Tosca: Djelo velikoga genija
Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.), uz 100. godišnjicu smrti (3. dio)
-
Siromašna seoska djevojka koju su odgojile redovnice, koja je oko 1800. godine svojim pjevačkim umijećem oduševljavala Rimljane i uživala Papinu naklonost, kojoj se divio i sam Giovanni Paisiello (1740-1816) nakon što je s velikim uspjehom debitirala u njegovoj operi Nina ossia La pazza per amore (Nina ili Luda od ljubavi), zacijelo nije mogla ni slutiti da će nakon stotinu godina postati kultni operni lik čijoj privlačnosti neće moći odoljeti slavne operne dive. Doduše, već je i prije, godine 1887., postala glavni lik drame u pet činova La Tosca slavnoga francuskog dramatičara Victoriena Sardoua (1831-1908). Kad je zainteresirala Puccinija, on još nije bio na vrhuncu slave. Posegnuo je za tom dramom snažnih strasti osobito impresioniran njezinom interpretkinjom, slavnom francuskom tragetkinjom Sarah Bernhardt (1844-1923), koju je gledao u Firenzi godine 1895. Hrabrilo ga je da je tada već star veliki Verdi smatrao Toscu dobrim opernim sižeom. Doduše, glavna mu se junakinja učinila malo presnažna, preizravna, ali mu je Sardou, od kojega je zatražio dopuštenje da sklada operu prema njegovoj drami, odgovorio da su sve zaljubljene žene iste. Ricordi je od Sardoua otkupio pravo na libreto, no ugovor za novu operu potpisao je s tada poznatim skladateljem Albertom Franchettijem (1860-1942). Illica i Giacosa počeli su raditi na libretu. Puccini nije popuštao i nagovarao je Ricordija da uzme taj siže Franchettiju iz ruku s izgovorom da je "ugođajem drama posve neprimjerena njegovoj mnogo izvornijoj glazbenoj osjećajnosti", kako prenosi Puccinijev biograf Leonardo Pinzauti (1926-2015).
Sardouova Tosca bila je sjajna melodrama, tako reći bez greške, s trojnim jedinstvom mjesta, vremena i radnje, čvrste strukture i vrlo djelotvorna. Primjer je opere koja poštuje jedinstvo tijeka radnje, a to je nešto manje od 24 sata: prije podne, navečer i zora 16. na 17. lipnja 1800. Naime, u operi se spominje poraz austrijske vojske pod zapovjedništvom generala Michaela von Melasa (1729-1806) od Francuza u bitci kod Marenga u Piemontu 14. lipnja, a vijest o tome stigla je u Rim za dva dana. Zanimljivost toga bojnog sukoba jest u tome što je ratna sreća najprije bila na strani Austrijanaca, što objavljuje Crkvenjak u prvome činu opere, a onda se okrenula i izazvala njihov poraz, o čemu javlja žandar Sciarrone u drugome. Illica ju je s pet činova skratio na tri i od dvadeset tri lika zadržao je devet. Svi su njome bili oduševljeni. Jedino se Giacosa žalio. Govorio je: "La Bohème je bila poezija bez zapleta, Tosca je zaplet bez poezije." I nije bio baš daleko od istine! Ali, Puccini je bio prevelik umjetnik i u tu mračnu dramu krvavih strasti, u tu mješavinu seksa, pobožnosti, umjetnosti, ljubavi, ljubomore, pohote i sadizma unio je prekrasne lirske trenutke poput glasovite Toscine molitve Vissi d'arte, Cavaradossijeve predsmrtne meditacije E lucevan le stelle i njegova ariosa u završnom duetu O dolci mani.
Tosca, ta toliko komentirana opera, najčešće kao digresija u okviru standardnog puccinijevskog stila, odličan je primjer stvaralačke dosljednosti i koherentnosti. I u tom slučaju treba imati na umu da je glavna Puccinijeva odlika uživljavanje u situacije što ih nameće kontinuitet radnje, prepuštanje atmosferi, gradacijama i koloritu događanja.
Uz protagonisticu, i ostali su glavni likovi Tosce povijesne osobe. Cesare Angelotti, rodom iz Napulja, bio je konzul Rimske Republike nastale u vrijeme francuske okupacije Italije i uistinu je pao kao žrtva režima baruna Vittelija Scarpije, rodom sa Sicilije. Ali razlog tome je bio više privatne nego političke naravi. Naime, glasovita ljepotica lady Hamilton, supruga engleskoga veleposlanika u Napulju i prisna prijateljica napuljske kraljice Marije Caroline željela mu se osvetiti jer je javno objavio njezinu ne baš kreposnu prošlost. Iskoristila je kraljičino prijateljstvo, a kraljica je onda utjecala na svojega ljubavnika baruna, koji je vrlo lako osuđivao ljude na smrt i plijenio njihovu imovinu. Mario Cavaradossi, potomak dobrostojeće plemićke obitelji, nije bio neki gorljiv i opasan republikanac, nego sumnjivac zbog sklonosti prema francuskoj književnosti (otac mu je bio Voltaireov prijatelj) i zbog studija u Parizu kod slavnoga slikara Jacquesa-Louisa Davida (1748-1825).
Puccini je sa skladanjem počeo u lipnju 1898., u rujnu 1899. partitura je bila gotova. Kako je Tosca u pravom smislu riječi rimska priča, Ricordi je smatrao da treba biti praizvedena u Rimu. I to se dogodilo 14. siječnja 1900. u Teatro Costanzi, današnjoj Rimskoj operi. Dirigirao je jedan od najvećih talijanskih dirigenata svjetskoga glasa Leopoldo Mugnone (1858-1941), redatelj je bio Tito Ricordi (1865-1933), najstariji sin Puccinijeva nakladnika Giulija, a naslovnu je ulogu pjevala rumunjska sopranistica Hariclea Darclée (1860 – 1939), koja je tada bila na vrhuncu karijere i svojim fizičkim svojstvima potpuno odgovarala liku. Scarpiju je tumačio bariton Eugenio Giraldoni (1871-1924). Za ulogu Cavaradossija Pucciniju su stajali na raspolaganju stariji i iskusniji Emilio de Marchi (1861-1917), za kojega se naposljetku i odlučio, i zvijezda u vrtoglavu usponu Enrico Caruso (1873-1921) koji će poslije postati njegov omiljeni tenor.
Praizvedba je počela nervozno. Bilo je to vrijeme kad su anarhisti pripremali atentate, poglavito na okrunjene glave, a trebala je biti nazočna kraljica Margherita. Kad se raspoloženje smirilo, kraljica je došla tek u drugome činu, a prisutni su bili i skladatelji Pietro Mascagni, Francesco Cilea i Alberto Franchetti, publici se opera svidjela, moglo bi se reći da je bila oduševljena.Više nego kritika. Kritika ju je različito prihvatila, ali ipak bolje nego prije La Bohème. Istaknula je Puccinijevu oštru orkestraciju, ali i naglasila da je glazbom oplemenio inače vulgarnu radnju djela. Kazalište je bilo rasprodano dvadeset večeri. Dana 17. ožujka Tosca je izvedena u milanskoj Scali također s Haricleom Darclée, pod ravnanjem Artura Toscaninija i imala je dvanaest izvedaba. Opera se zatim davala u Bologni, gdje je Caruso ubrao lovorike, i u Buenos Airesu. Ali prava, svjetska izvedba Tosce bila je 12. srpnja 1900. u Covent Gardenu s velikom hrvatskom umjetnicom Milkom Trninom, u svijetu poznatom jednostavno kao Ternina (1863-1941) u naslovnoj ulozi. U svojoj knjizi Great Women-Singers of my Time (Velike pjevačice mojega vremena), objavljenoj 1931., engleski glazbeni kritičar, pisac i pjevački pedagog Herman Klein (1856-1934) pisao je: „Trninina veličanstvena Tosca bila je jedinstvena u svojoj osebujnoj ljepoti, svojim dramatskim kontrastima, neodoljivom zamahu tragičnog intenziteta od vrhunaca do vrhunaca. "Nijedna se Tosca nikada nije približila Trnininoj", bio je Puccinijev vlastiti sud kad sam ga upitao posljednji put kad je došao u London. Od svih Talijana koje sam upoznao, Puccini je najmanje iskazivao svoje osjećaje, i osmijeh na njegovu licu bio je dragocjen. Ali njegovo je lice bilo upravo ozareno kad je nakon prve predstave Tosce izašao pred zastor između Trnine i Scottija usred prave bure oduševljenja.“
Trnina je tada bila u pravom i najboljem smislu riječi operna zvijezda, možda čak i najslavnija pjevačica onoga doba i Pucciniju je mnogo značilo što ju je dobio za premijeru u Covent Gardenu. Nezadovoljan zbog mlakog uspjeha rimske praizvedbe, došao je u London i naišao na glazbenike koji su obožavali Wagnera i nisu bili baš oduševljeni njegovom operom. Ali Trnina je temeljito proučila partituru, s puno žara prionula je pokusima i orkestar prisilila da s istom predanošću svlada novu i za nj u početku ne osobito zanimljivu operu. Kao prava primadona, željela je zablistati u punome sjaju te je namjerno propustila glavni pokus. Uspjeh je bio senzacionalan. Puccini je bio oduševljen Trninom, smatrao je njezino ostvarenje pravim i potpunim. Smatrao je da Tosca treba biti umjetnica izrazite dramatske snage, kakva je Trnina i bila. A kako je tada bila na vrhuncu, lako je vjerovati da je mogla utjeloviti njegov ideal. Uz nju su nastupili veliki talijanski pjevači, tenor Fernando de Lucia (1860-1925) i bariton Antonio Scotti (1866-1936). Dirigirao je također izvrsni umjetnik Luigi Mancinelli (1848-1921). Nakon Trnine, najveće Tosce bile su Čehinja Maria Jeritza (1887-1982) i Grkinja Maria Callas (1923-1977). Hrvatsko-češko-grčki trolist uveo je lik Sardouove i Puccinijeve heroine u svijet istinske umjetnosti. Trnina je bila i prva Tosca u Metropolitanu 4. veljače 1901. Velika Tosca Metropolitana bila je i Zinka Kunc-Milanov, a u Bečkoj državnoj operi Vera Schwarz i Dragica / Carla Martinis. Tosce Zinke Milanov i Dragice Martinis u cijelosti su objavljene na CD-u.
Toscu su hrvatskoj publici najprije predstavile talijanske operne družine: 1902. i 1905. u Teatru comunale Giuseppe Verdi u Rijeci i 1904. u Općinskom kazalištu u Splitu. Talijanske operne družine često su gostovale u gradovima na obali, a osobito veliko gostovanje bilo je 1906. u Splitu kada su talijanski umjetnici izveli nekoliko naslova. Prva izvedba opere na hrvatskome jeziku bila je u Zagrebu 6. listopada 1911. Dirigirao je Milan Zuna (1881-1960), češki dirigent i violinist, koji je za djelovanja u Zagrebu, od uspostave trećeg sustavnog djelovanja Opere, znatno unaprijedio hrvatski glazbeni život pa su ga zbog visoke kvalitete izvedaba nazivali zagrebačkim Toscaninijem. Redatelj je bio umjetnik istančana ukusa Ivo pl. Raić (1881-1931). Scenski je predstavu oblikovao Tomislav Krizman (1882-1955). Naslovnu je ulogu pjevala dvadesetsedmogodišnja Anka Horvat (1884-1948), koja je dvije godine prije debitirala kao Carmen (što ne treba čuditi jer je mnogo velikih umjetnica pjevalo obje uloge), Cavaradossi je bio zaslužni prvak zagrebačke Opere, talijanski tenor koji je od 1887. bio njezin stup, veteran Ernesto Cammarota (1861-1934), a Scarpia jedna od stožernih ličnosti hrvatske operne reprodukcije, Marko Vušković (1877-1960), tada u zenitu svojih pjevačko-interpretativnih dosega.
Zanimljivo je kako je zagrebački tisak vrijednosti glazbe najčešće nalazio u distinguiranoj instrumentaciji, u tome da je Puccini "psiholog koji tonovima kleše svoje karaktere, da spaja najjače orkestralne, vokalne i dramatske efekte u jednu veliku harmoničnu cjelinu", i usprkos nekim zamjerkama zaključio "unatoč svemu opera Tosca djelo je velikog genija". Mnogo je bilo krasnih dirigenata i tumača likova iz Tosce na hrvatskim scenama.
Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 6. prosinca 2024.