Trio fantastico: Puccini – Illica – Giacosa

Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.), uz 100. godišnjicu smrti (2. dio)

  • Giacomo Puccini (1858–1924), Giuseppe Giacosa (1847-1906), Luigi Ilica (1857-1919)La Bohème

    Nakon uspjeha Manon Lescaut Puccini je postao poznat. Uživao je nepokolobljivu podršku svojega nakladnika Ricordija i mogao je birati suradnike, najprije libretiste. Pisao je: "Najteže mi je početi skladati. Teško mi je pronaći glazbeno ozračje za operu, ali kad to uspijem, posao je gotov i opera ide svojim tokom. Ali kako mogu skladati bez dobrog libreta? Nisam simfoničar i jednostavno moram pred sobom vidjeti scensku sliku, moram vidjeti kako se moja živa bića kreću po pozornici."

    S La Bohème je počela Puccinijeva suradnja s izvrsnim libretistima, Luigijem Illicom (1857-1919) i pjesnikom Giuseppeom Giacosom (1847-1906). Zahtjevan kao i Verdi, vrlo je precizno izražavao svoja traženja i nesmiljeno ustrajavao na njima. Prema romanu i drami Henryja Murgera (1822-1861) Prizori iz boemskog životaScènes de la vie de Bohème, Illica i Giacosa napisali su libreto za Puccinijevu novu operu. Prema običaju, mlađi Illica, čiji je život nalikovao onome opernih junaka (izgubio je, naime, desno uho u dvoboju zbog neke žene), sastavio je prozni tekst. Deset godina stariji Giacosa, najvažniji talijanski komediograf posljednjih desetljeća devetnaestoga stoljeća, prema njemu je pisao stihove. Puccini je Giacosu nazivao Budom, jer je smirivao njega i Illicu kad bi se zbog nečega posvađali. Giacosinom smrću 1906. prekinuta je ta dragocjena libretistička suradnja iz koje su potekla tri izvrsna libreta za Puccinija – La Bohème, Tosca i Madama Butterfly.

    Dok je na libretu Manon Lescaut radilo petero libretista i nitko nije preuzeo autorstvo, s La Bohème Puccini je bio puno bolje sreće. Govoreći o nastanku opere, ne može se ne spomenuti Ruggera Leoncavalla (1858-1919) koji je prvi napisao libreto prema Murgerovu romanu i ponudio ga Pucciniju. Puccini ga je odbio, ali godinu dana poslije obavijestio je Leoncavalla da sklada operu na taj siže. Leoncavallo je bio bijesan i od tada su dva prijatelja postala doživotni neprijatelji. U tome su im pomagali njihovi nakladnici: Ricordi Pucciniju, a Edoardo Sonzogno (1836-1920) Leoncavallu. Tako su dvoje ugledne milanske novine istoga dana objavile vijest da Puccini i Leoncavallo skladaju operu La Bohème. Puccinijeva je opera obišla svijet, a Leoncavallova, praizvedena petnaest mjeseci poslije, 1897., u Veneciji, unatoč neprijepornim dramaturškim kvalitetama, nije uspjela zasjeniti uspjeh Puccinijeve poetičnije i snažnije nadahnute partiture.

    Henry Murger (1822-1861)

    Arturo Toscanini (1867-1957)

    Puccini je počeo razmišljati o Murgerom romanu već zimi 1892./1893., ubrzo nakon praizvedbe Manon Lescaut. Henry Murger, prema čijem je romanu i drami nastala opera, u bogatoj francuskoj književnosti nema osobito istaknuto mjesto, no svi mu priznaju šarm, duhovitost, moć zapažanja i sposobnost da s lakoćom prijeđe iz svijeta komedije u onaj patosa i tragedije. Rođen 1822. u Parizu, sin je njemačkog emigranta, koji je radio kao krojač i vratar. S petnaest godina napustio je školu i radio najniže poslove dok nije naposljetku dospio u odvjetničku kancelariju. Istodobno je pisao pjesme. Književnu karijeru počeo je kao devetnaestogodišnjak. Kako je trebao zarađivati za život, prihvaćao je sve književne ponude koje su mu mogle donijeti neku zaradu. Neko je vrijeme bio urednik modnog žurnala a potom kitničarskih novina. Stanje mu se novčano poboljšalo, kad je počeo pisati romane. Prvi veliki uspjeh bili su mu Prizori iz boemskog životaScènes de la vie de Bohème. Objavljivao ih je od 1845. do 1849. s većim prekidom za vrijeme revolucije 1848. Godine 1851. objavio je Scènes de la vie de jeunesse  (Prizore iz života mladeži), i zatim još nekoliko djela ali nijedno mu nije donijelo isti uspjeh. Desetak godina Murger je proveo na selu mučen novčanim problemima i lošim zdravljem. Godine 1859. dobio je odličje Legije časti, ali je ubrzo, u siječnju 1861., umro u jednoj pariškoj bolnici siromašan kao crkveni miš. Francuska vlada platila je njegov pogreb, koji je, prema pisanju uglednih novina Le Figaro, bio velik društveni događaj koji je okupio poznata imena iz svijeta novinarstva, književnosti, kazališta i umjetnosti. Le Figaro je zatim pokrenuo inicijativu da mu se podigne spomenik i skupio za ono doba vrlo mnogo novca – više od 6500 franaka. Spomenik Henryju Murgeru nalazi se u Jardin de Luxembourg. 

    U predgovoru tiskanom libretu Giacosa i Illica naveli su da su svoju junakinju satkali od dviju Murgerovih – Mimì i Francine. U stvari ona je potpuno slična Francine, sporednom liku u romanu, koji se pojavljuje samo u jednom poglavlju – Francinenom mufu. Mimì Pinson bila je stvarni lik, ali se razlikovala od romantične i nježne Francine. Neki povjesničari kažu da su u tom liku sadržana četiri lika Murgerovih ljubavi s predominantnom Lucille Louvet koju su zvali Mimì. Zapravo je ona potpuno slična Francine, sporednom liku u romanu, koji se pojavljuje samo u jednom poglavlju – Francinenu mufu. Mimì Pinson bila je stvarni lik, ali se razlikovala od romantične i nježne Francine. Puccini je dvije grizete – Mimì i Musettu – oblikovao različitom glazbom i one se bitno razlikuju, kao što se razlikuju opisi nježne ljubavi Rodolfa i Mimì i njoj kontrastna burna ljubav Marcella i Musette. To nije uspjelo Leoncavallu, kao što mu nije uspjelo ni postići savršenu ravnotežu između stvarnosti i romantike, komedije i patosa, što daje privlačnost, ali i visoku vrijednost Puccinijevu djelu.

    Poster Puccinijeve opere <em>La Bohème</em> autora Adolfa Hohensteina iz 1896. godineŠto u stvari znači Prizori iz boemskog životaScènes de la vie de Bohème?

    Od šesnaestog stoljeća francuska riječ bohémien odnosila se na Rome. Temeljila se na pogrešnom vjerovanju da oni dolaze iz Češke – Bohemie. Kako je pojam Roma povezan sa slobodnim životom izvan svih društvenih konvencija, tako se ta riječ počela povezivati s mladim umjetnicima i ostalim pobunjenicima koji su živjeli u Latinskoj četvrti u Parizu 19. stoljeća. To je bio kolokvijalni naziv i Murger ga je uporabio u svojim Prizorima. Tako je francuska riječ Bohème postala simbolom života koji je, prema Murgerovim riječima “postaja u umjetničkom životu; predgovor Akademiji, bolnici ili mrtvačnici”. 

    Prizori iz boemskog života nisu roman u pravom smislu riječi. To je ustvari zbirka priča koje se tek lagano isprepleću a sve se odigravaju u Latinskoj četvrti Pariza četrdesetih godina 19. stoljeća. U njima je Murger zadivljujućom lakoćom smjenjivanja romantizma i realizma opisao veseo i bezbrižan život polugladnih siromašnih studenata i njihovih isto takvih prijateljica. Mnoge je priče Murger pojedinačno objavljivao u književnom magazinu Le Corsaire. Mnoge su autobiografskog karaktera, jer je Murger sam tako živio što je po svoj prilici i uzrok njegove rane smrti u tridesetidevetoj godini. Čitateljska je publika u njima prepoznavala osobe koje je susretala u životu. Priče su postigle velik uspjeh, Kao što je tada bio običaj Murger je u suradnji s piscem kazališnih komada Theodoreom Barrièreom (1823-1877) na njegov nagovor svoje Prizore preradio u dramu u pet činova s istim naslovom, koja je postigla velik uspjeh. Duhoviti Murger pisao je: “Usnuo sam da sam marokanski car i da sam se oženio francuskom bankom”, toliko je bio sretan i iznenađen. I tako je La Vie de la Bohème s velikim uspjehom predstavljena u Théâtreu des Variétés. Popularnost drame navela je Murgera da priče oblikuje u prizore, da se usredotoči na glavne likove, da poveže radnju. I takav roman objavljen je u tisku u siječnju 1851. godine. Iste je godine objavljeno i novo nadopunjeno izdanje.

    Puccinijevi libretisti držali su se drame. Četvrti čin je gotovo istovjetan s njom, ali skladatelju je roman dao nadahnuće. Illica i Giacosa spretno su izbjegli mnoštvo prizora i ostavili one glavne kako se ne bi izgubila nit glavne radnje.Tako su ispunili Puccinijeve zahtjeve da libretto treba biti “logičan, sažet, zanimljiv i uravnotežen”.

    Tieste Wilmant (Marcello), Evan Gorga (Rodolfo) i Cesira Ferrani (Mimì) na praizvedbi <em>La Bohème</em>

    Puccini je skladanju opere pristupio nakon što je u ljeto 1894. napustio zamisao da stvori djelo prema noveli Giovannija Verge (1840-1922) La Lupa (Vučica). Partitura je bila gotova 10. prosinca 1895. godine. Unio je neke novine. Moglo bi se prigovoriti da drugi čin razbija radnju, ali svaki dobar skladatelj –  a Puccini je jedan od najdarovitijih – dobro zna da se dramska napetost mora prekinuti prizorom koji ne zahtijeva potpunu angažiranost slušatelja i gledatelja. Osim toga, Puccini je uvijek želio stvoriti pravo ozračje da bi ugođaj bio potpun. A u drugome činu La Bohème izvanredno je sugerirao ozračje Latinske četvrti, vrevu prodavača, djece, gostiju. Slavni francuski skladatelj Claude Debussy rekao je da nitko nije bolje od Puccinija opisao Pariz onoga vremena.

    Puccini je znao glazbom izraziti ne samo cijeli prizor, nego i sitne pojedinosti, što je osobito uočljivo u uvodu u treći čin opere. Harfa i dvije flaute u staccatu opisuju snježno jutro. Polagano silaze u kvintama poput snježnih pahuljica, a pod njima je violončelo koje naglašava hladnoću i neutješnost zimskog jutra na Barrière d'Enfer – što nema uporište kod Murgera, nego je Illicina zamisao – kamo će doći Mimi da bi u posljednjemu predsmrtnom očajničkom pokušaju uspjela obnoviti svoju ljubav s Rodolfom.

    Operom La Bohème počela je Puccinijeva suradnja s 29-godišnjim dirigentom Arturom Toscaninijem (1867-1957), od njega devet godina mlađim, često prekidana, ali neovisno o tome vrlo čvrsta i plodna. Toscanini je 1895. dobio stalni angažman u Teatru Regiu u Torinu i najprije je osigurao solidan orkestar za zahtjevnije projekte  kakav je bio Wagnerov Sumrak bogova, kojim je, naravno, dirigirao. Slijedila je La Bohème, praizvedena 1. veljače 1896. godine

     Mirella Freni i Luciano Pavarotti  – idealni interpreti Mimì i Rodolfa

    La Bohème je četvrta Puccinijeva opera. Poslije njegove Manon Lescaut kritičari su očekivali djelo snažnih dramskih kontrasta, operu sazdanu od krvi i mesa, u verističkom stilu, a na premijeri u Teatru Regio u Torinu dobili su operu vrlo lijepe melodije, svježu, mladenačku, ljupku, punu finih detalja i virtuoznog orkestra. Naslovnu ulogu tumačila je 33-godišnja Cesira Ferrani (1863-1943) koja je bila i prva interpretkinja Puccinijeve Manon Lescaut. Nakon premijere Puccini joj je zahvalio riječima: “Mojoj istinskoj i sjajnoj Mimì” (Alla mia vera e splendida Mimì, signorina Cesira Ferrani, con gratitudine Giacomo Puccini). Od nje dvije godine mlađi tenor Evangelista Gennaro Gorga (1865-1957), skraćenog imena Evan Gorga, upravo je stvarao karijeru i počeo nizati uspjehe. Godinu dana poslije, na premijeri Leoncavallove La Bohème u venecijanskom Teatru La Fenice pjevao je Marcella. A onda je u tridesetičetvrtoj godini odustao od pjevačke karijere i posve se posvetio stvaranju iznimno vrijedne kolekcije glazbenih instrumenata koju je darovao Muzeju Borghese u Rimu. Musettu je pjevala Camilla Pasini (1875-1935), a Marcella Tieste Wilmant (1859-1937). Zadranin Antonio Pini-Corsi bio je Schaunard.

    Puccinijeva pastorka Fosca Crespi (1880-1968) poslije je opisala praizvedbu: „Izvedba je bila besprijekorna, iako su protagonisti bili mladi umjetnici. Tenor Evan Gorga bio je početnik. Cesira Ferrani, koja je s golemim uspjehom tri godine prije pjevala Manon Lescaut, doista je bila izvanredna. Uz njih je Camilla Pasini pjevala Musettu i Tieste Wilmant Marcella. Publika je bila birana. Bila je nazočna princeza Letizia, mnogi uglednici iz Milana, najvažniji onodobni kritičari. Puccini je već bio priznat, ali kritičari su bili spremni da ga dohvate. Bilo je strašno. Sama sebi ne mogu objasniti zašto je to tako bilo. Danas je publika razvijenijih shvaćanja, ali tada je njezin ukus tražio tradicionalnu, veliku operu. La Bohème je bila verističko djelo, donosila je nešto novo, promjenu u opernoj arhitekturi. Sjećam se da su o njoj najlošije pisali kritičari novina La Gazzetta del popolo. Pisali su da operu ne čeka dug život i da neće ostaviti traga u opernoj povijesti. A, kako se zna, uspjeh La Bohème potvrđen je dva mjeseca poslije, 8. travnja u Palermu, pod ravnanjem Leopolda Mugnonea s Angelicom Pandolfini kao Mimì, kad su pjevači morali ponoviti gotovo sve prizore, čak i prizor smrti Mimì.“

    Programska cedulja opere <em>La Bohème</em> u kojoj je 14. studenoga 1906. u ulozi Rodolfa debitirao Noe MatošićKritičari su bili zbunjeni. Zbunjivala ih je i Puccinijeva harmonijska smjelost, zbunjivale su ih silazne paralelne kvinte na početku trećeg čina. Što su pisali? E. A. Berta u La Gazzetta del popolo: „Tri srdačna pljeska dočekuju maestra Toscaninija dok podiže ruke da da znak za početak predstave. Prema običaju, partitura leži zatvorena na dirigentskom pultu. Prvi čin završava u 21.15. Tri srdačna pljeska dočekuju Puccinija i pjevače. Za Puccinija je i četvrti, ovacija. U 21.35 počinje drugi čin i završava u 21.50. Nema prekida s pljeskom, osim u velikom ansamblu poslije Musettine pjesme. Nakon završetka čina, dva poziva za maestra i pjevače. Po hodnicima se živo raspravlja. Ne manjkaju fanatici, ali mnogi ističu da finale s bubnjevima i sav onaj metež koji podsjeća na operetu ne djeluju baš uvjerljivo. Priznaje se, pak, da djelo obiluje simpatičnom genijalnošću čak i onda kad nadahnuće drijema. Dvadeset dva i petnaest. Treći čin. Diže se zastor nad prelijepom slikom carinske granice. U 22.40 publika oduševljeno plješće, i četiri puta Puccini i pjevači izlaze pred zastor. Želi se da Puccini peti put sam izađe. Pri kraju smo. U 22 i 55 počinje četvrti čin i prolazi u napetoj šutnji. Nakon završetka, publika poziva pjevače i maestra četiri puta pred zastor. Dakle, poziva pred zastor bilo je ukupno petnaest.“

    Carlo Bersezio (1871-1900) završio je svoj članak u novinama La Stampa čudnim savjetima: „Kao što La Bohème ne ostavlja velik dojam kod slušatelja, tako neće ostaviti dublji trag u povijesti naše opere i bilo bi dobro kad bi autor, smatrajući je pogreškom trenutka, hrabro nastavio dobrim putem i shvatio da je nakratko skrenuo sa staze umjetnosti. Završio sam i sretan sam jer je neke istine ponekad teže čuti nego reći.“

    A kakav je bio ishod? La Bohème se u Torinu od 1. veljače do 22. ožujka izvela 24 puta pred rasprodanim gledalištem. Počela je osvajati svjetske pozornice, najprije u Buenos Airesu, zatim u Manchesteru, godine 1897. u Covent Gardenu u engleskom prijevodu i u Los Angelesu, 1898. u New Yorku, 1899. ponovno u Covent Gardenu, ali na talijanskom s glasovitom Nellie Melba u ulozi Mimi i Fernandom de Luciom kao Rodolfom. U godini Puccinijeve smrti, 1924., Toscanini je dirigirao izvedbom u milanskoj Scali s Marijom Zamboni i Aurelianom Pertileom u glavnim ulogama. Pojam za Mimì i Rodolfa bili su i ostali Mirella Freni i Luciano Pavarotti.

    Jopsip Rijavec (1890–1959)Vrlo brzo nakon praizvedbe, već 1898., La Bohème se čula u Rijeci i u Zagrebu. U Teatru comunale u Rijeci izvela ju je talijanska operna družina 10. svibnja. Zanimljivost riječke premijere bila je da je u njoj Rodolfa pjevao budući veliki Enrico Caruso (1873-1921), tada na početku karijere. Veliko gostovanje talijanske operne družine pod ravnanjem Gaetana Ciminija bilo je 1906. u Općinskom kazalištu u Splitu kada su talijanski umjetnici izveli nekoliko naslova, a u jednoj izvedbi La Bohème pjevao je glasoviti splitski tenor prelijepa glasa Noe Matošić (1880-1941).

    Prva hrvatska izvedba La Bohème bila je u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 11. listopada 1898. Izvedena je u prijevodu Ferde Millera pod ravnanjem Nikole Fallera. Malo poznata Anetta Kopiaš iz Praga, koja je prema Hrvatskoj pozornici  bila „upravo 'škandalozna' i uprava joj je morala otkazati“ pjevala je Mimì, Marija /Micika Freudenreich Musettu, Ernesto Cammarota Rodolfa, Bogdan Vulaković Marcela, Václav Anton Schaunarda, Edo Aschenbrenner Collinea. Cammarota je bio jedini Rodolfo do ukinuća drugog djelovanja Opere, a slavna gošća Rosina Storchio dva je puta, 1899. i 1900., pjevala Mimì. Do treće uspostave Opere, La Bohème se izvela 1908. s Irmom Polak u ulozi Mimì. Prva obnova bila je 1912. pod ravnanjem Milana Zune u režiji Ive Raića, kad je Irma Polak preuzela ulogu Musette i postala antologijska interpretkinja toga lika. Za tu je prigodu hrvatski pisac i pjesnik Fran Galović (1887-1914), koji će skončati život dvije godine poslije na ratištu u Srbiji, napisao sonet s naslovom La Bohème.

    Mimi je umrla u naručaju zore
    Sa suzom ugaslom u bolnoj zjenici.
    Nad logom njezinim već sipahu se sni,
    Što čežnjom uzdišu i ljubavlju što zbore.

    Kroz puste odaje daleko svjetla more
    U sumrak nestaje. A blijedi angjel bdi
    Kraj tužne grješnice u cvjetnoj sjenici,
    Što ljubav čekaše i sjetne razgovore.

    Zvon ponoćni se, čuj, kroz tugu mraka javio.
    O, ubogi moj druže, te šutiš ostavljen
    I gledaš u daljinu, gdje odnose ti cvieće

    I proljeće i nebo – i dragi spomen njen…
    O, vjeruj, nikad više mansardom tvojom ne će
    Proletjet mladost rosna. – Flor nas mutni zavio.

    Programska cedulja s debija Srebrenke Jurinac u ulozi Mimi u operi <em>La Bohème</em> Giacoma Puccinija 16. svibnja 1942.Srebrenka Jurinac (Mimi), Giacomo Puccini, <em>La Bohème</em>, Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu, 1942.

    Uskoro je Mimì počela pjevati Maja de Strozzi, a Rodolfa Josip Rijavec koji je postao zacijelo najveći tumač toga lika u nas, a tumačio ga je i u angažmanu u Državnoj operi u Berlinu i Novom njemačkom teatru u Pragu te u Dresdenu. Dvije velike interpretkinje Mimì debitirale su u toj ulozi u rasponu manjem od dva mjeseca: Srebrenka Jurinac – 16. svibnja 1942. i Dragica Martinis – 9. srpnja iste godine. Obje su je poslije puno puta pjevale u Bečkoj državnoj operi.

    Puccini je nedvojbeno posebno volio to svoje djelo. Četvrti čin, u kojemu se polagano gasi život mlade vezilje Mimì, četiri je puta prerađivao u težnji da postigne pravi omjer raspoloženja u njemu i potpunu vjerodostojnost. Pisao je svojemu biografu, novinaru i piscu Arnaldu Fraccaroliju (1882-1956) kako je nastao posljednji prizor: „Kad sam zaokupljen opisom smrti Mimì pronašao one tmurne, duge akorde i svirao ih na klaviru, bio sam tako dirnut da sam usred sobe i sam u noćnoj tišini morao ustati i zaplakati poput djeteta. Imao sam osjećaj kao da je umrlo moje vlastito stvorenje.“

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 5. prosinca 2024.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji