Zabavan intermezzo među cjelovečernjim predstavama

Zagrebački operni festival, HNK u Zagrebu, 9. – 21. rujna 2024 (3/5): Teatar Principal iz Palme u suradnji s Hrvatskim baroknim ansamblom, Giovanni Battista Pergolesi, Služavka gospodarica, 18. rujna 2024.

  • U Francuskoj 18. stoljeća opera je morala biti najvažnija sporedna stvar na svijetu. Takav se dojam nameće s obzirom na količinu tinte koju su francuski intelektualci potrošili na tri velike operne svađe toga doba. Između sukoba ramista i lulista u 1730-ima te glukista i pičinista u 1770-ima smjestila se pariška rasprava poznata kao Querelle des Bouffons (prema talijanskoj trupi u Parizu nazivanoj Les Bouffons), sa zagovarateljima francuske (ozbiljne) s jedne i talijanske (komične) opere s druge strane, a koju je 1752. zagrijalo izvođenje Služavke gospodarice (La serva padrona) Giovannija Battiste Pergolesija (1710–1736). Ta je komična jednočinka prvi put izvedena u Napulju 1733. kao cjelina od dva intermezza između triju činova jedne danas zaboravljene Pergolesijeve opere serije (Il prigionier superbo), a pri prvom izvođenju u Parizu (1746) nije izazvala posebnu pozornost.

    U društvu četiriju cjelovečernjih predstava Zagrebačkoga opernog festivala dobro poznata Služavka gospodarica, s kojom je 18. rujna gostovalo španjolsko kazalište Teatre Principal iz Palme, u suradnji s Hrvatskim baroknim ansamblom pod ravnanjem Pavla Mašića, mogla se činiti kao začudna programska ideja, ali se u svojoj realizaciji pokazala kao zabavan predah među zahtjevnijim predstavama festivala.

    Jednočinku, izvorno dva intermezza, s oko 45 minuta glazbe (arija, recitativa, uključujući i jedan accompagnato, i dueta) redateljica španjolske predstave Ana Cuéllar produljila je na oko sat vremena, među ostalim nadodanim uvodnim prizorom za slugu Vesponea, koji u ovoj predstavi nije posve nijema uloga. U režiji koja spaja nama suvremeno i duh rokokoa, naznačen stiliziranim namještajem i kostimima prema zamisli Elionor Sintes, ali i Fragonardovom Ljuljačkom, upravo je ekspanzija lika Vesponea – u dobrim dijelom eurovizijskom tumačenju Joana Servere, najviše nasmijavala publiku, s vrhuncem namjerna pretjerivanja u epizodi u kojoj se on (tj. Serpinin navodni udvarač Tempesta) pojavljuje u obličju prošlog američkog predsjednika, s utkanim svježim političkim aktualnostima. Takva je aktualizacija imala puno više smisla od nekih prenapadno realiziranih gegova koji su Pergolesijevu i danas svježu glazbu gurali u drugi plan, osobito u slučaju Ubertove arije Sempre in contrasti i Serpinine čuvene Stizzoso, mio stizzoso. Među uspjelijim dosjetkama osobito je efektno bilo Serpinino pjevanje u megafon u duetu s Ubertom na kraju prvoga intermezza.

    Ulogu Serpine može izvesti svaka subreta, ali su rijetke pjevačice koje su u liku te služavke združile neodoljiv šarm i odlično pjevanje. U sopranistice Irene Mas, korektna pjevačkog doprinosa (s umjereno ornamentiranim ponavljanjem da capo u Stizzoso, mio stizzoso), šarm je bio, već i zbog režijskog koncepta, u drugom planu u odnosu na scensku razigranost. Znalačkim kamufliranjem nekih pjevačkih nesavršenosti, osobito ne baš idealna vibrata, kristalno jasno artikuliranim recitativima i pogođenom glumačkom interpretacijom, u kojoj komično nikad nije zašlo u područje preglumljavanja, nametnuo se u ulozi nominalnog gospodara kuće Uberta bas-bariton Simón Orfila.

    Predstava je bila u sigurnim rukama dirigenta Pavla Mašića, koji se za čembalom iskazao u nizu glazbenih dosjetki pridodanih partituri, dok je u recitativima pažljivo osluškivao pjevače, ne podliježući danas pomodnom običaju da se realizacija continua na glazbalu s tipkama prometne u razmetljivo improviziranje koje odvlači pozornost od pjevačeva predavanja teksta. U realizaciji continua u pjevanim brojevima uspješno je sudjelovao mladi čembalist Benjamin Pölhe. Sviranje gudaćega korpusa Hrvatskoga baroknog ansambla bilo je međutim, u usporedbi s Ansamblom starih instrumenata Poljske kraljevske opere u Händelovu Rinaldu, uglavnom tromo.

    © Karlo Radečić, OPERA.hr, 29. rujna 2024.

    Dirigent: Pavao Mašić
    Redateljica: Ana Cuéllar
    Scenografkinja i kostimografkinja: Elionor Sintes

    Uloge:

    Serpina: Irene Mas
    Uberto: Simón Orfila
    Vespone: Joan Servera

    Hrvatski barokni ansambl
    Čembala: Pavao Mašić, Benjamin Pölhe

Piše:

Karlo
Radečić

kritike