Godine traženja

Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.), uz 100. godišnjicu smrti (1. dio)

  • Giacomo Puccini (Lucca, Toscana, 22. prosinca 1858. – Bruxelles, 29. studenoga 1924.)Jedan od najpopularnijih, najizvođenijih ali i najboljih opernih skladatelja, Giacomo Puccini rođen je 22. prosinca 1858. u Lucci, u Toscani, u obitelji glazbenika s tradicijom od pet generacija. Njegov pra-pradjed, također Giacomo /Jacopo (1712-1781), bio je maestro di cappella (kapelnik) u katedrali San Martino u Lucci. Puccini je bio šesto od devetero djece Michelea (1813-1864) i Albine Magi (1830-1884). Navršio je pet godina kad mu je umro otac, mjesni orguljaš i kapelnik, i po prirodi stvari to je mjesto čekalo Giacoma kad završi glazbeni nauk. U djetinjstvu nije pokazivao izrazitu volju za učenje uopće, pa tako ni za učenje glazbe, ali je ipak stekao određeno znanje pa je s četrnaest godina već svirao orgulje u crkvi, a sa šesnaest je počeo podučavati glazbu i skromnom zaradom kupovati note. S dvadeset je skladao Motet i Credo iz kojega će zatim nastati cijela Misa u As-duru. Uspjeh je bio velik i mladiću su porasla krila. Nazočnost jednoj izvedbi Aide u Pisi (zbog čega je morao propješačiti tridesetak kilometara) pobudila je u njemu želju da se posveti operi, a da bi se za to osposobio, bio je potreban temeljit studij. Godine 1880. položio je s izvrsnim uspjehom prijamni ispit za Konzervatorij u Milanu. Iskoristio je sve mogućnosti koje mu je pružao boravak u tom talijanskom kulturnom središtu.

    Učio je kod Stefana Ronchetti-Montevitija (1814-1882), Amilcarea Ponchiellija (1834-1886), skladatelja opere La Gioconda,Amintorea Gallija (1845-1919) i Antonija Bazzinija (1818-1897) koji je bio i istaknuti violinist. Dijelio je sobu s Pietrom Mascagnijem (1863-1945). Upoznao je Arriga Boita (1842-1918), autora Mefistofelea, slušao glazbu Beethovena i Brahmsa, proučavao partituru Wagnerova Parsifala. Sa završnom skladbom Capriccio sinfonico uspješno je 1883. završio Konzervatorij. Skladba je oduševljeno prihvaćena i uvrštena na progam koncerta 14. srpnja 1883. kojim je dirigirao slavni Franco Faccio (1840-1891).

    Jacopo Puccini (1712-1781), rodonačelnik glazbene dinastije PucciniPuccinijev kip ispred rodne kuće, danas muzeja, u Lucci

    Le villi  i Edgar

    A onda se Giacomo Puccini posvetio operi. Prva opera – Le villi, označena kao opera-balet – nije primljena na natječaju izdavačke kuće Sonzogno. Nastala je na libreto Ferdinanda Fontane (1850-1919) i obrađuje temu o vilama, dosta prisutnu u srednjoeuropskim pričama i legendama. Zahvaljujući skladateljevim prijateljima, djelo je uspješno praizvedeno 31. svibnja 1884. u Teatru del Verme u Milanu. Prerađena u operu u dva čina s intermezzom opera je uspješno izvedena u siječnju 1885. u milanskoj Scali. Taj je uspjeh naveo drugoga nakladnika, Giulija Ricordija (1840-1912), da je otkupi i od mladoga skladatelja naruči drugu operu.

    Najavni plakat opere <em>Le villi</em>

    Naslovnica libreta opere <em>Edgar</em>

    Bio je to Edgar, nastao također na libreto Ferdinanda Fontane, rađen prema drami u stihovima francuskog pjesnika Alfreda de Musseta (1810-1857). Libreto s temom o srednjovjekovnim vitezovima i njihovim unutarnjim borbama između idealne ljubavi i seksualne privlačnosti, prema uzoru na Wagnerova Tannhäusera nije bio prema Puccinijevu ukusu. No ipak je skladao dramma lirico u 3 čina. (Usput, Fontana je autor libreta za neizvedenu operu Ivana pl. Zajca (1832-1914) Planinska boginja ili Rudari (La dea della Montagna ossia I minatori). Praizveden 21. travnja 1889. u Scali Edgar je doživio neuspjeh. No Ricordija to nije obeshrabrilo. Vjerovao je u Puccinija i znatno utjecao na njegov život i karijeru. Uvjeren u njegovu nadarenost, mudro ga je savjetovao i vodio. Puccini je kupio kuću u ribarskom mjestašcu Torre del Lago na jezeru Massacuccioli gdje je mogao mirno raditi i družiti se s prijateljima scapigliatima. Proživljavao je buran, ali čvrst i trajan ljubavni odnos s Elvirom Geminiani, rođenom Bonturi (1860-1930) koja će mu poslije postati supruga. No trebalo je proći još nekoliko godina do njegove potpune afirmacije.

    Ferdinando Fontana i Giacomo Puccini

    Nakladnik Giulio Ricordi (1840-1912)
    Puccini u svojoj villi u ribarskom mjestašcu Torre del Lago na jezeru Massacuccioli

    Manon Lescaut

    Nakon Edgara Ricordi je Pucciniju pružio još jednu priliku a i skladatelj se trgnuo. Uočio je da to nije bio pravi sadržaj za njega. Pročitao je roman Antoinea Françoisa Prévosta d' Exilesa (1697-1763), poznatog kao Abbé (opat) Prevost: Sjećanja i pustolovine jednog čovjeka punog vrlina koji se povukao iz svijeta (Memoires et Avantures d' un Homme de Qualité qui s' est retirè du monde). Priča je to o ljubavi Chevaliera – viteza – Des Grieuxa i Manon Lescaut, koja je poslužila za osnovu opera, baleta i filmova. Dvadesetak godina poslije objavljivanja romana nastala je drama. Eugene Scribe (1791-1861) tu je temu uzeo za osnovu baleta za Jacquesa Halevyja (1799-1862) i 1856. napisao je libreto za istoimenu operu Daniela Françoisa Aubera (1782-1871). No, tek je Jules Massenet (1842-1912) svojom operom Manon 1884. postigao pravi veliki uspjeh. Puccini je u tom sižeu, daleko od svakidašnjice, koja je postala glavno obilježje njegovih kolega skladatelja verista, našao onu psihološku istinu za kojom će stremiti u cijelom svojemu daljnjem stvaralaštvu. Bio je još neiskusan i nije ga prestrašio uspjeh koji je Massenetova Manon nešto ranije postigla u Parizu.

    Razglednica s praizvedbe opere <em>Manon Lescaut</em>  u Torinu

    A onda je počeo rad na libretu kakav operna povijest ne poznaje, pa se u izdanjima Manon Lescaut imena libretista obično izostavljaju. Prvi je na njemu radio Ruggero Leoncavallo (1857-1919), koji se u to vrijeme još dvoumio baviti se književnošću ili glazbom. Ali Puccini nije bio zadovoljan njegovim libretom, i od tada počinje Puccinijevo, kako se obično kaže, maltretiranje libretista u težnji za pronalaženjem prave dramske situacije i prave riječi. Slijedio je Marco Praga (1862-1929), koji je pristao na rad „iz prijateljstva i divljenja koje osjeća prema Pucciniju“. No, Praga je bio prozni pisac pa Puccini versifikaciju povjerava mladome pjesniku i kritičaru Domenicu Olivi (1860-1917). Ali i dalje nije zadovoljan. Uskače i svojim savjetima pomaže mu sam nakladnik Giulio Ricordi. A onda se obraća Giuseppeu Giacosi (1847-1906) i Luigiju Illici (1857-1919), koji će mu kasnije pribaviti tri izvrsna libreta. Ricordi traži da bude što manje sličnosti s Massenetovom operom i tek tada dolazi do konačne verzije libreta. Nijedan sudionik u tom radu nije htio sam prihvatiti autorstvo, i tako službeno Manon Lescaut nema libretista.

    Cesira Ferrani (1863-1943) – prva Puccinijeva Manon Lescaut

    Giuseppe Cremonini (1866-1903) – prvi Des Grieux

    Upravo je nevjerojatno koliko se toga dogodilo u opernom životu Italije a i u povijesti glazbe uopće od 1890. do 1893. godine. Golem uspjeh Cavallerije rusticane 1890., a dvije godine poslije i Pagliaccija, označuje početak novoga pravca – verizma. Velik uspjeh Manon Lescaut na praizvedbi u Teatru Regio u Torinu 1. veljače 1893. označio je početak trijumfalne karijere Giacoma Puccinija. Osam dana kasnije premijera Falstaffa u milanskoj Scali zaokružuje genijalan opus Giuseppea Verdija. Oštroumni George Bernard Shaw (1856-1950), tada mladi muzički kritičar, godinu dana kasnije, 1894., nakon što je nazočio prvoj izvedbi Manon Lescaut izvan Italije, u Londonu, izjavljuje: „Puccini mi se više nego itko od njegovih suparnika čini pravim Verdijevim nasljednikom.“

    Lina Cavalieri (1874-1944) – prva Manon Lescaut MetropolitanaI Shaw je bio u pravu. Unatoč nespornim vrijednostima Cavallerije rusticane i Pagliaccija ni Mascagni ni Leoncavallo nisu dali nova remek-djela. A Puccini je napredovao. U Manon Lescaut upravo se rasiplje melodijama, premda neke posuđuje iz svojih ranijih skladbi. Već je posve razvidno njegovo izvanredno vladanje orkestralnim partom. Majstor je u slikanju likova, ne samo protagonističkih, nego i epizodnih kojima daje karakterističnu boju. Ne štedi nadahnućem. Impulzivan je, i glazba teče. Ali je već vješt dramatičar, i svaka riječ i svaki prizor imaju opravdanje. To je već zrelo djelo budućeg velikog majstora.

    Puccini je na Manon Lescaut radio tri godine. Posljednji je skladao treći čin, jer je on po svojoj strukturi bio malo neobičan. U četvrtom činu Puccini glazbenik prevladava nad Puccinijem dramatičarem, pa on djeluje malo neuvjerljivo. Glazba je lijepa, ali nikada poslije Puccini ne bi pustio svoju heroinu da sama u pustinji otpjeva svoju predsmrtnu ariju, dok Des Grieux odlazi tražiti vode da bi joj ugasio žeđ.

    Roman opata Prevosta napisan je u obliku ispovijedi Des Grieuxa, i Manon je u njemu opisana isključivo njegovim očima. Naravno, opera ima drukčije zahtjeve i lik Manon je morao dobiti na značenju. Kod Masseneta je postao glavni. Puccini je u tom smislu bliži Prevostu. I kod njega je Des Grieux glavni lik i jedan je od najljepših tenorskih likova u cijeloj opernoj literaturi. I lik Manon bila je ponajprije njegova kreacija. Pisao je: „Našao sam heroinu u koju vjerujem i zato ona neće moći a da ne osvoji srca publike. Massenet je svoju Manon zamislio na francuski način s puderom i menuettima, a ja na talijanski s očajničkim strastima.“

    Enrico Caruso (1873-1921) – prvi Des Grieux MetropolitanaPraizvedbom Manon Lescaut dirigirao je slabo poznati Alessandro Pomè. Naslovnu ulogu pjevala je Cesira Ferrani, pravim imenom Cesira Zanazzio, (1863-1943) koja će tri godine poslije u svojemu rodnom Torinu biti i prva Mimì. Puccini ju je opisao kao idealnu Manon pojavom, talentom i glasom. Tada vrlo popularan tenor sjajne karijere koju će prekinuti prerana smrt, Giuseppe Cremonini (1866-1903) bio je Chevalier Des Grieux. Achille Moro pjevao je Lescauta, a bas-bariton Alessandro Polonini (1844-1920) bio je Geronte di Ravoir. Opera je naišla na dobar prijam publike i kritike što je bila prava rijetkost kod praizvedbi Puccinijevih opera.

    I nije čudo da je Manon Lescaut ubrzo postala sastavni dio repertoara velikih svjetskih pjevača i opernih kuća. Revidirana verzija opere izvedena je prvi put u milanskoj Scali godinu dana poslije praizvedbe, 7. veljače 1894. godine. Pjevali su Cremonini i buduća prva interpretkinja Tosce, rumunjska sopranistica Hariclea Darclée. U povijesti opernih događanja ostat će zabilježena prva izvedba opere u Metropolitanu 1907. s glasovitom ljepoticom Rinom Cavalieri i još slavnijim Enricom Carusom u glavnim ulogama. Poslije rata u Bečkoj državnoj operi slavna Manon Lescaut bila je hrvatska umjetnica Dragica / Carla Martinis. Pjevala ju je na premijeri u obnovljenoj zgradi Opere u veljači 1956.

    Prve izvedbe Manon Lescaut u Hrvatskoj bile su već dvije godine nakon praizvedbe, 1895., gotovo istodobno u Teatru nobile u Zadru i u Teatru Comunale u Rijeci. Riječka premijera bila je 25. travnja. Očekivao se Puccini, ali on je došao tek u subotu 4. svibnja i, kako izvješćuju riječke novine La Bilancia, „bio je pozvan pred zastor čak 34 puta, a nakon izvedbe 5. svibnja 30 puta“. Dočekan je i ispraćen frenetičnim pljeskom. U Općinskom kazalištu u Splitu talijanska operna družina izvela ju je 1906. Des Grieuxa je pjevao Leopoldo Dagradi (1871-1928).

    Prva hrvatska izvedba Manon Lescaut bila je 23. siječnja 1926. u Zagrebu pod ravnanjem Krešimira Baranovića u režiji Margarete Froman s iznimnim protagonistima Zdenkom Zikovom i Mariom Šimencom.

    Zdenka Zika – prva hrvatska Manon LescautDragica/Carla Martinis – velika Manon Lescaut Bečke državne opere

    U Manon Lescaut Puccini je već pokazao posebnu osjetljivost za oblikovanje lika žene, duboko je uranjao u njezinu psihologiju i osjećao je njezinu stalno prisutnu, iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi. U liku Manon stvorio je svoju prvu heroinu za kojom će s manje ili više uspjeha u početku, ali s potpunim priznanjem u bliskoj budućnosti, slijediti protagonistice La Bohème 1896., Tosce 1900., Madame Butterfly 1904., opere La fanciulla del West (Čedo zapada) 1910., La rondine (Lastavica) 1917., Il tabarro (Plašt), Suor Angelica (Sestra Angelica) i Giannija Schicchija 1918. te Turandot, posmrtno 1926. Osam dana poslije Manon Lescaut u Torinu, u Scali praizveden Verdijev Falstaff kao da je simbolički označio kako je osamdesetogodišnji genij najvrjedniji dio talijanskog opernog nasljeđa predao svojemu četrdeset pet godina mlađemu sunarodnjaku.

    Pročitajte sljedeći nastavak...

    © Marija Barbieri, OPERA.hr, 28. studenog 2024.

Piše:

Marija
Barbieri

eseji