Koncertna prezentacija svih Puccinijevih opera

Riječke ljetne noći, HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Puccini Gala, Riječki simfonijski orkestar, Riječki operni zbor i solisti, Valentin Egel, dirigent

• 

  Riječke ljetne noći 2024. godine nisu ostale uskraćene za jedan pravi operni gala koncert – format publici drag. Ovom prilikom posvećen Giacomu Pucciniju, opernom velemajstoru iz Lucce u bajkovitoj Toscani, čiju stotu godišnjicu smrti obilježavamo ove godine. Atraktivni program pod naslovom Puccini gala (prati ga glamurozan najavni plakat) obuhvatio je odlomke iz svih Puccinijevih opera, pretežito, kronološkim redom. Na koncertu je nastupila, možemo slobodno reći, hrvatska operna reprezentacija jer je Zajc pozvao nekoliko atraktivnih gostiju. Riječkim simfonijskim orkestrom i Riječkim opernim zborom ravnao je Valentin Egel. 

  Giacomo Puccini skladatelj je nepogrešivog osjećaja za operu; jasno je to iz njegova doista velikog opusa koji služi na čast svijetu kojemu je podaren. Puccini je bio hedonist i bonvivan ali i pasionirani pušač – dok je bio budan, pušio je. Godine 1924. zbog karcinoma grla odlazi na liječenje u Bruxelles, gdje je završio maestrov zemaljski život. Sto godina nakon, Puccini živi u svojim operama pa je uz Verdija svakako najizvođeniji operni skladatelj. Tajnu njegovog uspjeha valja tražiti u neposrednim emocijama koje je donosio publici ali i snažnim osobinama njegovih protagonista, a to se posebno odnosi na tragične heroine čije je sudbine ukoričio u kajdanke. Svjestan je bio i važnosti libreta. Ne čudi stoga što je prema svojim libretistima bio iznimno zahtjevan, pa je nerijetko dolazilo do prekida suradnje. Poznat primjer je Puccinijeva suradnja s književnikom i ideologom talijanskog fašizma Gabrieleom D'Annunziom koja se nikada nije realizirala do kraja jer su razilaženja bila nepremostiva. Cijeli operni svijet 2024. slavi Puccinija, pa tako Arena di Verona priprema novu produkciju La Boheme, milanska Scala producirala je operu La Rondine, a maestro Riccardo Muti ravnao je prigodnim gala programom u Lucci. Riječ je o koncertu blago egoističnog naslova Puccini secondo Muti održanom pod patronatom Ministarstva kulture Republike Italije koji je naišao na neodobravanje kritike i to ponajprije zbog činjenice da Muti nikada nije pokazivao osobitu sklonost postavljanju Puccinijevih opera. Tijekom svoje šezdesetgodišnje karijere dirigirao je samo Toscu i Manon Lescaut.

  

  Riječki koncert započeo je isječkom Evviva i fidanzati iz opere Le Villi (1884.) u izvedbi Riječkog opernog zbora i Riječkog simfonijskog orkestra. U uvodnom zborskom fragmentu riječki zboristi pokazali su gipki zapjev ujednačene tonske fluktuacije, zborovođa je Matteo Salvemini. Nakon toga uslijedila je priča o pariškim boemima zaokružena iskrenom i čistom ljubavlju između slikara Rodolfa i švelje Mimi koju je uništilo siromaštvo. Bože Jurić Pešić otpjevao je amblematsku tenorsku ariju Che gelida manina s povremeno nedostatnom deklamacijom pojedinih tonova. Sopranistica Gabrijela Deglin nadovezala se arijom Si, mi chiamo Mimi lijepo emitirajući frazu s jasnim krajnjim tonskim naglascima. La Boheme (1986.) trenutak večeri zaključen je veličanstvenim duetom O soave fanciulla u kojemu je dvoje pjevača više-manje kompenziralo nedostatke izvedbi koje su prethodile. Bariton Jure Počkaj pjevač je pozamašnog iskustva, a to je opetovano demonstrirao izvedbom arije Michelea Nulla! Silenzio! iz Puccinijeve jednočinke Plašt (1918). Bariton lirskog ozračja i dramatske pozadine primjereno je ocrtao ovu kratku ariju, a Počkajeva priprema i uživljenost u notni zapis zračila je kazalištem. Triptih zvuči kao zanimljiva repertoarna intervencija u Zajcu. Nacionalna prvakinja HNK u Zagrebu mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović otpjevala je ariju Principesse iz Sestre Angelice (1918.) uz sudjelovanje Lorene Krstić. Kompleksan scenski nastup i u koncertnoj formi nije izostao niti ovom prilikom, a impostacijska diferencijacija između visina i dubina formirala je zanimljivu izvedbu protočnih linija. Lorena Krstić odlično se nosila s ulogom Sestre Angelice i opetovano dokazala da su njeni pjevački dometi veći od zborskog okvira. Bariton Robert Kolar mekom parllando akcentuacijom otpjevao je ariju Schicchija Si corre dal notaio iz još jedne jednočinke – opere Gianni Schicchi (1918.) komičnog čudnovatog kljunaša iz Puccinijevog opusa.

  
  

  Poslastica večeri bio je kvartet iz opere La rondine (1917.) Bevo al tuo fresco sorriso. Opera je to koja predstavlja svojevrsni veristički pandan Verdijevoj Traviati. Bilo je to prvo scensko ukazanje Lane Kos koja je u koncert uskočila kao zamjena i unatoč tome se odlično snašla te odmah pridobila srčane simpatije publike. U izvedbi kvarteta pridružili su joj se Gabrijela Deglin, Bože Jurić Pešić i Marko Fortunato, a nakon izvedbe Zajc je prvi put proključao frenetičnim pljeskom auditorija, pa ne čudi da je ista točka ponovljena i na bis.

  Tosca (1900.) operni je triler okupan emocijama i političkim nabojem koji ne ostavlja ravnodušnim. Ariju Vissi d'arte otpjevala je Kristina Kolar nakon (pre)dugog izbivanja s matične joj pozornice. Kolar ovu rolu ima u grlu pa je izvedba molitveno-egzistencijskog vapaja tragično zaljubljene ali ljubomorne pjevačice zvučala gotovo savršeno, unatoč brzom tempu koji je u pojedinim transponiranjima zamaglio primarni luk arije. Bože Jurić Pešić pjevao je E luncevan le stelle više-manje uredno, uz otežano ispjevavanje završnih tonova koji su za njegov raspon jednostavno previše. Prvi dio koncerta zaključio je bariton Robert Kolar suverenim nastupom kao prepredeni prefekt rimske policije u završnom prizoru 1. čina Tosce – Te deum. Kolar što god pjeva standardno je dobar, a s tim u skladu bio je slavni ansambl-prizor.

  

  Nakon stanke ponovo je uslijedio nastup Kristine Kolar i to u ariji Sola, perduta, abbandonata iz Manon Lescaut (1896). Taj iznimno tragičan glazbeno-scenski moment naša je prvakinja izvela vrlo precizno, s naglašenom mračnom bravurom u glasu, kako i dolikuje kontekstu scenske situacije. Lana Kos posljednjih godina niže značajne uspjehe nastupima u ulozi Madame Butterfly, pa je tako i na ovom koncertu izvela blok od dvije arije i jednog dueta. Arija Un bel di vedremo iz 2. čina odisala je estetski primamljivim tonskim alikvotama s precizno ocrtanim iščekivanjem tragične, naivne ali nadasve dobrodušne mlade gejše. Duet cvijeća Scoti quella fronda Kos je izvela zajedno sa Stefany Findrik, a za kraj uslijedilo je finale opere Tu! Tu! Piccolo iddio! s prilično nečujnim završnim zazivom Butterfly člana zbora, koji je tako izveden poprimio obilježja komike pa se situacija komentirala među publikom na izlazu iz kazališta. Kako bilo da bilo, lijepo je bilo ponovo doživjeti Lanu Kos na pozornici Zajca nakon punih 14 godina. Posljednji put bilo je to 2010. kada je nastupila kao Lucia di Lammermoor (dir. Nikša Bareza, redatelj: Damir Zlatar Frey). Razmak od 14 godina od posljednjeg nastupa u Rijeci istaknut je i na stranicama Zajca i tu nema ništa sporno, međutim, sporno je što se nitko nije sjetio pozvati Lanu Kos u Rijeku za sve te puste godine.   

  Dubravka Šeparović Mušović za svoj je drugi izlazak pred publiku izabrala ariju Tigrane – Tu il cor mi strazi iz opere Edgar. Šeparović Mušović u potpunosti se uživjela u nastup pa je u skokovitoj strukturi arije pokazala briljantnost acelleranda koji je potkrijepila tonskom puninom. Dakako, nastup je pratio i primjeren kostim. Riječki operni zbor pokazao se kao fokusiran i odan izvedbeni partner.

  

  Za kraj uslijedila je posljednja Puccinijeva opera – Turandot (1926.). Priču o fatalnoj kineskoj princezi Puccini nije uspio dovršiti; spriječila ga je smrt. Operu je dovršio Franco Alfano prema Puccinijevim nacrtima, a postoji i druga verzija kraja bez skoka iz pera Luciana Berioa.  Ariju robinje Liu otpjevala je Gabrijela Deglin kojoj ova rola glasovno bolje leži od Mimi i možemo reći da je Signore, ascolta bila jedna od svjetlijih točaka koncerta. Kristina Kolar dokazana je Turandot na talijanskoj pozornici (nastupila je u toj ulozi na otvorenju sezone u tršćanskom Teatru Verdi 2019. pod ravnanjem Nikše Bareze) pa je svoju superiornost dokazala i na kraju službenog djela koncerta u Zajcu. Prodornim visinama reskog glanca Kolar je otpjevala notornu ariju In questa reggia, a u izvedbi joj se pridružio Bože Jurić Pešić i ponovo više-manje uvjerljiv Riječki operni zbor. Publika je reagirala srčanim aplauzom koji nikako nije prestajao. Riječki ljubitelji opere očito su željni češće slušati svoju nacionalnu prvakinju  na njenoj matičnoj pozornici.

  Po završetku službenog djela koncerta Riječki operni zbor uz pomoć nekoliko solista izveo je Coro a bocca chiusa iz Madam Butterfly (1904.)

  Dirigent Valentin Egel nije se pokazao kao najsretniji izbor za ovakav repertoar. Puccini je skladatelj koji traži pjevača, pa pjevači moraju imati primat pred orkestrom i to posebno na ovakvom tipu koncerta gdje je orkestar pretežito pratnja. Riječki simfonijski orkestar bio je previše glasan i u ključnim trenucima prekrivao pjevače. Najeklatantniji primjer bio je Te deum, gdje je Egela pri kraju ponijelo pa Roberta Kolara gotovo da uopće nismo čuli. Nije problem u činjenici da je dirigenta ponijelo – to se može svakome dogoditi; problem je što on svojim autoritetom nije diktirao orkestru tiše sviranje. Ne može se očekivati od, primjerice, trombona da će samoinicijativno biti tiši – njihovo je da pušu pa kud puklo da puklo, a dirigentova mora biti zadnja. Bilo je problema i s odjeljkom La Boheme i to ponajprije zato što je arija Mimi zvučala kao taktirajuće slovkanje a ne kao tečna izvedba. Riccardo Muti na spominjanom koncertu pokazao je kako nema naročite prakse u ravnanju Puccinijem, međutim orkestar je bio primjereno tih i sve je bilo podređeno pjevačima, doduše u malo presporom tempu, zbog čega su se već formirani pučinijanci pomalo mučili, npr. Eleonora Buratto u izvedbi Un bel di vedremo. Vratimo se u Rijeku. Izvedba Vissi d' arte, kako smo već spomenuli, bila je pomalo užurbana, što joj nikako ne priliči, iako to Kristini Kolar uopće nije smetalo. Moramo pohvaliti sola violončela koje je preuzeo odličan klarinet na početku E luncevan le stelle. Egelu poneki diminuendo nije bio dovoljno konzistentan, što se izravno nadovezuje na ukupnu neprimjerenu glasnoću koja je cijelo vrijeme bila problem. Nejasno je također zašto se u repertoar uvrstila uvertira Fanciulli del West, koja je prekratka da bi imala koncertno opravdanje – bilo bi zgodnije da se odsvirao intermezzo pred treći čin Manon Lescaut.

  

  Bilo kako bilo, riječ je o koncertu koji je obuhvatio izvatke iz svih Puccinijevih opera i to je njegova najveća vrijednost. U gledalištu je vladala ljetu primjerena opuštena atmosfera. Pozovimo se ponovo na koncert Puccini secondo Muti u Lucci. U jednom trenutku voditeljica TV prijenosa Serena Autieri pozvala je Mo. Mutija na kratak razgovor o Pucciniju i upitala ga kako je Puccini mogao tako precizno ocrtavati intenzivne ljudske emocije u svojim operama. Muti je na to odgovorio: to je zato što je Puccini iskusio život i zato mu je to uspjelo; to ne bi mogao monah u budističkom samostanu koji živi odsječen od svijeta, uz puno poštovanje budističkim monasima.

  © Luka Nalis, OPERA.hr, 30. kolovoza 2024.

  Koncert održan: 4. srpnja 2024.
  
  Solistice i solisti:
  Soprani: Kristina Kolar,  Lana Kos, Gabrijela Deglin, Lorena Krstić
  Mezzosoprani: Dubravka Šeparović Mušović, Stefany Findrik
  Tenori: Bože Jurić Pešić, Marko Fortunato
  Baritoni: Robert Kolar, Jure Počkaj

Piše:

Luka
Nalis