Povratak verističkog bisera na splitsku pozornicu

Hrvatsko narodno kazalište Split: Ruggero Leoncavallo, I pagliacci, dir. Ivo Lipanović, red. Mario Kovač

• 

  Prva ovosezonska operna premijera splitskog teatra, biser kratkotrajnog ali vehementnog pravca u ogledalu operne povijesti – verizma I Pagliacci Napolitanca Ruggera Leoncavalla dodatno je užarila neobično toplu, gotovo suptropsku jesen u Dalmaciji. I Pagliacci ima jednostavnu radnju, dokumentaristički zabilježenu i predstavljenu; nadahnuta je refleksijama, moguće i traumom iz djetinjstva autora koji je svjedočio ubojstvu njihovog obiteljskog sluge zbog ljubomore. Snažne, nefiltrirane i počesto mračne emocije, likovi puni strasti i skloni isključivo oštrim potezima bez zadrške, radnja zgusnuta u „jedan dah“, između ostalog značajke su verizma u operi, rukavca koji nam je podario tek petnaestak opera;  snažnih, omiljenih i rado izvođenih. Ipak, dva naslova iznad ostalih su nedvojbeno Mascagnijeva Cavalleria rusticana i I Pagliacci. Potonja je drugo Leoncavallovo glazbeno- scensko ostvarenje; skladao ju je u ranim tridesetim godinama života i nikad takav uspjeh ni umjetničku integraciju više nije dosegnuo. Spekulacije su suvišne: u I Pagliacciju uspio je u svemu: od izbora teme do inovativnog načina razrade fabule prema ingenioznoj glazbeno- scenskoj formuli teatra u teatru. Libreto je također Leoncavallov (autor je, osim glazbe, studirao i književnost kod čuvenog pjesnika Giosuèa Carduccija), što nedvojbeno pridonosi jedinstvu glazbenog i stihotvornog tkanja.

  Splitski hram kulture je u više navrata uprizorio Leoncavallovu ljepoticu; prvi put 1946. pod palicom Silvija Bombardellija, nakon toga 1949. pod ravnanjem Jakova Voltolinija. Naslov je postavljan u kazalište i u okviru programa Splitskog ljeta još 1957., 1969., 1973., 1981. i 2003. Dirigirala su velika imena: Mladen Bašić, Boris Papandopulo, Berislav Skenderović i Loris Voltolini; režiju su potpisivali: Tomislav Kuljiš, Tito Strozzi, Danijel Marušić i Vlatko Perković. Solisti su, između ostalih, bili: Ante Marušić, Cynthia Hansell-Bakić, Marina Jajić, Hrid Matić, Attilio Planinšek, Tomislav Mužek, Ratomir Kliškić. Sabirući izvođače i one iza scene, riječ je o predstavi koja se u određenim intervalima postavljala u Splitu, a publici standardi izvedbe ove opere nisu nepoznati. Od posljednjeg uprizorenja je prošlo više od dva desetljeća i ovo je bila prilika unijeti novi duh, glumačku i pjevačku snagu u izvedbu. Čini mi se da je to ipak djelomično postignuto.

  Dirigent je iskusni, temperamentni Ivo Lipanović, koji očito u mirovini ne miruje zadržavajući nerv umjetnika koji ljubi scenu, osobito ovu splitsku i bezrezervno joj se daje. Partitura mu je bliska, jasna i orkestar je vrlo dobro pripremio; iskoristio je sve prednosti guste orkestracije, lepršavost komornih odlomaka i svježinu puhačkih dionica. Tempima je pomogao pjevačima, nikako nauštrb drame i razvoja radnje do samoga kraja. Orkestar je reljefno i sadržajno primjereno dogradio maestrove ideje. Potpisnika ovih redaka dojmili su se zborski ulomci. Zboristi su bili uigrani, čvrstog akorda u homofonim partiturama, primjerenog, nježnijeg zvuka kad to radnja od njih zahtijeva. Nisu djelovali iz drugog plana. Interakcija s dirigentom i orkestrom održana je do samog epiloga tragične priče. Kostimografkinja Ana Mikulić i njena asistentica Maja Peruzović nisu komplicirale; kostimi su bili u duhu vremena, a osobitu pohvalu navodim za kostime Cirkus kolektiva.

  Hodači na štulama (Dora Komenda i Ivana Vukušić), Klaun (Mirta Lučin), a osobito virtuozna plesačica na svili – Antonia Cvitan Vuletić, izuzetno efektno pridonijeli su inscenaciji teatra u teatru, organizirajući pokretom, plesom i koreografijom Branka Bankovića posebnu sliku i okvir, gotovo televizijske niše, u kojem se događa drugi čin opere. Publika je redovito željna akrobacija, pantomime, korištenja rekvizita i cirkuske, naglašene glume. Cirkus kolektiv istaknuo se u svim aktivnostima koje su im za premijeru bile povjerene. Biser je bio i Dječji zbor Glazbene škole Josip Hatze koji je za predstavu pripremila njihova mentorica Nela Bujas Trpković. Uvijek je na sceni zanimljivo vidjeti uigranost i suradnju malih i velikih pjevača u zboru. Upravo su nas njihove zajedničke slike i akordi prenijeli u neku drugu realnost – publika gotovo participira u životu Montalta, malenog mjesta na dnu talijanske čizme. Ovakvih suradnji nek' je što više i izvan službene operne partiture!

  Istini za volju, ova opera nema veliku sumu arija i solističkih, statičnih slika za prikazivanje vokalne superiornosti; radnja je čista, pogonjena strastima i vodeće uloge izgaraju u permanentnoj drami koja vrlo rijetko odmara – tu se i krije težina tereta vokalnih zadataka kvarteta: Canio, Nedda, Tonio i Silvio. U toj igri oni su u žestokim kontaktima, stvarnost i veristički kredo – oslikavanje tragedije odnosa bez umjetničke koprene i posredovanja mora prodrijeti na scenu. Tu su dojmovi bili povremeno oslabljeni. Bez rezerve, kao prvo ime po učinku ovog kvarteta ističem baritona Grgu Peroša u ulozi Tonia. Od Prologa (arija Si puo? Si puo?) do zaključka opere vokalno je i glumački bio izvrstan. Čistih visina, nešto svjetlijih, čvrsto vođenom frazom, priličnim volumenom i zanimljivom glumom usmjerio je radnju opere i nazočnu publiku u sve rukavce i puteve zaplotnjaštva do konačne tragedije. Vokalno je bio u dobroj ravnoteži s orkestrom i maestro Lipanović mu je ostavio dovoljno prostora za sve kreativne impulse.

  

  Silvija je utjelovio iskusni bariton Marko Lasić. Njegov odnos s Neddom, iako redateljski eksplicitno vrlo prisan, osnažen dvopjevima posebne dramske dinamike, nije doživio vokalnu i emocionalnu kulminaciju. Lasić je pouzdan, sposoban pjevač koji se nedvojbeno postavio u ulogu, ali očito je interakcija bila manjkava pa je vokalni i dramatski potencijal bio smanjen. Nedda/ Colombina bila je Antonija Teskera. Pristupila je ulozi studiozno, njene visine su izuzetno muzikalne, zapjevi mekani i fraziranje uistinu na razini iskusne umjetnice. Raspon srednjeg registra joj, nažalost, nije došao do izražaja, a radnja je u partituri dijelom vođena upravo u tom opsegu. Ekvilibriranje s orkestrom nije bilo najsretnije, a ne mogu se oteti dojmu da je učinak cijele premijere ipak narušen nedorečenim odnosom Nedde i Cania / Pagliaccia.

  Izdvajam iz  sinestetskog razmatranja vokalni biser opere, ariju Cania Vesti la giubba, koja je bila ugodna uhu na krilima partiture. Ostalo je Ivan Momirov, vodeća figura opere, također otpjevao, međutim taj tenorski glas nije ovom prilikom ovladao scenom. Ne vidim problem u motivaciji niti promašaj dramatskog smisla, ali ukupna suradnja Momirova i ostalih likova, kao i vokalna ekspresija, nisu donijeli potrebnu snagu. Tenorska partitura u ovom slučaju je sve samo ne ležerna, ali unatoč tome neka tehnička i muzička rješenja mogla su imati bolju realizaciju. Vedrinu ovom tekstu vraćam pohvalom mladom Lovri Gujinoviću u ulozi Arlecchina. Ariju O Colombina izveo je skercozno, elastičnom i lijepom, zaokruženom frazom. Volumen jest bio skromniji, ali nikako neprimjeren postavljenoj ulozi. Glumački pokret mu je bio primjeren, žovijalan i iskričav.

  

  Oblikovanje svjetla i tona pod Srđanom Barbarićem i Željkom Mravkom ni u jednom trenutku nije došlo u pitanje. Jednostavna i funkcionalna scenografija Davora Praha u simbiozi s režijom Marija Kovača, mudro su i ambiciozno vodili radnju i pjevače u realizaciju bezvremenske partiture od koje nije vrlina oduzimati u svrhu osobnog egzibicionizma. Ostvarili su potreban vizualni odmak od naturalizma interpolirajući elemente commedie dell' arte u strastveni duh opere.

  Novo čitanje I Pagliaccia Split je podsjetilo na umjetnički besprijekorne, a kraće glazbeno- scenske oblike koji su (u ovom trenutku) očito bliži mogućnostima kazališta. Ništa tome ne nedostaje, čak štoviše, može biti egzemplar promišljene kulturne politike. Doduše, s te pozicije bi bilo dobro pokloniti pažnju i resurse protagonistima koji ugrađuju poseban radni napor u ovakve naslove. Nije se lako na daskama koje život znače vinuti u zvijezde, a možda to ovom prilikom nije bilo ni potrebno – sve je u notama i štapiću. Nadamo se da će učestale izvedbe i nataložene emocije vremenom amalgamirati sve osobne kvalitete pjevača u koherentnu, umjetnički zavidnu izvedbu.

  

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 21. studenog 2024.

Piše:

Jure
Šaban-Stanić