Distopijska vizija na razmeđi tradicije i inovacije

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Richard Strauss, Arijadna na Naksosu, dir. Ville Matvejeff, red. Marin Blažević

  • Kao oproštajna predstava na kraju mandata intendanta HNK Ivana pl. Zajca Marina Blaževića odabrana je opera Arijadna na Naksosu Richarda Straussa. Predstava je postavljena u Blaževićevoj režiji i s maestrom Villeom Matvejeffom za dirigentskim pultom. Širenje repertoara riječke kazališne kuće svakako je pozitivna strana intendantskog mandata Marina Blaževića, međutim, šteta je što su sve neuobičajene predstave za riječko podneblje (Tristan i Izolda, Elektra, Napudraj joj lice itd.) imale kratak repertoarni vijek. Navedeno ima dva razloga. Prije svega, nenavikla publika (što ne znači da je needucirana, nego nema niti može imati senzibiliteta za naslove koji joj nisu tradicionalno servirani), a osim toga postoji problem s podjelama jer ansambl Zajca ne raspolaže s dovoljno pjevača koji bi mogli pokrivati takav repertoar pa se treba oslanjati na goste, što rezultira velikim produkcijskim troškovima.

    Arijadna na Naksosu nastala je kao plod jedne od briljantnijih skladateljsko-libretističkih suradnji u opernoj povijesti, a činili su je Richard Strauss i Hugo von Hofmannsthal i mnogi Arijadnu smatraju njihovim najuspješnijim podvigom. Opera je najprije skladana u jednom činu (praizvedba 1912. u Stuttgartu), potom su učinjene preinake pa je nova verzija praizvedena 1916. godine u vihoru Prvog svjetskog rata u Beču. Praizvedbom druge verzije dirigirao je Franz Schalk. Arijadnu na Naksosu svrstavamo u žanr meta opere – opere o operi. Riječ je o glazbeno-scenskim djelima mahom satiričnog sadržaja, e.g. L' opera seria Leopolda Gassmana i Ranieria de Calzabigia ili Le convenienze ed inconvenienze teatrali Gaetana Donizettija i Domenica Gilardonia. Strauss se svojski potrudio u težnji da melodijsku liniju Arijadne što je moguće više simplificira, a da se ne izgubi njegov umjetnički rukopis u stilskim međama ranog 20. stoljeća.

    Kako bi opera o operi zvučala što efektnije, Strauss je pribjegao i citiranju/parafraziranju. Primjer takvog pristupa nalazimo u triju nimfi Töne, töne, süse Stimme gdje je Strauss najprije citirao, a kasnije parafrazirao Uspavanku op. 98 Franza Schuberta i to tako što je zadržao kadencu koju je intenzivirao. Na temeljima Straussove skladateljske, a Hofmannsthalove književničke umješnosti nastala je ova kompleksna opera koja propituje paradokse forme u kojoj se egzistira. Oni nisu proizvod skladatelja koji su stvarali i dalje stvaraju opere, nego vremena koje se mijenja i donosi nove trendove koji su po umjetnost nerijetko pogubni. Richard Strauss sve to primijetio je prije više od sto godina; sukladno tome sumnjamo da bi ga iznenadilo vrijeme u kojem je kvantiteta iznad kvalitete, forma iznad sadržaja.

    Riječku Arijadnu na Naksosu tumačila je odlična sopranistica Edith Haller. Portal Operabase  kazuje nam kako nastupa u najuglednijim opernim kućama na svijetu (Metropolitan opera, Bavarska državna opera, Opera national de Paris, itd.) i to nas ne čudi jer je riječ o vrlo kvalitetnom dramskom sopranu, stabilnog i moćnog zapjeva. U scenskom smislu nosila je auru dive, što svakako i jest, a u duetu s kolegama (primarno se osvrćemo na duet s Luisom Chapom na kraju opere) nije se nametala, pustila je da glazba teče, ne popuštajući u kvaliteti interpretacije. Luis Chapa bio je primjeren Bakhus, Nina Dominko vrckavo-dobrodušna Zerbinetta, Michaela Selinger poentirala je hosenrolom Skladatelja,  Giorgio Surian je unatoč godinama pokazao sjajnu energiju kao Glazbeni učitelj, a Jure Počkaj pojavio se kao razigrani Harlekin. Tri nimfe (Echo, Darijadu i Najadu) tumačile su Anamarija Knego, Stefany Findrik i Karla Mazzarolli. Istaknimo Anamariju Knego koja je kao Echo ostvarila dobar nastup, puno bolji od onoga na koncertu Operni vremeplov 1. Bili su tu još: Aljaž Žgavc kao Brighella, Luka Ortar kao Truffaldino i Gregor Ravnik kao Scaramuccio. Osim do sada navedenih, pozornicom Zajca prodefilirala je cijela plejada likova (dvorski meštar, vlasuljar, njegov pomoćnik, lakaj, tjelohranitelji, konobari) u tumačenju: Annamarije Ghirardelli, Marijana Padavića, Bojana Fuštara, Darija Dugandžića, Saše Matovine (zanimljiva interpretacija Oficira koji se isticao iz mase), Noemi Dessardo, Bernarda Koludrovića, Tee Rušin, Marte Voineje Čavrak i Jody Bet.

    Za potrebe partiture Arijadne na Naksosu prilagođen orkestar predvodio je Ville Matvejeff, uvjerili smo se i ovom prilikom, najbolji dirigent koji je posljednjih godina prodefilirao orkestralnom jamom Zajca. Orkestar je zvučao stabilno, a poseban naglasak stavljen je na fragmente s klavirom. Matvejeff se svojski trudio tonski oslikati fluktuaciju Straussove glazbe kako bi balansirala između kompleksnosti i jednostavnosti u skladu s pozorničnom podvojenošću između komedije i tragedije. Koncertni majstor Riječkog simfonijskog orkestra bio je Anton Kyrylov.

    Režija Marina Blaževića (ostvarena u koprodukciji s Operom SNG Ljubljana, gdje je premijerno izvedena 13. listopada 2022.) radnju smješta u posrnulo-distopijski svijet u kojemu je HNK Ivana pl. Zajca doživjelo bankrot pa ga je kupio bogati hrvatsko-talijanski tajkun (režijska intervencija – dramska uloga Giulio de Settimo). Sve to u invokaciji predstave najavljuje voditeljica prijelomnih vijesti Ana Svilenica (Ana Vilenica), a predstava završava projekcijom isječaka iz svih predstava u režiji Marina Blaževića nastalih za njegove intendanture. Alan Vukelić pobrinuo se za scenografiju i rasvjetu, Sandra Dekanić za kostimografiju, dok je Mila Čuljak oblikovala koreografiju i scenski pokret.

    Pojava Arijadne na Naksosu još je jedno u nizu dobrodošlih repertoarnih ekstenzija provedenih u Zajcu. Problem s ovom, kao i nizom drugim predstava ovog tipa, kako smo istaknuli u uvodu, činjenica je što su zasad na programu samo dvije izvedbe, pa je (po tko zna koji put) nejasno zašto se ide u ovakve projekte jer nije dovoljno samo producirati predstavu nego ona zaslužuje priliku zaživjeti na repertoaru. Isto tako, opetovano se dogodio izostanak edukacije publike. Naime, kontekst opere je (kako smo ranije obrazložili) prilično kompleksan, pa ne bi bilo naodmet da se prethodno publici predstavio.

    Kako bilo da bilo, nadamo se da će opere Richarda Straussa postati stalna repertoarna odrednica hrvatskih opernih kuća. Strauss zaslužuje stalno mjesto u hrvatskoj repertoarnoj politici i zbog činjenice što su hrvatski pjevači tumačili uloge iz njegovih opera na slavnim pozornicama (e.g. Sena Jurinac u Bečkoj državnoj operi). Za posljednjeg ravnateljevanja Nikše Bareze Operom HNK u Zagrebu govorilo se o postavljanju Kavalira s ružom, međutim na kraju do realizacije nije došlo. Nadamo se da će se to, s pretežito hrvatskom podjelom, u skorije vrijeme ostvariti.       

    © Luka Nalis, OPERA.hr, 6. prosinca 2024.

Piše:

Luka
Nalis

kritike