Vrijedan repertoarni iskorak u suvremenu operu

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, Slovensko komorno glasbeno gledališče, Cankarjev dom Ljubljana: Thomas Adès, Napudraj joj lice, dir. Simon Dvoršak, red. Eva Hribernik

• 

  Thomas Adès jedan je od najintrigantnijih suvremenih skladatelja, Englez koji bez lažne skromnosti može stajati rame uz rame Benjaminu Brittenu. Adèsove opere redovita su pojava na pozornici Metropolitan opere koja je odlučila narednih par sezona obogatiti repertoar suvremenim operama. Vodstvo najveće američke operne kuće: intendant Peter Gelb i umjetnički ravnatelj Yannick Nézet Séguin, očito smatraju kako je vrijeme da opernom reprodukcijom prevladaju nove repertoarne paradigme. Opravdan je to stav jer glazbeno scenska umjetnost mora se razvijati usporedno s okruženjem u kojemu se odvija, a to je svijet kakav poznajemo. Adès je svakako jedan od stupova takvih stremljenja.

  Radi se o skladatelju ogromnog talenta, odlične naobrazbe i velike naslušanosti, poznaje materiju kojom se bavi i zna iz nje formirati svoje umjetničko određenje koje slušatelju nudi zanimljive perspektive operne umjetnosti koja, kako vidimo iz Adèsovog ali i primjera njegovih kolega, nije nužno zapela u 19. stoljeću. Opere engleskog majstora današnja je publika prihvatila, jer da nije ne bi bile postavljane po mnogim europskim i svjetskim teatrima. Cilj ostvarenja operne produkcije je osim umjetničkog i komercijalni aspekt – da izvedbe Adèsovih opernih ostvarenja ne prodaju ulaznice, ne bi se postavljale na scenu, posebno ne u institucijama poput Metropolitana koji funkcionira na principu samoodrživosti, što se u vrijeme epidemije Covid 19 pokazalo kao brutalna praksa prema glazbenicima koji su poradi raspuštanja orkestra i zbora ostali bez posla, a mnogi i napustili New York.

  Opera HNK Ivana pl. Zajca odlučila se na hrabar i vrijedan repertoarni iskorak sa, u  recepcijskom smislu diskutabilnim ishodom. Izbor je pao na Adèsovu komornu operu Napudraj joj lice, praizvedenu 1. srpnja 1995. u okviru Cheltenham International Festivala. Opera prati život vojvotkinje Margaret Campbell, na luksuz naviknute aristokratkinje koja se nije htjela odreći sebe u ime licemjerstva koje je prevladavalo svijetom u kojem se kretala, što ju je na kraju koštalo emotivnog i financijskog posrnuća. U današnjim okvirima vojvotkinju Campbell mogli bismo usporediti s bogatom nasljednicom Paris Hilton koja je ranih dvijetisućitih žarila i palila jetset scenom, a danas živi mirnim obiteljskim životom. Libreto za Napudraj joj lice spjevao je engleski književnik, novinar i kritičar Philip Hensher. Libreto na vrlo spretan način priča priču o pohotnoj vojvotkinji. Struktura je koncizna i lako razumljiva, a s druge strane zaigrana i eliptična. Razvidno je da su skladatelj i libretist bili u stalnom dosluhu kako bi se libreto priljubio uz glazbu i obrnuto. Struktura je za izvedbene potrebe odlično omeđena kako bi život vojvotkinje stao u dva sata trajanja opere. Radi se naime o fragmentima iz njezina života koji prate određene burne periode, kao što je razvod od drugog supruga Iana Douglasa Campbella i vjerojatno prvi porno skandal u engleskoj povijesti, kada su vojvotkinjine lascivne snimke dospjele u javnost i bile vruća žuto-žurnalistička tema. U operu je inkorporiran prvi operni prikaz felacije, što je svakako kontroverzan i hrabar iskorak njenih autora. Poradi navedenog, riječka je predstava nosila oznaku 18+. Oznaka je to koja je zasigurno pobudila maštu dijela publike koja je možda samo zbog toga ove rujanske večeri pristigla u Zajc.

  Dirigentsko vodstvo predstave predano je Simonu Dvoršaku. Dirigent je imao na raspolaganju ansambl 16 glazbenika iz kojih je izvukao svirački maksimum. Odlično nastudirana partitura odzvanjala je u svojoj jedinstvenosti. Glazbeni svijet opere ispunjen je motivima tanga, jazza i suvremenih kompozitorskih premisa. Mo. Dvoršak potrudio se razložiti sva stilska usmjerenja koja leže u notnom zapisu kako bi svaki od njih jasno čuli u koloritnom kolopletu koji varira emocionalni naboj scenske radnje. Tango je najdojmljiviji partiturni sloj jer ga rijetko imamo priliku doživjeti u ovakvoj formi. Znao je to i Adès, pa mu je dodijelio ulogu generatora situacije na sceni. Dirigent je predstavu mjestimično vodio suzdržanim tempima, što je u kontekstu premijere i specifičnosti izvankanonskog opernog muziciranja i logično. Posebne pohvale izričemo violinama Mateju Žerovniku i Vesni Kolacio, pijanistu Jurju Mateju Žerovniku, harmonikašu Andražu Malgaju i saksofonistima Janu Gričaru i Aljažu Ravzdevšeku. Bilo je zanimljivo čuti kako orkestar u ovakvom sastavu prebire po motivima skladatelja čiji redovan orkestar ne trpi saksofon ili harmoniku, npr. Richard Wagner.

  

  Glavnu ulogu tumačila je Sabina Cvilak čvrstim dramskim sopranom istančanih visina i osjećaja za sonorne tonske alikvote. Cvilak si je dala dovoljno vremena da uloga sazre pa je na sceni pokazala integralno umjetničko iskustvo koje nosi u sebi i koje joj pomaže da doista zablista. Ponašala se kao da je sam njen nastup dovoljan, što je u kontekstu uloge u potpunosti opravdano. Na taj je način ocrtala introspekciju glavne (anti)junakinje, što je bilo izravno provođenje primarnih režijskih premisa Eve Hribernik. Sabina Cvilak pokazala se kao pedantna umjetnica, scenski jasna u svim životnim etapama Vojvotkinje, a podvojenost između obijesne, materijalistički nastrojene žene i žene koja se ne želi odreći svojega ja unatoč društvenim ograničenjima, Cvilak je scenski proživljavala svakom gestom. Na takvom joj doživljaju iskreno – hvala!

  Svi drugi likovi djelovali su, koncepcijski opravdano, kao pijuni Vojvotkinjinoj igri koja je ispred svoga vremena i koja najavljuje nove smjerove u kodifikaciji ženskih prava i usporedno s tim jačanjem emancipacije kao takve. Sopranistica Karla Mazzarolli u ulogama Služavke / Ljubavnice / Špijunke / Novinarke žutog tiska pokazala je značajnu pjevačku umješnost u ovom za opernog  pjevača u Hrvatskoj specifičnom repertoaru. Mazzarolli posjeduje zanimljiv dinamički timbar glasa koji joj dopušta britko transponiranje glasa u partituri koja ne počiva na ravnim linijama i melodici iznad svega. Mazzarolli je pokazala odličnu pripremu u vokalnom i scenskom aspektu. Razvidno je bilo da joj je stalo do uloge koja nije dio kanonskog repertoara. Nije ju shvatila kao nešto što se mora odraditi. Električar / Žigolo / Konobar / Svećenik / Špijun / Dostavljač / Portir bio je tenor Gregor Ravnik. Ravnikov glas odiše mladenaštvom i jasnoćom fraze, posjeduje vrlo protočan i neopterećen zapjev jer se bavi i pop glazbom, pa mu je vokalni aparat višestruko utreniran. U scenskom smislu bio je pomalo u sjeni svojih kolega. Graeme Danby ostvario je vrlo pamtljivu multirolu Upravitelja hotela/Vojvode/Radnika u praonici/Gosta hotela i Suca, a iz cijele palete posebno izdvajamo Suca. Danby je bas karijere koja je već godinama u visokom stadiju, što se vidi iz iskustvenog pristupa ulozi, a britanski repertoar velika mu je poznanica. U spomenutoj ulozi Suca snašao se briljantno. Vidjeli smo sve: komiku, ozbiljnost i opernom ljubitelju najvažnije – odličan parlando koji se ravnopravno nadopunjavao s legatom na način kako ga vidi Adès. Danbyu je pomogla i odlična, pomalo patetična scenografija Sandre Dekanić.

  

  Režija Eve Hribernik nastojala je po godinama iz života Vojvotkinje raspršen sadržaj što više povezati, kako bi publici bilo lakše pratiti. Navedeno je djelomično provela u djelo konstantnom dinamikom scene i protagonista na njoj. Trudila se što više introspektirati u dušu naslovne (anti)junakinje, slojevito prikazavši okolnosti koje se oko nje događaju i čija je ona pretežito žrtva. Vidjeli smo Vojvotkinjinu borbu između onoga što je društvenim uzusima prisiljena biti i onoga što bi doista htjela biti, ali joj to licemjerno aristokratsko društvo ne dopušta, a njen je primarni problem što je navikla na lagodan život koji podrazumijeva pripadnost sloju koji je guši. To krzmanje Vojvotkinju je na kraju koštalo društvenog posrnuća i financijskog sloma. Eva Hribernik nam je sve to doslovno prikazala i trudila se da opisano iz svakog segmenta bude jasno: od tračera koji komentiraju Vojvotkinjin život, do suca – patetičnog birokrata koji sam sa svojim životom nije zadovoljan pa se pod okriljem društvenih normi ukoričenih u zakone iživljava nad ženom koja u kaznenopravnom smislu nije počinila nikakav zločin. Njezin je jedini krimen što je htjela biti svoja i slobodna, što se protivilo uvriježenosti. Sve kulminira hladnim i proračunatim upraviteljem hotela koji izbacuje Vojvotkinju iz njene sobe u finalu opere zbog neplaćenih računa. Upravitelj je na opisano svakako ovlašten, međutim u ovom smislu on je samo paradigmatski prikaz društva čiji je Vojvotkinja bila član cijeloga života i koje ju je olako odbacilo kada više nije mogla udovoljiti stilu života koji podrazumijeva pripadnost aristokraciji. Za suvremenu operu poželjnu dinamičnu scenografiju osmislio je Jaro Ješe, a Dalibor Fugošić crvenim je svjetlosnim motivima ocrtao patnju protagonistice.

  

  Uvodno smo pohvalili pojavu Thomasa Adèsa na repertoaru Zajca kao vrijedan repertoarni iskorak koji svakako pozdravljamo, međutim dojma smo kako je ovaj projekt ostvaren u koprodukciji sa Slovenskim komornim glasbenim gledališčem i Cankarjevim domom, u riječkim okvirima sam sebi svrha. Riječka publika nije navikla na suvremenu operu jednostavno zato što je nije imala mogućnosti upoznati, iz višestrukih razloga koji sežu od repertoarnih do financijskih. Operne predstave produciraju se prvenstveno radi publike i njihova opstojnost na repertoaru ovisi o recepciji naslova od strane publike, a reakcije na Napudraj joj lice bile su negativne i gledalište je nakon pauze bilo znatno praznije. Međutim, nije publika kriva što joj se nešto ne sviđa, a nije realno od publike očekivati da će se tko zna kako pripremiti za odlazak na bilo koju predstavu, pa tako i na ovu. Zasigurno neće pročitati puno o Thomasu Adèsu niti poslušati tko zna koliko njegove glazbe. To nikako nije za osudu, jer je svrha kazališta da educira publiku a ne da publika educirana dolazi u kazalište (educirana u smislu da joj je sve iz programske knjižice poznato, prije nego što je uopće otvori).

  Sukladno tome, trebalo je organizirati razgovore s publikom, dovesti muzikologa koji barata suvremenom glazbom i makar putem DVD-a ili CD-a upoznati auditorij s glazbom Thomasa Adèsa. Edukacija ili razvoj publike bila je u vrijeme EPK-a popularna aktivnost u Zajcu. Apel dirigenta Dvoršaka iz programske knjižice da na predstavu valja doći neopterećen i bez predrasuda je mrtvo slovo na papiru. To bi imalo smisla tek da je izrečeno kao zaključak interaktivnog razgovora s publikom. Osim stilski recepcijskih tegoba, Napudraj joj lice ima i sadržajan problem jer govori o povijesnoj osobi koja je poznata zbog, kako smo već naveli, možda prvog porno skandala u engleskoj povijesti u kojemu je sudjelovala početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Neovisno o tome, Vojvotkinja Margaret prvenstveno je dio britanske opće kulture i kao takva ne mora biti poznata ljudima izvan Britanije. Svi smo možda nekada za nju čuli, ali to ne znači da smo ju pohranili u dugoročnu memoriju. Sadržaj opere Napudraj joj lice, kako smo prethodno rekli, razbacan je po godinama iz života Vojvotkinje, pa je programska knjižica trebala sadržavati makar uvod u sadržaj s općenitim biografskim podacima, jer publici prije ili nakon predstave nije preostalo ništa drugo nego poslužiti se Wikipedijom.

  

  Uvidom na internetske stranice Zajca utvrdili smo kako je uz premijeru predviđena samo još jedna izvedba Napudraj joj lice, što je u razumnim repertoarnim okvirima premalo. Čemu onda uopće premijera? Kolikogod je ovo bio dobar repertoarni zahvat, nije proveden kako treba, jer ne smije se publici docirati s visoka i postavljati naslove olako, bez kriterija i razmišljanja o specifičnostima određene kulturne sredine. Rijeka nije Beč ili Pariz, što nije nužno loše i nije znak kulturne zaostalosti nego posebnosti i dobre vjere u Rijeci svojstven razvoj koji nije povodljiv i nespojiv s društvenim, financijskim i mnogim drugim prilikama u kojima egzistiramo.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 29. rujna 2024.

Piše:

Luka
Nalis