Prva opera na talijanskom jeziku skladana za londonsku pozornicu
Georg Friedrich Händel, Rinaldo, HWV 7 (Händel-Werke-Verzeichnis); uz predstavu opere u izvedbi ansambla Poljske kraljevske opere 11. rujna 2024. u sklopu Zagrebačkog opernog festivala
-
Georg Friedrich Händel veoma je zanimljiv skladatelj. Rođen je 23. veljače 1685. u gradu Halleu na rijeci Saali, znači njemačkog je podrijetla, ali je kao skladatelj oblikovan u Engleskoj i tamo je nastala glavnina njegova opusa, među njima i najvažnija – opere uglavnom na talijanskom jeziku i oratoriji na engleskom. Pokopan je u Westminsterskoj opatiji. Prema tome legitimno ga je smatrati i engleskim skladateljem i nazivati ga George Frideric Handel. U nas vrlo slabo poznat kao operni skladatelj – pa je ovo gostovanje tim zanimljivije – Händel je zarana pokazivao zanimanje za glazbu. Prve glazbene spoznaje stekao je od orguljaša luteranske crkve Sv. Marije, Friedricha Wilhelma Zachaua (Zachowa) (1663-1712) kod kojega se do virtuoznosti usavršio u sviranju orgulja i čembala, a dobio je i solidno znanje iz kompozicije. Godine 1698. svirao je pred prvim pruskim kraljem Friedrichom I. (1657-1713), djedom Friedricha Velikog. Godine 1702. prema očevoj želji počeo je studirati pravo na Sveučilištu u Halleu. Dobio je jednogodišnji ugovor za mjesto orguljaša u tamošnjoj katedrali. Sljedeće godine došao je u Hamburg, gdje se razvijala domaća opera, i prihvatio mjesto violinista i čembalista. Ondje je upoznao Johanna Matthesona (1681-1764), skladatelja, pisca, leksikografa, diplomata, glazbenog teoretičara i pjevača, koji je utjecao na oblikovanje umjetničke osobnosti darovitog mladog glazbenika. Upoznao je i slavnog opernog skladatelja Reinharda Keisera (1674-1739) i 1705. skladao svoje prve opere Almiru i Nerona. U Hamburgu je upoznao i kneza Ferdinanda de' Medici (1663-1713), koji je želio učiniti Firencu glazbenim središtem, i na njegov poziv potkraj 1706. otišao je u Italiju gdje je došao u doticaj s njegovim dvorskim pjesnikom i libretistom, liječnikom Antoniom Salvijem (1664-1724) s kojim je poslije surađivao. Zavolio je toplinu mediteranskog duha i talijansku melodiku.
U Italiji je nastalo nekoliko Händelovih crkvenih skladbi, među njima poznati Dixit Dominus, nekoliko kantata, dva oratorija i opere Rodrigo i Agrippina. Nastala u Napulju i praizvedena 1709. u Veneciji, Agrippina je doživjela velik uspjeh i proslavila skladatelja. Godine 1710. iz Italije se vratio u Njemačku i u Hannoveru postao kapelnik na dvoru izbornog kneza Georga Ludwiga (1660-1727) koji će 1714. postati engleski kralj George I. Potkraj godine otišao je u London.
Händel je došao u Englesku kraljice Anne (1665-1714), mlađe kćeri Jamesa II. (1633-1701) i njegove prve žene, protestantice Anne Hyde (1638-1671). Naslijedivši svojega šurjaka, Williama III. Oranskog (1650-1702), Anna je stupila na prijestolje u 37. godini. Nije bila žena jače osobnosti, nije ju krasila pretjerana ambicija ni veća kultura, ali je imala zdrav razum. Tijekom njezine vladavine Engleska se ujedinila sa Škotskom. Počele su se tiskati prve dnevne novine, osnovan je opći poštanski ured. Annu je 1714. naslijedio hanoverski izborni knez Georg Ludwig, Händelov gospodar. Društveni, kulturni i znanstveni život bio je u punom cvatu. Trgovac, pisac, novinar i pamfletist Daniel Defoe (1661-1731) napisao je 1719. roman Robinson Crusoe. Irsko-engleski satiričar, esejist, pjesnik i klerik Jonathan Swift (1667-1745) stvorio je 1726. Gulliverova putovanja. Alexander Pope (1688-1744) pisao je pjesme pune satiričkih žalaca i prevodio Homera. Možda najveći znanstvenik svih vremena, fizičar, matematičar, astronom i prirodoslovac, Isaac Newton (1642-1727) nizao je svoja epohalna otkrića, među njima i silu težu. Te, a i druge slavne ličnosti pribavljaju engleskoj kulturi i nauci velik ugled u Europi.
Nasuprot tome, glazbeni život poslije smrti Henryja Purcella (?1659-1695) gubi samosvojnost i postaje, nazovimo ga, uvoznim, jer je njegov najsnažniji predstavnik postao Nijemac, a žanr kojim je oduševljavao općinstvo bila je talijanska opera. Popularnost koju su tada uživale talijanske pjevačke zvijezde bila je jednaka onoj koju su uživali i uživaju Beatlesi, Michael Jackson ili Madonna. Počelo je to u travnju 1705. kada je njemački skladatelj Johann Jakob Greber (? – 1731) u novosagrađenom Queen's Theatreu (Kraljičinu kazalištu) na Haymarketu (današnjem Her Majesty's) prikazao prvu operu pjevanu na talijanskom jeziku – pastoralu Gli amori di Ergasto (Ergastove ljubavi). S Greberom je još prije u London došla talijanska pjevačica Francesca Margherita de l' Epine (1680-1746), poslije žena Johanna Christopha Pepuscha (1667-1752), rodom Nijemca. Sljedećih pet godina izvodile su se i opere u engleskom stilu i talijanske upotpunjene pjesmama. U njima su se počeli pojavljivati kastrati. I prodorno, nebesko cviljenje eunuha, kako su njihovo pjevanje nazvale novine The Spectator počelo je zanositi slušatelje.
Nastanak opere i praizvedba
Početkom 1711., 24. veljače, dan nakon svojega 26. rođendana, Händel je londonskom općinstvu u Her Majesty's Theatreu predstavio operu u talijanskom stilu Rinaldo sa sadržajem prema epu Oslobođeni Jeruzalem velikoga talijanskog pjesnika Torquata Tassa (1544-1595). Libreto je napisao Giacomo Rossi koji je pisao librete za Händela od 1710. do 1729. U predgovoru tiskanog libreta Rossi navodi da je Händel skladao operu u dva tjedna, što nije nevjerojatno, jer je u nju uvrstio nekoliko talijanskih arija koje je prije skladao. Mudar i oprezan nije se prihvatio skladanja opere dok nije došao u London i upoznao se s pjevačima i ansamblom koji će mu biti na raspolaganju. U predgovoru libretu je i tekst dramskog pisca Aarona Hilla (1685-1750), upravitelja Kraljičina kazališta koji upućuje na to da je Händel pokušao popraviti ono što se do tada smatralo manjkavostima talijanskih opera koje su se izvodile u Londonu. Hill piše: „Prvo, one su bile skladane prema njihovom ukusu i za glasove različite od onih koji su ih trebali pjevati na londonskim pozornicama. Drugo, budući da su oskudijevale u bogatstvu scenske mašinerije i dekoracije – što im je u velikoj mjeri davalo ljepotu – prilično su gubile pri slušanju i gledanju.“ 
Novine Spectator pisale su 6. ožujka 1711. lagano pretjerujući: „Opera Rinaldo ispunjena je grmljavinom i munjom, rasvjetom i vatrometom.“Hill je u punoj mjeri iskoristio sve mogućnosti scenske mašinerije koje su mu stajale na raspolaganju u kazalištu na Haymarketu. Kao da je htio da virtuoznost talijanskih pjevača bude ravnopravna s ekstravagantnošću scenskih efekata koji su proizlazili iz tradicije engleskih masque. Rinaldo je zahtijevao izvrsne pjevače kao i cijeli arsenal duhova, vila i oružja. Händel je ravnao svim izvedbama sjedeći uz čembalo. Oduševio je slušatelje svojom svirkom.
A pjevači su bili doista prvorazredni na čelu s altom kastratom Nicolòom Grimaldijem (1673-1782), zvanim Nicolini. Smatran je izvrsnim pjevačem i glumcem sa snažnom scenskom osobnošću. Njemu je Händel povjerio naslovni lik križarskog viteza. Nije imao osobito lijep glas ali je savršeno pjevao. List London Daily Journal nazvao ge je „najboljim pjevačem u Italiji“.
Vođu križara Goffreda pjevala je kontraltistica en travesti (uloga u hlačama) Francesca Vanni-Boschi, a Almirenu, njegovu kćer, sopranistica Isabella Girardeau. Goffredova brata Eustazija tumačio je alto castrato Valentino Urbani (1690-1722), zvan Valentini koji je bio vrlo dobar glumac. Argante, Saracenski kralj Jeruzalema, bio je bas Giuseppe Boschi (1698-1744), a njegova ljubavnica čarobnica Armida, kraljica Damaska, sopranistica Elisabetta Pilotti-Schiavonetti (cca 1680-1742). Njezin izuzetan glas velike dramatske snage i vrlo pokretljiv osobito se sviđao skladatelju pa je za nju skladao nekoliko uloga u svojim operama. Jedino je ona pjevala u svih 47 izvedaba Rinalda koje su slijedile.
Spjev Torquata Tassa, nastao 1575., na kojemu se temelji radnja opere, epska je obrada povijesti Prve križarske vojne koja je trajala od 1096. do 1099. Kršćanska vojska koju je vodio Godfrey (Goffredo) de Bouillon (1061-1100) oslobodila je (danas bismo rekli zauzela) Jeruzalem od Saracena. Operna verzija slobodno se koristi materijalom spjeva i pozornost usmjerava scenskim promjenama i drugim scenskim efektima. Radnja je smještena izvan zidina grada koji je pod opsadom.. Neki se prizori događaju u čarobnom okružju Armidinih vrtova. Glavni je lik čarobnica Armida, koju nalazimo u nekoliko Händelovih opera, ali i u nekoliko opera drugih skladatelja.
Sadržaj je vrlo zapleten. Rinaldo traži od Goffreda ruku njegove kćeri Almirene. Armida se spušta u vatrenoj kočiji i obznanjuje da uspjeh križarskoga pohoda ovisi o tome da se Rinaldo odvoji od kršćanske vojske. Almirena i Rinaldo pjevaju o svojoj ljubavi. Armida odvlači Almirenu. Rinaldo neutješan pjeva ariju „Cara sposa, amante cara“ (Draga ljubljena nevjesto) i poziva vjetre i oluju da mu pomognu ("Venti turbini"). Eustazio savjetuje bratu Goffredu da od pustinjaka potraže savjet kako poraziti Armidu. Nižu se zapleti. Almireni u Armidinim vrtovima udvara se Argante a ona pjeva najpoznatiji odlomak opere tužaljku Lascia ch' io pianga (Pusti me da plačem). Armidu razdire neuzvraćena strast prema Rinaldu. Njezin veliki prizor na kraju drugoga čina, u kojemu je i Händel briljirao svirajući čembalo u orkestru, jedan je od vrhunaca opere.
Na kraju opere nakon niza događanja kršćanske se postrojbe skupljaju na Rinaldov poziv. Ratna sreća okreće se na njihovu stranu. Argante i Armida zarobljeni su, a Rinaldo i Almirena ponovno su zajedno. Armida uvidjevši da nebo možda ne želi njezinu propast, razbija svoj čarobni štapić i zajedno s Arganteom prelazi na kršćanstvo. Goffredo je oslobađa.
Umjetnička vrijednost opere tako rascjepkana sadržaja leži u snazi pojedinih prizora, njihovoj raznolikosti i kontrastu, a ne u njihovu dramaturškom slijedu. Iako se Händelov glazbeni jezik znatno razvio u šest godina koliko je prošlo od praizvedbe njegove Armide 1705. u Hamburgu, kao da se vratio u njezin operni svijet. Možda nije uporabio neke dramatske pojedinosti, ali je uskladio vizualni spektakl s njegovom glazbenom komponentom: melodioznim arijama kao npr. Almireninom tužaljkom, pjevom morskih vila i poznatom kršćanskom koračnicom iz trećega čina. Te je melodije već uporabio, ali londonska ih publika do tada nije čula, za nju su bile nove. Pretpostaviti je da se libreto prilagođavao tekstu arija, ali u čisto glazbenom pogledu one su poboljšane. I, kad je zaplet dopuštao, dramatska karakterizacija bila je snažna.
Prijam opere i njezino značenje
Rinaldo je praizveden 24. veljače 1711. i doživio 17 izvedaba. Bio je popularan nekoliko sezona. Jasno je da je partitura pretrpjela neke izmjene kako su se mijenjali pjevači: soprani su preuzimali ulogu Goffreda, a ulogu Argantea kastrati altisti. Izbacio je nezanimljiv lik Eustazija. Dodavale su se i nove arije. Jedan od razloga velikog uspjeha opere na praizvedbi bio je kastrat Nicolini u naslovnoj ulozi. Na obnovi opere u travnju 1731. u Kraljevu kazalištu, za koju je prigodu preradio cijelu partituru, interpret naslovnog lika bio je još slavniji – Francesco Bernardi (1686-1758), rođen u Sieni i zbog toga poznat kao Senesino. Händel ga je 1719. pozvao u London i 1724. u King's Theatreu na Haymarketu povjerio mu je naslovni lik svoje opere Julije Cezar u Egiptu. Njegovu nepogrešivu intonaciju, sjajnu pjevačku tehniku, rafinirani stil i dramatsko tretiranje recitativa hvalili su suvremenici. Postao je najpopularniji kastrat u Londonu, bio je glavna atrakcija kazališta na Haymarketu, gdje je sa senzacionalnim uspjehom pjevao u Händelovim operama i pod njegovim ravnanjem. Rinaldom, prvom talijanskom operom skladanom za londonsku pozornicu, počela je Händelova vladavina na tome području. Nakon početnog neprijateljstva, Englezi su posve prihvatili Händela a ta egzotična, iracionalna zabava, kako je glasoviti engleski pjesnik, esejist, moralist, književni kritičar, biograf, izdavač i leksikograf Samuel Johnson (1709-1784), poznat kao Dr. Johnson, nazvao talijansku operu, zavladat će engleskom pozornicom. Doduše, Händel nije odmah postao vodeći skladatelj talijanske opere. Njegova apsolutna vladavina koja će trajati devet godina, počela je 1719. osnutkom Royal Academy of Music (Kraljevske glazbene akademije). Händel je 22. siječnja 1727. postao podanik britanske krune ili, kako bismo danas rekli, dobio je britansko državljanstvo. Englezi ga smatraju svojim autorom, najprije su ga nazivali George Frederick, a zatim George Frideric Handel.
Operna družina – Royal Academy of Music – koju je Händel osnovao 1719. a djelovala je u King's Theatreu na Haymarketu, imala je mnogo pretplatnika iz visokog plemstva. Pokrovitelj joj je bio sam kralj George I., koji je osobito cijenio glazbu svojega prijašnjeg kapelnika u Hannoveru. A bivši njemački kapelnik, a sad već cijenjeni engleski skladatelj napisao je 1717. za kralja i njegove goste Glazbu na vodi (Water music) koja se izvodila na Temzi. Sljedeće godine skladao je pastoralu Acis i Galateja, njegovo za života najizvođenije djelo. Kraljevska glazbena akademija bila je prvi, u punom smislu riječi, pravi profesionalni pristup opernoj izvedbi. Handel je imao izvrstan orkestar i mogao je pribaviti najbolje europske pjevače. Sam je ravnao izvedbama. Posve je afirmirala talijansku operu seriu i talijanske pjevače. Handelova neiscrpna snaga i željezna volja podvrgavale su sve sudionike njegovim željama.Godine 1737. Handel je pretrpio moždani udar, a nakon liječenja u Aachenu, oporavljen se vratio u Englesku. Za Engleze više nije bio stranac, nego pravi narodni umjetnik, cijenjen i slavan, George Frideric Handel. Publika koja je prije pljeskala njegovim operama Julije Cezar, Rodelinda, Poros, Ezio, Orlando i drugima, divila se njegovim himnama i blještavoj Glazbi na vodi, od 1741. hrlit će u kazališta da bi slušala njegove oratorije Messiah, Samson, Semele, Hercules, Belshazzar, Judas Maccabaeus, Joshua, Theodora, Jephta, da spomenemo samo neke.
Händel je upio različite utjecaje, upoznao različite načine izražavanja i pretvorio ih u vlastiti stil. Njegove su opere sinteza operne umjetnosti druge polovice 17. i prve polovice 18. stoljeća. Svi operni stilovi koje je upoznao na mnogim putovanjima zrcale se u njima: hamburška, napuljska i venecijanska opera te francuska opera s mnogim baletnim točkama. Njegovi veliki dramatski prizori u kojima se nižu oba tipa recitativa secco i accompagnato, ariosa i arije s psihološki izdiferenciranom izražajnošću u skladu s dramskim tekstom, mjestimice udio zbora i postupno obogaćene instrumentalne dionice, imaju veličanstvenost vrhunskih umjetničkih kreacija. Radost, oduševljenje, ljubav za životom – sve to zrači iz Handelovih partitura, sve je to odraz njegove silne snage koju nikakvi porazi nisu mogli slomiti. Tri je puta osnivao svoju Akademiju, bio je materijalno i fizički na rubu propasti, ali uspio se oporaviti. Njegova radna energija nije prestala ni kad je pri kraju života oslijepio. Njegova glazba divno živa, svečano umirujuća, oduševljeno pokretna, nimalo problemska – odražavala je ideale vremena. Oslobođeno borbi za prevlast, s riješenim dinastičkim problemima, postajući sve moćnije i sve imućnije, englesko visoko društvo moglo se posvetiti umjetnosti. S njemačkim princem na prijestolju moglo je prihvatiti i njemačkog glazbenika – zar jezik glazbe poznaje granice? Engleska je bila u pozitivnom razdoblju, snažno je kročila naprijed.Ostavivši, zahvaljujući fantastičnoj lakoći stvaranja, brzini i genijalnosti improvizacije, golem opus skupljen u stotinu svezaka, Handel je posve slijep umro u Londonu 14. travnja 1759., nepuna dva mjeseca poslije 74. rođendana. Neposredno prije smrti napisao je posljednji dodatak oporuci: zahtjev da bude pokopan u Westminsterskoj opatiji među engleskim velikanima. Na pogrebu je bilo oko pet tisuća ljudi, a pogrebnu himnu pjevali su zborovi Kraljevske kapele, crkve Sv. Pavla i Westminsterske opatije. Njegov je pogreb bio prava apoteoza. London je iskreno žalio za skladateljem koji je savršeno izrazio svoje doba.
© Marija Barbieri, OPERA.hr, 2. rujna 2024.
