Plemenita Amelia kao ures ansambla

Zagrebački operni festival, HNK u Zagrebu, 9. – 21. rujna 2024 (4/5): Narodnogo pozorište u Beogradu, Giuseppe Verdi, Simon Boccanegra, 21. rujna 2024.

  • Na završnoj večeri drugoga izdanja Zagrebačkoga opernog festivala Opera Narodnoga pozorišta u Beogradu gostovala je u zagrebačkom HNK-u prvi put nakon 1982, kad je nastupila s operom Orfej dvadesetog vijeka Brune Bjelinskoga, praizvedenom 1981. Za novo je gostovanje odabrana najnovija predstava beogradske Opere, ona Verdijeva Simona Boccanegre, prvi put u tom kazalištu postavljena u svibnju ove godine. Od nekoliko uprizorenja te opere u Hrvatskoj antologijskom se drži predstava premijerno izvedena na Splitskom ljetu 1978. te izvođena na Peristilu i naredne dvije godine (dirigent Nikša Bareza, redatelj Tomislav Kuljiš, u naslovnoj ulozi Ferdinand Radovan). Praizvedena 1857. i u skladateljevoj drugoj, temeljito prerađenoj verziji, s dodanim veličanstvenim prizorom u vijećnici (finale I. čina), prvi put izvedena 1881, ta je Verdijeva opera u tri čina s prologom do danas ostala bliža opernim sladokuscima nego široj publici.

    Kao redatelj beogradskog Simona potpisan je Mario Pavle del Monaco. Riječ je zapravo o adaptaciji inscenacije zagrebačkoj publici dobro poznata francuskog redatelja Arnauda Bernarda, osmišljene za premijeru u Operi u Lausannei 2018. Djelo je u Bernardovoj režiji postavljeno i u mariborskoj Operi 2020. U Del Monacovoj adaptaciji, pojednostavljenoj u odnosu na Bernardov original, predstava djeluje statično i starinski a promjene dekora su minimalne. Antologijski prizor u vijećnici, koji pruža toliko prilika za interpretaciju, ostao je redateljski neosmišljen, a završetak opere banaliziran je ustajanjem (duha) mrtvog Boccanegre i njegovim odlaskom u zagrljaj davno preminule ljubavi. Vizualni identitet predstave počiva uglavnom na stiliziranim pseudopovijesnim solističkim kostimima koje je osmislila kostimografkinja Višnja Žilić, dok su zborski temeljeni na onima iz Bernardove originalne produkcije.

    Ures cijelog ansambla i cijele predstave bila je Evgenija Jeremić Pokrajac (1991) u ulozi Amelie Grimaldi, za koju će se pokazati da je Boccanegrina kći. Premda je nastupnu ariju u I. činu počela pjevati pomalo sramežljivo, a u izvedbi dubljih tonova ne koristi uvijek učinkovito prsni registar, ostavila je dojam krasna mladog verdijanskog soprana, kakvom bi, vjerujem, odgovarala i uloga Leonore u Trubaduru (umjetnica, koja je solistica beogradske Opere od lipnja ove godine, ranije je u Verdijevim operama ostvarila glavne uloge u Traviati i Otellu). Pažnju su plijenili punoća i kvaliteta njezina nosivog tona, dobro artikulirani trileri i sjajne visine u tihim i glasnim dinamikama. Najveće pjevačko iznenađenje ovogodišnjeg festivala!

    Vrlo je dobar bio bariton Dragutin Matić u naslovnoj ulozi (dužd od kraja prologa), dojmljiviji u pjevačkom doprinosu nego u suptilnostima glumačke interpretacije lika, pa je i u glasovitu odlomku Plebe! Patrizi! Popolo… u prizoru u vijećnici dojam autoriteta ostavio u prvom redu moćnim pjevanjem. No znao je biti i očinski nježan u velikom duetu s Amelijom, u kojem je odlično otpjevao važan završni zaziv Figlia! na tonu f1.

    U ostale tri važne uloge čuli smo dva basa: korektnog Dragoljuba Bajića (Jacopo Fiesco) i bojom glasa više nego pjevačkom tehnikom primjerena Milana Obradovića (Paolo Albiani), dok je pjevanje Stevana Karanca u nezahvalnoj tenorskoj ulozi Gabriela Adorna – unatoč nekim intenzivno proživljenim frazama, često bilo daleko od ideala belkanta.

    U lijepom svjetlu pokazali su se dirigent Aleksandar Kojić i orkestar Narodnoga pozorišta već od orkestralnog uvoda prologa opere. Moćni su i precizni bili limeni puhači u tutta forza nastupu cijelog orkestra u karakterističnom motivu pri završetku prizora u vijećnici. U visokom registru na nekim mjestima, poput onoga na kojem se u II. činu u orkestru čuje tema kabalete dueta Boccanegre i Amelije iz I. čina (Figlia! a tal nome io palpito), violine nisu uvijek bile čiste.

     © Karlo Radečić, OPERA.hr, 1. listopada 2024.

    Dirigent: Aleksandar Kojić
    Redatelj (prema inscenaciji Arnauda Bernarda): Mario Pavle del Monaco
    Kostimografkinja solističkih kostima: Višnja Žilić
    Realizatorica scenografije (prema ideji Arnauda Bernarda): Jasna Saramandić
    Realizatorica zborskih kostima (prema ideji Marianne Stránske u inscenaciji Arnauda Bernarda): Ivana Mladenović
    Zborovođa: Đorđe Stanković

    Uloge:

    Simon Boccanegra: Dragutin Matić
    Jacopo Fiesco: Dragoljub Bajić
    Amelia Grimaldi: Evgenija Jeremić Pokrajac
    Gabriele Adorno: Stevan Karanac
    Paolo Albiani: Milan Obradović
    Pietro: Stefan Pavlović

    Orkestar i Zbor Narodnoga pozorišta u Beogradu

Piše:

Karlo
Radečić

kritike