Rijedak i vrijedan susret s baroknom operom

Zagrebački operni festival, HNK u Zagrebu, 9. – 21. rujna 2024 (1/5): Poljska kraljevska opera, Varšava, Georg Friedrich Händel, Rinaldo, 11. rujna 2024.

• 

  Drugi Zagrebački operni festival, u organizaciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, jasno je pokazao kako njegovo prošlogodišnje izdanje nije bilo jednokratna atrakcija. Lani su gostovala preostala tri hrvatska kazališta sa stalnim opernim ansamblom i Opera Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, dok su ove godine na pozornici kazališta domaćina, koje se predstavilo Rigolettom Giuseppea Verdija na otvaranju festivala, nastupili ansambli Poljske kraljevske opere iz Varšave (Georg Friedrich Händel, Rinaldo), Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora (Georges Bizet, Carmen), Teatra principal iz Palme, u suradnji s Hrvatskim baroknim ansamblom (Giovanni Battista Pergolesi, Služavka gospodarica) i, prvi put nakon više od 40 godina, Opere Narodnoga pozorišta u Beogradu (Verdi, Simon Boccanegra). U repertoarnom smislu najznačajniji je dobitak za našu sredinu bila izvedba Rinalda. Predmet prva četiri teksta o ovogodišnjem izdanju festivala bit će predstave gostujućih kazališta, dok će peti biti posvećen izvedbi Rigoletta i zaključnim razmatranjima.

  Kad je riječ o najvećim majstorima opere 18. stoljeća, poput Händela, Rameaua, Glucka i Mozarta, o kakvom-takvom kontinuitetu izvođenja na našim opernim pozornicama može se govoriti samo u slučaju austrijskoga skladatelja i, možda, Gluckova najpopularnijeg djela –  Orfeja i Euridike.

  

  Nekoć izvedbeno vezane primarno uza specijalizirane festivale i ansamble, nekoliko Händelovih opera danas u izvornom ruhu normalno živi i na pozornicama velikih svjetskih opernih kuća, dok Rameauove polako prelaze granice Francuske i stižu i u veća europska kazališta. Zahvaljujući Muzičkoj akademiji u Zagrebu, sljedeće godine u nas će se napokon moći vidjeti i čuti jedna Rameauova opera, remek-djelo Hipolit i Aricija, njegov operni prvijenac, dok nam je Poljska kraljevska opera iz Varšave, kulturna institucija utemeljena 2017, na Zagrebačkom opernom festivalu u goste na dar donijela prvu izvedbu u Hrvatskoj Händelova Rinalda (1711), prve talijanske opere specifično skladane za London (nekoliko brojeva skladatelj je prilagodio iz svojih ranijih djela nepoznatih engleskoj publici).

  Redatelj poljske predstave Jarosław Kilian tročinsko je djelo oslobodio složene scenske mašinerije, neizbježne u doba praizvedbe, i jednostavnim a efektnim sredstvima, u suradnji s kostimografkinjom i scenografkinjom Dorotom Kołodyńskom, ocrtao dramske habituse i osjećaje pojedinih likova, od kojih su najvažniji Rinaldo, kršćanski vitez u Prvom križarskom ratu, Almirena, njegova zaručnica, i Armida, čarobnica i kraljica Damaska, koja Rinalda želi za sebe (Händelov Rinaldo jedna je od nekoliko desetaka opera čiji su libreti temeljeni na epu Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa). U oslikavanju marcijalnog ugođaja na početku predstave štitovima i dugim šiljcima, koji kao da su nadahnuti nekom davnom inscenacijom Prstena Nibelunga, vjerojatno je bilo i ironijske namjere.

  

  Smisao za jednostavno, lijepo i dramski svrhovito pokazali su redatelj i kostimografkinja/scenografkinja više puta već u I. činu, npr. kada su ugođaj pastoralne arije Almirene Augelletti… naglasili pomičnim papirnatim figurama ptičica i kukaca (paličnjaka) ili postavili lik Rinalda ispred crveno obojena stražnjeg zida na pozornicu oslobođenu suvišnog dekora u najdužoj i jednoj od najljepših arija u ovoj operi, tužaljki Cara sposa. Duh baroknih inscenacija na vizualno pročišćen način očitovao se u dolasku Armide u I. činu (arija Furie terribili), istaknutu specifičnim crvenim kostimom s velikim krilima, i prikazivanju broda na valovitu moru u II. činu.

  Dramaturgija onodobne opere serije, koja se očituje u izmjeni recitativa te da capo (ili dal segno) arija (i pokojega dueta) ubrzana je kraćenjem ili izostavljanjem nekih Händelovih arija. Treba žaliti zbog ispuštanja jedne od poznatijih arija ove opere, Armidine Vo’ far guerra, sa solima čembala (što ih je skladatelj na praizvedbi sâm improvizirao), a kojom izvorno završava II. čin.

  

  Koliko god nas istraživanja izvođačke prakse mogla približiti interpretacijskim tradicijama skladateljeva vremena, možemo biti sigurni da je ono što su Händelovi suvremenici mogli čuti, kada su u pitanju pjevači, ipak nešto drugo od onoga što smo u prilici čuti danas. Kontratenori našeg vremena, koliko god atraktivni kad je riječ o izvrsnim pjevačima (a često nije), teško da nam mogu dočarati glasove slavnih kastrata 18. stoljeća, a na suvremenim je interpretima, koje god vrste glasa, da se uhvate ukoštac s izazovima uloga pisanih po mjeri točno određenih pjevača onoga vremena.

  U neujednačenoj pjevačkoj podjeli poljske predstave među nositeljima važnijih uloga najslabija je karika nažalost bila mezzosopranistica Anna Radziejewska u naslovnoj (izvorno kastratskoj) ulozi. U prvom dijelu čarobne arije Cara sposa nije uspjela dovoljno kontrolirati vibrato (bila je osjetno uvjerljivija pri ponavljanju da capo), dok je u završnoj ariji I. čina Venti, turbini neprecizno artikulirala već nastupnu koloraturnu frazu. Ugledna poljsko-ukrajinska sopranistica Olga Pasiecznik (Pasichnyk) nije u dobi u kojoj može pjevački idealno interpretirati lik Almirene, ali je s razlogom dobila najveći pljesak večeri nakon arije Lascia ch՚io pianga u II. činu. Sigurno to nije bilo samo zato što je riječ o najpoznatijem broju ove opere i jednoj od najpoznatijih Händelovih arija uopće (njezina glazba izvorno potječe od instrumentalne sarabande iz III. čina Händelove prve opere Almira), nego i stoga što se njezina izvedba odlikovala znatnom pjevačkom kontrolom, iskrenom emocionalnom proživljenošću i pravom mjerom u ornamentaciji melodijske linije pri ponavljanju prvoga dijela da capo arije. U ostalim brojevima sopranistica nije dosegnula takvu pjevačku razinu.

  

  Među boljim pjevačima večeri bili su bas-bariton Paweł Michalczuk (Argante), koji je ostavio prijeko potreban pozitivan dojam u efektnoj borbenoj nastupnoj ariji (Sibillar gli angui d’Aletto) nakon nekoliko redom mlako izvedenih arija drugih likova na početku I. čina, i Jakub Foltak (Eustazio), koji je pokazao (ponajviše u ariji iz I. čina Col valor, colla virtù) lijep, mladi kontratenorski glas, kvalitetno oblikovana i čujna tona i u donjem položaju. Dojam o pjevanju kontratenora Jana Jakuba Monowida, koji je tumačio vođu križarske vojne, brata mu Goffreda (povijesna ličnost Godefroy de Bouillon), ujedno i Almirenina oca (ulogu je na praizvedbi pjevala altistica), popravio se od nastupne arije u I. činu, u kojoj ga se, na sredini pozornice, nije najbolje čulo, do posljednjega čina (osjećajno donesena arija Sorge nel petto), dok svijetao lirski sopran Marte Boberske nije osobito pogodan za izazove uloge Armide, pa je njezina vatrena nastupna arija Furie terribili ostala nenagrađena pljeskom.

  

  Najpovoljniji glazbeni dojam ostavio je sjajan Ansambl starih instrumenata Poljske kraljevske opere Capella Regia Polona, kojim je koncertni majstor Michał Piotrowski ravnao svirajući violinu, dok je u vođenju cijele izvedbe istaknutu ulogu imao i čembalist Krzysztof Garstka, glazbeni ravnatelj ansambla. Njegovi su glazbenici muzicirali u skladu s provjerenim načelima tzv. povijesno osviještenog izvođenja, energično i zanimljivo, ali bez suvišnih manirizama, pri čemu su dionicu continua realizirala i dva svirača teorbe. Stupanj ornamentacije u pjevačkim dionicama pri ponavljanju prvoga dijela da capo (ili dal segno) arija uglavnom je bio umjeren.

  Kad se takva razina sviranja združi s ljepotom Händelove glazbe i jednostavnom a efektnom inscenacijom, ni nezanemarive pjevačke manjkavosti ne bi trebale pomutiti dojam kako je prva izvedba Rinalda u Hrvatskoj bila ne samo važan nego i lijep kazališni događaj. Treba se zamisliti nad činjenicom da su četiri hrvatska profesionalna operna ansambla dosad iznjedrila samo jedno premijerno scensko postavljanje neke Händelove opere. Bio je to Julije Cezar u Egiptu u riječkoj Operi 2016 (te su godine studenti Muzičke akademije u Zagrebu u susjednom HNK-u premijerno izveli skladateljevu Agripinu), a predstava je doživjela i premijernu obnovu 2020. A kad će prva hrvatska izvedba, recimo, Alcine?

  

  © Karlo Radečić, OPERA.hr, 25. rujna 2024.

  Dirigent i koncertni majstor: Michał Piotrowski
  Redatelj: Jarosław Kilian
  Kostimografkinja i scenografkinja: Dorota Kołodyńska

  Uloge:
  Goffredo: Jan Jakub Monowid
  Almirena: Olga Pasiecznik (Pasichnyk)
  Rinaldo: Anna Radziejewska
  Eustazio: Jakub Foltak
  Argante: Paweł Michalczuk
  Armida: Marta Boberska
  Kršćanski čarobnjak: Słavomir Jurczak

  Ansambl starih instrumenata Poljske kraljevske opere Capella Regia Polona
  Koncertni majstor: Michał Piotrowski
  Čembalist i glazbeni ravnatelj ansambla: Krzystof Garstka

Piše:

Karlo
Radečić