preinake u partituri. Takva Madame Butterfly izvedena 28. veljače te iste 1904. godine u Bresciji s glasovitom ukrajinskom sopranisticom Salomiyom Krushenytskom (1871-1952) u naslovnoj ulozi, postigla je velik uspjeh. Zanimljivo je napomenuti: dok je Storchio imala nježan lirski sopran, Krushenytski je imala snažan dramski glas. Dvojba o tome kakav glas bolje pristaje ulozi i danas je aktualna.
I počeo je trijumfalan pohod opere po svjetskim pozornicama. Na premijeri u Covent Gardenu 1905. nastupio je možda najslavniji sopransko-tenorski umjetnički par prvih desetljeća 20. stoljeća, Emmy Destinn i Enrico Caruso. Definitivna verzija opere izvedena je na francuskom u pariškoj Opéri Comique 28. prosinca 1906. Prvom izvedbom opere u Americi, u Buenos Airesu, dirigirao je Toscanini. Madame Butterfly prvi je put izvedena u Metropolitanu 1907. u Puccinijevoj nazočnosti. Uz Enrica Carusa nastupila je slavna američka sopranistica Geraldine Farrar, koja je zbog svoje iznimne scenske ljepote i snage izraza bila i filmska glumica. Toscanini je operu u trijumfu vratio 1925. u Scalu u verziji u tri čina s velikom interpretkinjom Puccinijevih likova, Rosettom Pampanini i svojim omiljenim tenorom Aurelianom Pertileom, jednim od najvećih tenora 20. stoljeća. Kostime je priredio Luigi Sapelli, koji je uzeo pseudonim Caramba (1865-1936), prvi kostimograf svoje generacije a možda i njezin najveći. Velika interpretkinja Cio-Cio-San bila je Toscaninijeva miljenica Toti dal Monte.
Riječko općinstvo prvo je u Hrvatskoj upoznalo Madame Butterfly već tri godine nakon praizvedbe. Bilo je to 1907. u Teatru Comunale u izvedbi talijanske operne družine. Prva hrvatska izvedba Madame Butterfly bila je u Kraljevskom zemaljskom hrvatskom kazalištu u Zagrebu 7. listopada 1910. Dirigirao je Milan Zuna, režirao Ivo Raić. Glasovita i omiljena operetna primadona operna glasa, Irma Polak pjevala je Cio-Cio-San, Ernesto Cammarota bio je prvi Pinkerton, a sjajan hrvatski dramski bariton, Marko Vušković prvi Sharpless. Na reprizi je Cio-Cio-San pjevala jedna od najvećih hrvatskih vokalnih umjetnica, Maja de Strozzi. Jedinstveni dječak u izvedbama opere bio je njezin sinčić, budući veliki hrvatski skladatelj Boris Papandopulo.
Velike hrvatske interpretkinje Cio-Cio-San sa svjetskom reputacijom bile su Ljubica Oblak-Strozzi, koja je bila prvakinja berlinske Državne opere s imenom Violetta de Strozzi i prva njemačka Cio-Cio-San, Dragica Martinis, koja je Cio-Cio-San pjevala i u Bečkoj državnoj operi. Bilo je i nekoliko slavnih gošća. Emma Destinnova gostovala je 1925., Martina Arroyo 1961. Zacijelo je najveće zanimanje u Hrvatskoj pobudilo 1953. gostovanje Michiko Sunahare, čiji je glas zabilježen i u filmu My Geisha sa Shirley MacLaine i Yvesom Montandom u glavnim ulogama.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 15. prosinca 2024.