Potpuni audio-vizualni spektakl
Teatro La Fenice, Venecija: Giuseppe Verdi, Otello, dir. Myung-Whun Chung, red. Fabio Ceresa
-
Vijest da talijanski tenor Francesco Meli priprema debi u ulozi Otella Giuseppea Verdija na pozornici teatra La Fenice u Veneciji pobudila je dvojake osjećaje kod ljubitelja opere: s jedne strane pojavila se znatiželja kako će omiljeni tenor interpretirati ovu paradigmatsku ulogu, a s druge strane iskočili su upitnici jer se neminovno radi o lirskom glasu. Kada smo sve to sagledali, nije nam preostalo drugo nego zaputiti se u lagunu i popratiti ovaj za opernu scenu Apenina važan događaj. Meli je rođen u Genovi 1980. godine, a debitirao je 2002. godine u Verdijevom Macbethu, Rossinijevoj Maloj svečanoj misi (Petite Messe Solennelle) i Puccinijevoj Messa di Gloria na festivalu Due mondi u Spoletu. Nakon toga Melijeva karijera ide permanentno uzlaznom putanjom pa je tako surađivao s najvećim dirigentima svijeta (Muti, Thielemann, Noseda, Chailly...), također, u nekoliko navrata pjevao je na otvorenju sezone u Scali (2019. Cavaradossi u Tosci 2019., naslovna uloga u Don Carlu 2023.). Nastupao je Meli u Genovi, Napulju, Veneciji, itd. Kada se takva jedna karijera sagleda u skladu s današnjim paradigama možemo reći da se radi o opernoj zvijezdi Italije, kao što je to Roberto Bolle u klasteru baleta. Na ovu će tezu mnogi uzvratiti nostalgičnim uzdasima na vremena Di Stefana, Del Monaca i Pavarottija, međutim, Meli je zvijezda iz današnje perspektive kada su se vremena značajno promijenila, a kotač povijesti ne može se zaustaviti.
Verdi je svoju pretposljednju operu (nakon Otella, Falstaff mu je jedina operna partitura) skladao po Shakespeareovom predlošku na libreto Arriga Boita koji je također bio skladatelj. Dramaturški model Williama Shakespearea dugo je bio prisutan u Verdijevoj imaginaciji, a na sve to nadogradio se provokativnim stilističkim inovacijama natopljen libreto iz Boitovog pera. Rezultat je drama pretočena u operu u kojoj raznobojni glazbeni motivi pletu mrežu kompleksnih odnosa induciranih pozitivnim i negativnim emocijama. Nakon gotovo 15 godina nastajanja, Otello je praizveden 15. veljače 1887. u milanskoj Scali, a naslovnu ulogu tumačio je tenor Francesco Tamagano. Tri mjeseca nakon praizvedbe, Otello stiže u venecijanski La Fenice gdje je u svibnju 1887. odigrano 10 predstava. Opera je to koja je u Veneciji nadrasla kazališne okvire pa je nekoliko puta kroz povijest igrana u Duždevoj palači. Dio kritičara smatra Otella svojevrsnim Verdijevim omažem Wagneru, dok drugi navode kako je riječ o finalnom produktu emocionalnog patosa koji je majstor iz Busseta uspješno oblikovao u glazbeno-scensku formu.
Otello je odabran za otvorenje sezone 2024/2025. u La Fenice, a premijera zakazana za 20. studenoga propala je zbog štrajka orkestra i zbora. Predstavom 1. prosinca dirigirao je iskusni Myung-whun Chung, dok režiju potpisuje Fabio Ceresa. Francesco Meli kao Otello pokazao se kao inteligentan i iskusan pjevač koji posjeduje dovoljno razvijenu moć ekspresije kojom pridobiva članove auditorija. Bila njegova interpretacija u skladu s očekivanjima ili ne, on nas je u istu uvjerio. U dramatski nabijenijim momentima Meli se trudio zadržati kontrolu tona kako ne bi dolazilo do pucanja glasa i to mu je na svakom spornom mjestu uspjelo (to se posebno odnosi na drugi i kraj trećeg čina). Lirske trenutke (primarno duet s Desdemonom na kraju prvog čina, Gia nella notte densa) trudio se dinamički razložiti i svoju boju glasa pustiti u prvi plan, a sve kako bi zadržao pažnju na mjestima koja mu idu in favorem. Povremeno prisutni nezgrapni vibrato iskoristio je u razlaganju Otellova bijesa i/ili rastrojstva pa nije naudio zvučnoj slici. Meli je naučio ulogu u notu, kretao se scenom vrlo dominantno i bio u dosluhu s dirigentom koji mu je tempima išao na ruku. Ušao je na scenu s premisom da se nalazi na skliskom terenu pa je u skladu s tim i brodio predstavom. U nekoliko navrata orkestar ga je tonski prekrio, a to je možda bio i oportunistički namjeran potez kako bi se prekrio eventualan tonski deficit u visinama – bolje spriječiti nego liječiti. Nakon odslušanog Otella u Melijevoj interpretaciji možemo reći kako Otella može pjevati lirski tenor, međutim, nismo sigurni može li zaživjeti kao interpret dulji niz godina. Francescu Meliju svakako odajemo priznanje jer je pokazao hrabrost, umješnost i prizemnost u ovoj impresivnoj roli.
Oličenje zla – Jaga tumačio je bariton Luca Micheletti. Riječ je o baritonu kaljenom na priznatim pozornicama (npr. Scala, Convent Garden), a osim što je pjevač bavi se i režijom, a posjeduje i doktorat iz područja talijanistike. Redatelj Cresca shvatio je vrijednost pjevača širokih pogleda pa mu je u predstavi dao najslojevitiju ulogu. Propitao je Jagovo zlo s raznih aspekata, a postavio ga je i kao pokretača radnje iz čije se spletke javlja tragedija. Opisano je dakako konstituirajuća odrednica Otella, međutim, na kraju opere stajao je Jago nad mrtvim tijelima Otella i Dezdemone jer zlo uvijek negdje tinja i nikada neće do kraja nestati, a na ljudskoj je vrsti da mu uzmiče. Na opisan način zlo je prikazano kao kulturološka pojava – viđenje je to od kojega čovjek želi pobjeći jer mu ljulja vjeru u sebe samoga. U pjevačkom aspektu Micheletti je demonstrirao protočnu frazu, meke forme bez pretjeranog naglašavanja i prepjevavanja. Jagov Credo zvučao je moćno ali nenametljivo, bez suvišnog razvlačenja na krajevima fraze, posebno u posljednjoj četvrtini arije. Micheletti je doživio znakovitu aklamaciju publike, što je bilo razvidno iz pljeska na kraju predstave. Zbog dinamičnosti radnje dirigent nije dopuštao pljesak na otvorenoj sceni.
Dezdemonu je tumačila južnokorejska sopranistica Karah Son. Riječ je o pjevačici čiji glasovni sklop sadrži određeni podvrisak koji u visinama zvuči podosta nezgrapno i oblikuje frazu s oštrim bridovima. Takav ton se nekome može svidjeti, a nekome ne. Ono što joj ide na ruku činjenica je da je vrlo minucioznom kontrolom glasa otpjevala Ave Mariju u četvrtom činu i to praktički na rampi, gdje ju je redatelj smjestio. Takvim pristupom anulirala je eventualne nedostatke. Scenski aspekt Dezdemone odisao je dobrotom, nevinošću i ljubavlju prema posrnulom suprugu. Kao Cassio nastupio je tenor Francesco Marsiglia. Radi se o impozantnom glasu herojske boje kojega bismo rado slušali u nekoj većoj ulozi. Kvaliteta ovog pjevača vidljiva je i iz popisa umjetnika s kojima je surađivao (dirigenti: Muti, Luisotti, Frizza; redatelji: de Ana, Micheletto, Poda). Bas Francesco Milanese bio je siguran Lodovico, bariton William Corrò ekspresivan Montano, a Anna Malavasi postigla je pravu umjetničku kreaciju s jasno zaokruženim razvojnim lukom u ulozi Emilije.
Iskusni dirigent Myung-whun Chung u intervjuu u programskoj knjižici izjavio je kako se, s jedne strane, smatra suviše starim za dirigiranje opera poput Otella, dok s druge strane smatra kako to i nije nužno tako, jer je Verdi kad je napisao Otella bio svega par godina stariji od njega. Chung poznaje orkestar La Fenicea u dušu, što mu značajno olakšava posao razlaganja motivskih smjernica partiture. Odlučio se za sporija tempa, ali smo sve što spada u nukleus Verdi-tona čuli. Chung posjeduje čvrst izvedbeni koncept, jasnih zamisli, što mu njegova reputacija dopušta i od njega zahtijeva. Analogno s navedenim, predstavu je vodio neprikosnovenim autoritetom, s posebnom pažnjom na balans između orkestra i zbora. Rezultat je bila meka kohabitacija i protočan ton od prve do zadnje note. Chung je pribjegavao nešto oštrijem ritardandu kako bi zadržao primat pjevača, uz ekspresivno davanje znakova, tako da je ansambl egzistirao zajedno, bez raspadanja. Prije tri godine (2021.) Myung-whun Chung dirigirao je u La Fenice operu Fidelio Ludwiga van Beethovena. Kritika mu je tada prigovarala kako su tempa bila previše spora, međutim, nejasno nam je zašto je to problem jer su nam sporija tempa omogućila da sve jasno čujemo, tako da je to onda u slučaju Fidelija i sada u slučaju Otella u potpunosti umjetnički opravdano.
Zbor La Fenicea moćan je tonski konglomerat koji je ispunio dvoranu maestralnim tonom do posljednje pore zidne dekoracije. Savršeno niveliran muški i ženski korpus nosio je svaku ansambl scenu, inducirajući doista jedinstven glazbeni doživljaj. Opisano valja zahvaliti odličnom zborovođi Alfonsu Caianiu. Dojma smo kako njegov rad podrazumijeva vrlo praktičan pristup s briljantnim rezultatima jer svaki ton iz grla zborista izlazi vrlo prirodno. Sudjelovao je i sjajan dječji zbor Piccoli Cantori Veneziani koji je uvježbala Diana D'Alessio. Mladi zboristi također zvuče nestvarno dobro. Svojevremeno sam na Trećem programu Hrvatskog radija, u sklopu emisije Opera na Trećem, slušao prijenos opere Carmen Georgesa Bizeta iz Teatra la Fenice i već su tada Piccoli Cantori sa svojim nastupom u prvom činu ostavili odličan dojam, a nakon slušanja uživo dojam je još bolji.
U zlatnu scenografiju (scenograf: Massimo Checchetto) smještenu režiju potpisuje Fabio Ceresa. Scenografsko rješenje koje čuva nukleus interijera kazališta svakako je dobrodošlo, pa je i cijela predstava zadržala dašak klasičnosti (iako ne u potpunosti). Ceresa je kao polazišnu točku priče predstavio Jagovo iskonsko zlo (na pozornici ga predstavlja Hidra) koje je splelo spletku. Zbor je po uzoru na grčku tragediju postavio u status komentatora zbivanja, što se posebno pristoji trećem činu, gdje je svako drugo rješenje besmisleno. Naglasak je u potpunosti bio na troje glavnih protagonista, dok je ostatak likova bio manje-više u prolazu. Produkcija je u potpunosti bila inspirirana Venecijom i odvijala se na imaginarnom trgu, inspiriranom trgom Svetog Marka. Redatelj Ceresa u programskoj je knjižici posebno istaknuo neraskidivu vezu između grada i mora koji u Otellu igra ključnu ulogu jer glavni lik de facto izranja iz morske oluje i tako sve počinje. U drugom segmentu, koji možemo okarakterizirati kao modernistički, na pozornici su cijelo vrijeme bile u crno odjevene utvare koje su oponirale zlatnom okružju u kojemu će zavladati crnilo. Nije zanemarena niti strana dobrote, pa su se koreografskim pokretima (koreografija: Mattia Agatiello) scenom kretali i anđeli. Riječ je dakle o modernističkoj intervenciji koja je na momente bila primjerena a na momente suvišna; možda ju je trebalo bolje dozirati. Oduševila je i raskošna kostimografija s bizantskim motivima Claudie Pernigotti, dok je za svjetlo zaslužan Fabio Barettin.
U više smo se navrata osvrnuli na programsku knjižicu, pa moramo pohvaliti opremljenost iste. Naime, osim ustaljenih podataka sadrži i tekst o filmskim referencama na Otella s puno slikovnih priloga, kao i tekst zanimljivog naslova Otello la tragedia delle fake news. U riječkom Zajcu osuđeni smo na deplijane koji nisu niti nalik programskoj knjižici.
Posjet Serenissimi uvijek je iskustvo par excellence, a kada se na to nadoveže odlična predstava (u ovom slučaju samostalna produkcija Teatra La Fenice), boljeg načina za provesti jesensku nedjelju gotovo da i nema.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 6. prosinca 2024.