Između urbanog života i tragične osamljenosti
Teatro Verdi, Trst: Giuseppe Verdi. La Traviata, dir. Enrico Calesso, red. Arnaud Bernard
-
Tršćanski Teatro Verdi novu je sezonu otvorio provjerenim, publici uvijek dragim naslovom – La Traviata Giuseppea Verdija. Dirigentsko vodstvo predstave preuzeo je maestro Enrico Calesso, a režije se prihvatio Arnaud Bernard, redatelj prisutan i na hrvatskim pozornicama. Verdi je Traviatu skladao na libreto svoga stalnog suradnika Francesca Marija Piavea prema motivima romana Dama s kamelijama Alexandrea Dumasa sina, objavljenim revolucionarne 1848. godine. Na skladanje opere koja će na početku svoga puta izazvati sablazan publike 19. stoljeća koja nije mogla podnijeti društvenu hipokriziju serviranu pred kazališnim zastorom, a kasnije postati jedna od najizvođenijih i najpopularnijih opera svih vremena, Verdija je potaknulo kazališno uprizorenje Dame s kamelijama kojemu je prisustvovao u Parizu. Godine 1852. u 39. godini života Verdi se prihvatio komponiranja opere o dobrodušnoj i smrtno bolesnoj kurtizani Violetti Valery – ženi koja je samo htjela voljeti i biti voljena, ali joj društvo to nije dopustilo.
La Traviata je praizvedena 6. ožujka 1853. u kazalištu La Fenice u Veneciji. Tri i pol godine nakon praizvedbe, u rujnu i listopadu 1856., uprizorena je u Trstu. Naslovnu ulogu tumačila je Marietta Cazzaniga Malaspina, za dirigentskim pultom bio je Luigi Ricci. Od tada do danas na pozornici tršćanskog kazališta pojavljuje se u više-manje ravnomjernim intervalima.
Pjevačku podjelu nove produkcije predvodi sopranistica Maria Grazia Schiavo, čiji umjetnički CV krase nastupi u operama belcanto repertoara kao i suradnje s velikim autoritetima poput Riccarda Muttija. Schiavo je sopranistica uredne i vješto isklesane tehnike s primarno lirskom afektacijom tona. Nalazi se u zlatnoj sredini između dramskog i lirskog soprana pa njen glas može uspješno figurirati i u jednom i u drugom fahu, a koliko će se to svidjeti ili ne publici ovisi o osobnim afinitetima. U ariji Sempre libera pokazala je nosivu frazu izražajne forme i primjerenog zvučnog kapaciteta. Kako je predstava odmicala Schiavo je rasla, a znatno veću umješnost pokazala je u sporijim fragmentima pa je analogno tome Addio del passato bio i njen najbolji nastup tog popodneva (predstava je održana u nedjelju 17. studenoga s početkom u 16 sati). Interpretatorica naslovne uloge pjevala je s velikim oprezom, bila je vrlo suzdržana veći dio prve slike 2. čina, sve do zaziva M'ammi Alfredo, kada je ugodno iznenadila punoćom i elegancijom oblo formiranog tona. Razloge za rezerviran nastup Marije Grazije Schiavo možemo tražiti u dva aspekta: bila je to posljednja od četiri predstave ciklusa koje je otpjevala (indisponiranost nije isključena), a nije joj bila naklonjena niti Bernardova režija koja je od nje nerijetko tražila ležanje na pozornici (najviše puta u prvom činu, nasreću ne u cabaletti).Alfreda Germonta tumačio je tenor Antonio Poli. Riječ je o pjevaču koji posjeduje lijepi glasovni timbar i doista impozantnu karijeru koja podrazumijeva pozornice milanske Scale, londonskog Covent Gardena, Bavarske državne opere itd. Poli je besprijekorno školovan glas koji je nadogradnjom talenta i obrazovanja postigao svoj maksimum. Rezultat je kolosalan zapjev koji u visinama zvuči sasvim pristojno, pa je dirigentima i publici zbog svoje nepatvorene ljepote i topline vrlo atraktivna zvučna slika. Ono što u njegovu pjevanju predstavlja problem jest nemogućnost glasovnog poentiranja u srednjem registru u kojemu je slabo postojan pa fraza gubi puninu. Opisano je najvidljivije bilo u stretti na početku drugog čina. Sad bi netko mogao reći da je to mjesto koje je vrlo teško pa ga ne bi trebalo uzimati za zlo, međutim, Poli je nositelj impozantne karijere pa se od njega očekuje da svaki fragment role iznese na nivou, u skladu sa svojom reputacijom. Kad se Alfredo sagleda u potpunosti, možemo reći da se nalazio u Violettinoj sjeni.
.jpg)
Oca Germonta tumačio je sjajni bariton Roberto Frontali i ako je zbog ičega vrijedilo doći na ovu predstavu, to je onda njegov nastup. Pjevač je to koji zrači iskustvom i interpretacijom i to ne onom klasičnom koja podrazumijeva dobro savladan notni materijal koji se onda reproducira pred auditorijem – on je donio puno više od toga. Ovaj vrhunski bariton posjeduje vrlo razvijen emotivni intelekt putem kojega je svaku frazu posebno obojao, ovisno o dramskoj situaciji. Tako smo u duetu s Violetom čuli sažaljenje, u konfrontaciji sa sinom diskretno gnušanje nad njegovim postupcima i iskrenu tugu u trećem činu kada pješčani sat Violettina života istječe. Frontali je svaku od nabrojanih emocija donio u glasu, što znači da se nije uvijek držao notnog zapisa kao pijan plota ali je umjetnički doživljaj bio neusporedivo bolji. Sve opisano shvatila je i publika jer je pljesak koji se prolomio dvoranom nakon Di provezna e mar il suol bio najglasniji na predstavi.
Trojac glavnih protagonista tršćanske Traviate povezuje jedna zajednička nit – suradnja s Mo. Riccardom Mutijem. Zanimljivo je gledati Mutijevu umjetničku percepciju kroz ova tri pjevača. Naime, s Fornatolijem je surađivao za svog dugogodišnjeg ravnateljevanja milanskom Scalom prije 20 i više godina, a u novije vrijeme surađuje s Polijem i Schiavo. Frontali je bariton dramatske čvrstine, a Polli i Schiavo bliži su lirskom izričaju kojemu je posljednjih godina Muti očigledno sklon. To je proizvelo i negativne posljedice za određene pjevače, od kojih je Eleonora Burrato najeklatantniji primjer. Radi se o sopranistici lirskog timbra kojoj je dodijelio ulogu Aide na koncertnoj izvedbi u Veronskoj areni 2021. godine. Bio je to uredan nastup, ali Buratto jednostavno nije Aida. Ovu doista odličnu sopranisticu to je odvelo u krivi repertoar pa je nedavno nastupila kao Tosca na koncertnoj izvedbi u Rimu (dir. Daniel Harding) i naišla na vrlo negativnu recepciju jer to nije repertoar za nju. S druge strane, Muti je Muti, i ako on pozove u podjelu jasno je da niti jedan pjevač, makar i uz sugestiju agenta, neće odbiti. Sve je to u skladu s vremenom u kojemu se smatra da svi mogu sve, što je daleko od realnosti.
Tumači ostalih uloga ostvarili su zanimljive kreacije koje nisu ostale u sjeni glavnog trolista, kako se to zna događati u produkcijama Traviate (pretežito zaslugom kostimografa) – kada se ostatak protagonista utopi u Violettinim prijateljima, uz izuzetak Annine i doktora Grenvila. Eleonora Vacchi protočnim mezzom svjetlije boje tumačila je Floru Bervoix. Francesco Verna sonornim je baritonom otpjevao Baronea Douphola. Njegov nastup značajno se isticao od svih ostalih tumača manjih uloga i možemo bez ustezanja konstatirati kako se radi o odličnom pjevaču, nepatvorene svježine tona. Bili su tu još Francesco Auriemma kao Marchese D'obigny, Andrea Pellegrini kao dr. Grenvil, Saverio Fiore kao Gastone, Veronica Prando kao Annina, Gianluca Sorrentino kao Giuseppe, Giuseppe Olivieri kao Florin batler i Damiano Locatelli kao Commissionaro. Svi oni, ma koliko uloga bila mala, trudili su se interpretirati dodijeljene im likove; nitko nije produkciju shvatio kao odrađivanje. Opisani pristup govori ponešto o izvođačkoj tradiciji i važnosti operne kuće koja je u svojoj povijesti svjedočila nastupima doista velikih umjetnika koji su, kako smo prethodno vidjeli, rado svraćali u grad na rubu Italije.
Dirigent Enrico Calesso, kako nas podučava programska knjižica, uspješan je operni dirigent koji osim što je glazbeni ravnatelj Teatra Verdi značajnu karijeru gradi na njemačkom govornom području (Mainfranken Theater u Wurzburgu). Calessu ne bi škodila bolja priprema za ovu produkciju (otvorenje sezone u talijanskoj opernoj kući!) jer je njegovo dirigiranje bilo više brojanje nego autoritetan nastup. Istini za volju, orkestar je zvučao uredno i nije bilo značajnih raspadanja niti neprimjerenih manipulacija tempima, međutim, dirigent je previše igrao na iskustvo, kao da je došao odraditi produkciju u predahu od drugih angažmana. U takvom nastupu izgubila se forma na kojoj počiva Verdijeva glazba i to in favorem režiji koja favorizira situaciju nad cjelinom. Takav pristup najviše je odgovarao komornoj atmosferi trećeg čina, kada Violettina duša sve brže kopni u fizičkom i psihičkom smislu. Najbolji orkestralni nastup bili su predsmrtni akordi na samom kraju, a u tom kontekstu posebne pohvale gudačima i puhačima. Koncertni majstor bio je Stefano Furini, a svirala se partitura u izdanju E. F. Kalmusa iz New Yorka.
Teatro Verdi ima doista odličan zbor koji nama baždarenima na Riječki operni zbor dođe kao melem na ranu. Zborovođa Paolo Longo odradio je odličan posao, vješto izniveliravši mješoviti zbor. Rezultat je bio moćan ton efektnog atakiranja. Izvedbu napitnice u prvom i bala pod maskama u drugom činu pamtit ćemo dugo nakon što se zastor spustio.
Redatelj Arnaud Bernard produkciju je oblikovao na temelju svog redateljskog rukopisa koji podrazumijeva žive slike i scenska zbivanja u poljima crvenih latica (scenograf Alessandro Camera). Traviatu je zamislio kao situacijsko scensko zbivanje u kojemu je tragedija glavne junakinje u prvom planu, a sva ostala zbivanja samo su usputna stanica na putu prema njenom tragičnom kraju. Bernard se trudio što vjernije prikazati Violettino narušeno zdravlje, dodijelivši joj lavor u koji od prvog do posljednjeg trenutka pljuje krv, sve više/češće kako se predstava bliži kraju. Predstava je zaodjenuta u crno, kako i priliči tragediji koja se najavljuje od početka partiture. Bernard je iskusan operni redatelj koji je uspio režijski inducirati kontekst, a u tome je imao podršku cijelog autorskog tima. Posebno se ističu kostimi Carle Ricotti. Prevladava crna boja večernjih toaleta dekadentnog pariškog društva (kako ga Bernard vidi) uz bijeli sako Alfreda i diskretno svijetle boje na Violettinoj haljini. Režija odlično dočarava distinkciju između Violettinog bogatog društvenog života koji je samo maska ogromne samoće lišene bilo kakve ljudskosti kojoj je kao žena izložena, u skladu s vapajem iz libreta: Povera donna, sola, abbandonata in questo popoloso deserto che appellano Parigi, koji je bio polazišna i ishodišna točka inscenacije ove urbane opere 19. stoljeća. Distinkciju između urbanog života i strašne osamljenosti Bernard je savršeno dočarao, a opisano možemo povezati s posljednjom etapom života Marije Callas koja je kraj života 1977. dočekala osamljena u Parizu.
Ovako koncipirana režija mogla je funkcionirati i u klasičnim okvirima. Nije bilo potrebe za predimenzioniranim lusterom u 2. činu na prijemu kod Flore kao ni za kod Bernarda često prisutnim stolicama koje su krasile treći čin koji je izgledao kao skladište namještaja s greškom koji se poradi toga jeftino prodaje. Bila je to forsirana modernost koju je svjetlom primjereno okupao Emanuele Agliati. Kako smo uvodno naveli, Aranud Bernard u više je navrata radio u Hrvatskoj, međutim u njegovoj biografiji u programskoj knjižici, slučajno ili ne, tih podataka nema. Je li moguće da smo postali toliko nerelevantna kulturna sredina?
Teatro Verdi nudi zanimljivu sezonu, koja donosi repertoarni raritet: operu Candide Leonarda Bernsteina koju ćemo svakako popratiti, nadamo se sa boljeg mjesta u gledalištu nego što je to sada bio slučaj. Bilo kako bilo, posjet tršćanskom kazalištu vrijedno je iskustvo za one koji žele ići utabanim stazama željeznog opernog repertoara, kao i za one željne glazbenih pustolovina slabije poznatih naslova.
© Luka Nalis, OPERA.hr, 21. studenog 2024.
