Mila koja ostavlja bez daha

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu: Jakov Gotovac, Mila Gojsalića, dir. Josip Šego, red. Ozren Prohić

  • Evo nas u poznoj drugoj polovici šestog mjeseca s neobjavljenim programom Splitskog ljeta. Dok iz medija pljušte brojni napisi o manjkavom djelovanju uprave Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, možda nije loš trenutak da se prisjetimo jedne izvrsne izvedbe koja može biti poput smjerokaza i ogledala svega dobrog što je proizašlo iz ove sezone. U travnju 2024. godine, uprisutnjene su izvedbe povijesne glazbene drame u tri dijela Mila Gojsalića Jakova Gotovca. Nakon premijere u svibnju 2023. godine, izvedba Mile Gojsalića prošla je trnovit put. Uz napola izvedenu premijeru zbog bolesti Ivice Čikeša koji nije imao predviđenu zamjenu, otkazane su i sve preostale izvedbe. Na prvu cjelovitu izvedbu nakon prekinute premijere morali smo čekati gotovo dva mjeseca, a zbog nekih momenata činilo se da je ipak bilo vrijedno čekanja. Prvenstveno se to odnosi upravo na izvedbu Ivice Čikeša kao Mehmeda Topan-paše. Muzikalne fraze i neobično dobro pristajanje uz ulogu nije niti malo ometeno činjenicom da je rola napisana za bariton, dok je Čikeš bas.

    Postoje i drugi čimbenici zbog čega je izvedba bila hvaljena i od publike i od struke. Koketiranje s tradicijom koju sama tema djela nosi bilo je poprilično uspješno: nijedan tradicijski moment priče nije bio narušen, nego nadopunjen suvremenim pogledom. Kompozicija scene bila je neodoljivo lijepa u svojoj jednostavnosti, a dodana vrijednost bili su članovi baletnog ansambla koji su se izmjenjivali u statičnim pozama. Samo nekoliko prisutnih boja: siva, crvena i bijela, bile su dovoljne da iz kostima evocira ono tradicijsko, ali kroz suvremenu estetiku. Scenski pokret upućivao je na dekonstrukciju ali ne i raspad tradicije, pa je tako zborske pjevače osim dekonstruiranog kola dopalo i plesati twist. Ipak, svi ti detalji su promišljeno proizlazili iz naravi samog djela. Režija Ozrena Prohića nije niti na koji način uprljala i propitkivala uzvišenost epske priče. Štoviše, podcrtala ju je.

    Orkestar se dobro nosio s važnom ulogom: maestro Lipanović je inzistirao na preciznim izmjenama dinamika. Zbor je kao važan akter radnje odlično funkcionirao – i vizualno i zvukovno. Ivica Šarić kao Ivan Gojsalić je bio točan i uvjerljiv, a Domagoj Dorotić kao Petar Kulišić plijenio uživljenošću u ulogu. Božo Župić kao Kolumbat, knežev sluga, bio je vrlo sugestivan, a Marka Lasića kao Juru Kulišića, Petrovog brata i barjaktara poljičke vojske, krasio je lijepi ton i volumen. Gotovčeva zaboravljena uspješnica blistala je – izuzev glavne uloge koja nije bila u potpunosti pogođena ni s Terezijom Kusanović niti Irenom Parlov.

    Napokon, kao Mila je u travnju 2024. debitirala Martina Mikelić, splitska mezzosopranistica uspješne svjetske karijere kojoj je ovo bio prvi povratnički nastup u Splitu nakon srednje škole. Od prvog pojavljivanja na sceni bilo je jasno da je Mikelić svojoj ulozi pristupila krajnje studiozno. Svaki je ton bio na mjestu, sve fraze precizno osmišljene; mekani ton, ugodna boja, prebacivanje iz lage u lagu koje se ne osjeti nego sve prirodno teče i klizi. Ali, njen nastup nije ostao samo na fino pripremljenoj roli. Bilo je trenutaka kada je i glumačka dimenzija tako ostavila bez daha: u drugom činu u sceni kada joj paša nudi vlast i bogatstvo, Mikelić je jednostavno i maestozno odigrala zaslijepljenost tom idejom te zatim povratak u prvotnu misiju. Statične scene reduciranog pokreta bile su prekrasan podij za pokazivanje glumačkog talenta koji je dakako potkrijepljen konciznim radom na ulozi koja metamorfozira iz zaljubljenog djevojčeta u epski lik žene spremne umrijeti za zajednicu. Mikelić je ušla u dubinu lika i možda za njen nastup vrijediti citat iz popularne Ode zemlji: „Kad prozbori, proromori”. Premda bi bilo lijepo čuti Ivicu Čikeša i Martinu Mikelić zajedno u drugom činu, kako Čikeš više nije dio splitskog ansambla HNK-a, ulogu Mehmeda Topan-paše iznio je posve solidno Božo Župić. Naposlijetku, dirigent Josip Šego koji je poznatiji zagrebačkoj opernoj publici, sa splitskim se ansamblom snašao odlično. Ivo Lipanović je dakako postavio dobre temelje, ali Šegova preciznost i inzistiranje na detaljima urodili su lijepom izvedbom koja je još jednom dokazala kvalitetu splitskog ansambla.

    Neka nas ovogodišnje Ljeto iznenadi s barem jednom produkcijom koja će biti cjelovito dobra poput Mile Gojsalića s Martinom Mikelić u glavnoj ulozi. I neka bude što više odluka poput ove – koje su umjetnički, a ne politički uvjetovane.

    © Petra Crnčević, KLASIKA.hr, 5. srpnja 2024.

kritike