Vrijedan doprinos repertoaru

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Operni vremeplov 1 – Monteverdi, Purcell, Händel, Vivaldi, Rameau, Gluck, Haydn, Mozart, Cherubini, Rossini, Bellini, Donizetti, Verdi, 3. listopada 2024.

  • Nakon prilično bogate predsezone, HNK Ivana pl. Zajca otvorio je novu sezonu dvostrukim opernim koncertom Operni vremeplov 1. i 2., održanim s tjedan dana razmaka. Prvi koncert obuhvatio je razdoblje od početka operne umjetnosti, njenog oca Claudia Monteverdija do najistaknutijeg predstavnika Giuseppea Verdija. Autori koncepta i programa Marin Blažević i Diana Haller kronološki su poredali točke, a sve je uokvirila dramska glumica Neva Rošić koja je u ulozi Vremeplovke podučavala publiku kontekstu nastanka i sadržaju opera čiji su se fragmenti pronašli na repertoaru. Orkestrom Opere HNK Ivana pl. Zajca dirigirao je Marco Alibrando.

    Kako i nalaže logika tako koncipiranog programa, koncert je započeo arijom Monteverdijeva Orfeja Vi ricorda, o boschi ombrosi u interpretaciji Jure Počkaja koji je mekim baritonom oblikovao pastozan ton protočnih linija u baroknom arijskom ozračju. Nastupajući iza scene, bas-bariton Giorgio Surian otpjevao je ariju What power are thou iz opere Kralj Arthur Henrya Purcella.

    Surian je na zalazu karijere, ali on je umjetnik zavidne energije pa je i samo zvučno, bez fizičke pojave, ostvario pamtljivu interpretaciju odmjerenog, mekim tonom determiniranog staccata. Sopranistica Anamarija Knego otpjevala je ariju Furie terribli iz opere Rinaldo Georga Friedricha Händela – skladatelja čije ime predstavlja sinonim za baroknu glazbu. Knego je ariju korektno otpjevala jer je pjevačica baždarena na velike uloge i puno nastupa. To je početak i kraj priče o karijeri koja je posljednjih godina zasljepljujuće bljesnula.

    Antonio Vivaldi, najširem krugu publike poznat kao autor Četiri godišnja doba, skladao je i opere, a njegov operni opus poznat je pretežito predanijim zaljubljenicima u opernu umjetnost. Vivaldijeve opere znaju se pojaviti u izravnim i odgođenim radijskim prijenosima u sklopu emisija Opera na trećem na HR 3. Opera Bajazet / Bajazid temelji se na povijesnim događajima s kraja 14. i početka 15. stoljeća, a ariju Sposa son disprezzata otpjevala je, scenografskim rješenjem sputana, mezzosopranistica iskonskog baroknog timbra Michaela Selinger, posebno poentirajući na sporije aspekte partiture.

    Lorena Krstić i Karla Mazzaroli, lijepo se tonski nadograđujući, izvele su ariju Se rinasce nel mio cor / Si godete al vostro amor. Pripomogao im je i Riječki operni zbor prodornog zapjeva. Poznatu ariju Forets paisible iz opere Les Indes galantes Jean-Philippea Rameaua izveli su Michaela Selinger, Jure Počkaj i Riječki operni zbor. Interaktivna izvedba atraktivnog odlomka osvojila je publiku. Rameau je svakako zaslužio i bolji recepciju nego što je ima, na što je upozoravao i pokojni maestro Bareza. Diana Haller briljantno je otpjevala ariju Divintes du Styx iz opere Alceste Christopha Willibalda Glucka. Rola koju je u punom naponu blistave ali kratke i tužne karijere popularizirala Maria Callas donosi prštave visine koje mora pratiti iznimna tonska gipkost.

    Haller je u potpunosti udovoljila tom izazovu i prometnula se u apsolutnu i zvijezdu večeri koja je ovaj koncert učinila kulturnim događajem koji vrijedi posjetiti. Marko Fortunato upoznao nas je s opernim opusom Josepha Haydna, percepcijski primarno simfoničara sklonog ukomponiravanju hrvatskih narodnih napjeva u simfonijske stavke. Ariju In un mar d'acerbe pene iz Haydnove opere L'anima del filosofo ossia Orfeo ed Euridice otpjevao je Fortunato sigurno i jasno, s malim tonskim deficitom koji nije pokvario ukupan dojam. Korak po korak na vremenskom putovanju došli smo do jednog, jedinog i neponovljivog Wolfganga Amadeusa Mozarta. Ariju Va pure ad altri in braccio iz njegove opere La finta giardiniera otpjevala je Michaela Selinger pomalo pjevački suzdržano, ali uz sjajnu scensku igru.

    Potom je zvijezda večeri Diana Haller visokim mezzom otpjevala ariju Elektre Oh smania! Oh furie – D'Oreste, d'Ajace iz Mozartovog Idomenea. Opera Medeja Luigija Cherubinija također je uskrsla zbog pojave Marije Callas koja ju je otrgnula zaboravu. Odlomak iz Medeje izveli su na pozornici Zajca Claire Rutter i Bože Jurić Pešić. S razlogom je Medeja bila odsutna s pozornica, jer pronaći adekvatnu pjevačicu je izazov per se. U aktualnom trenutku jedina pjevačica na svijetu koja polako ali sigurno ide stopama Marije Callas je Marina Rebeka, koja je Medeju prošle sezone tumačila u Scali, a ove će tumačiti Bellinijevu Normu. Rutter nije udovoljila zahtjevima Medeje primarno zato što je bila izuzetno tonski deficitarna. Clarie Rutter je najavljena za premijeru Straussove Adrijane na Naxosu, gdje bi trebala tumačiti naslovnu junakinju. Živi bili pa vidjeli (i čuli).

    Nakon stanke uslijedio je nešto nam poznatiji i bliži repertoar. Gioachino Rossini skladao je Otella prema Shakespeareovu predlošku. Nama je dakako poznatija Verdi/Boito verzija, međutim, ne treba podcijeniti Rossinija. Desdemonina tragedija emocijski je operni kanon koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, neovisno o tome je li proizašla iz kajdanke majstora iz Pesara ili majstora iz Busseta. Nastup Michaele Selinger kao Desdemone njeno je najbolje pojavljivanje večeri. Ariju Assai a pie d'un salice (motiv vrbe neraskidivo je povezan s Desdemoninim predsmrtnim kontempliranjem) otpjevala je vrlo lijepo, uz tonski blagoslov flaute iz orkestralne rupe. Rossinijeva opera buffa Il viaggio a Remis u cijelosti je izvedena tek 80-tih godina prošlog stoljeća jer su dijelovi bili zagubljeni. Iako tonski nedostatan, Giorgio Surian umjetnik je par excellence iza kojega je sjajna karijera, natruhe koje se vide iz njegovih današnjih nastupa. Bilo je to tako i u ariji Medaglie incomparabili, gdje je briljantnom buffo igrom uz suradnju članova zbora pridobio publiku koja ga je nagradila jednim od većih aplauza večeri. Na izlet u njemački repertoar odveo nas je Carl Maria von Weber, iz čije je najpoznatije opere Die Freischutz tenor Bože Jurić Pešić izveo ariju Nein, langer trag ich niht die Qualen. Pešić je uvjerljivim tenorskim zapjevom izveo ariju s kvalitetnim transponiranjem iz srednje lage prema gore; također, imao je i sigurnu potporu orkestra.

    Ariju iz finala Bellinijeve Mjesečarke izvela je Diana Haller briljantnom koloraturnom sposobnošću jasne impostacije i protočne artikulacije tona. Scenografsko rješenje Mjesečarke bilo je najbolje na koncertu. Clarie Rutter imala je nešto više sreće s arijom Col sorriso d'innocenza... Qual suono ferale echeggia... Oh, Sole ti vela di tenebra fonda iz Bellinijeve opere Il Pirata. Glasovno sigurnija i preciznija u zapjevu, Rutter je demonstrirala i određenu spretnost s glissandom u frazi. Giorgio Surian potom je otpjevao ariju iz Lucrezije Borgije Gaetana Donizettija, gdje nije ponudio ništa bolju interpretaciju nego što je to bio slučaj u njegovim prethodnim točkama. U kontekstu ukupnosti, moramo (opet) pohvaliti scenski nastup.

    Scena konfrontacije iz Marije Stuarde Gaetana Donizettija  jedna je od najdojmljivijih scena iz belcanto epohe. Kako bi ostavila pravi dojam potrebne su dvije pjevačice jakog karaktera, a to je u riječkoj izvedbi bio djelomično slučaj. Naime, nastupile su Anamarija Knego i Diana Haller, a samo je potonja u potpunosti oduševila. U izvedbi su im se pridružili još i Bože Jurić Pešić, Lorena Krstić, Jure Počkaj, Giorgio Surian i Riječki operni zbor, lijepo nadogradivši cjelinu. Koncert je zaključila Anamarija Knego arijom Verdijeve Giovanne d'Arco spretnom ali nepotpunom interpretacijom, primarno zbog nedovoljnog raspona glasa.

    Dirigent Marco Alibrando nositelj je solidne karijere, koji je u Rijeku došao odraditi gažu. Orkestar pod njegovim vodstvom zvučao je uredno, bez većih ekscesa, ali je dirigirao vrlo sporo i neinspirativno. Spora tempa idu primarno na ruku pjevačima, što je u ovakvom repertoaru poželjno, međutim, mogao je unijeti nešto više žara u dirigentski nastup. Davao je Alibrando znakove, jasno je da ima iskustva; ipak, sve je djelovalo kao odrađivanje, što je šteta jer je zvuk orkestra doista bio dobar. Posebne pohvale zaslužuju limeni puhači. Koncertna majstorica bila je Yulia Kushnerik. Riječki operni zbor pod vodstvom zborovođe Mattea Salveminia sustavno napreduje.

    Vremeplovka Neva Rošić podučila nas je o svakoj koncertnoj točki ponešto – njena izlaganja bila su poučna i zanimljiva. Takav koncept nije loš; ipak, mišljenja smo da nije trebala govoriti prije svake točke jer je tako remećen glazbeni ritam koncerta. Možda bi bilo bolje da je govorila rjeđe ali duže, npr. svake tri točke. Isto tako, malo je teško prebacivati fokus s glazbe na govornu riječ i to posebno nakon napornog radnog dana (koncert je održan u četvrtak).

    Režija Marina Blaževića i Diane Haller ispunila je svoju svrhu. Najatraktivnija je svakako bila, na bis ponovljena, izvedba odlomka iz Les Indes galantes. Bilo je u publici ljudi koji su čuli za poznatog grčkog kapelnika Teodora Currentzisa (nešto manje prisutnog na zapadu u posljednje vrijeme jer je prihvatio rusko državljanstvo od Putina) koji isti odlomak na koncertima izvodi na sličan način, tako da takve intervencije nisu ništa novo niti inventivno. Kostimi Sandre Dekanić djelovali su jeftino; možda bi logičnije rješenje bilo da se scena popunila nekom old school scenografijom, a pjevači su trebali nastupati u frakovima i večernjim toaletama, kao što to pretežito rade velike operne kuće kad je na koncertima orkestar u rupi. To bi svakako bila bolja opcija od banalnog scenografskog rješenja Alana Vukelića, Dalibora Fugošića i Marina Blaževića.

    Operni vremeplov 1 svakako nije koncert koji se pamti (uz izuzetak Diane Haller koja ga je održala iznad ponora prosječnosti), međutim, vrijedan je doprinos repertoaru jer smo svjedočili izvedbama pojedinih arija koje nikada u Zajcu nismo čuli i samo radi toga vrijedilo je više od tri sata provesti u gledalištu.

    © Luka Nalis, OPERA.hr, 8. listopada 2024.

Piše:

Luka
Nalis

kritike