Predstava filmskog ugođaja i donekle autentičana wagnerijanskoga zvuka

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Richard Wagner, Rajnino zlato (Das Rheingold), dir. Valentin Egel, red. Dražen Siriščević

  • Produkcija neke Wagnerove opere u nas predstavlja kulturni događaj prve kategorije. Operne kuće koje se odlučuju na takav pothvat elitna su sastajališta ljubitelja opere. Riječ elitna ovdje nikako ne nosi negativan/malograđanski prizvuk nego je znak odvažnosti i hrabrosti naših impresarija koji se odvažuju na takve poduhvate. U posljednjih deset i više godina Wagnerove opere čule su se na pozornicama HNK u Zagrebu, Rijeci i Splitu (u okviru 59. Splitskog ljeta 2013. izveden je Ukleti Holandez). Dakako, središnja nacionalna operna kuća ima najbolji prosjek, pa su od 2011. naovamo izvedeni Parsifal, Lohengrin i Ukleti Holandez. Rijeka hvata priključak s Tristanom i Izoldom, premijerno izvedenom nekoliko dana prije lockdowna u veljači 2020. Najnovija, ujedno i posljednja ovosezonska premijera u HNK Ivana pl. Zajca ponovo je u znaku Richarda Wagnera. Radi se o prvom dijelu tetralogije Prsten Nibelunga, jednočinki podijeljenoj u četiri prizora – Rajnino zlato.

    Opera Rajnino zlato (Das Rheingold) praizvedena je 22. rujna 1869. u Münchenu i predstavlja prolog/predvečerje tetralogije, a za njom slijede Walküra, Sigefried i Sumrak bogova. Sve četiri opere muzički su kozmosi za sebe koji obiluju lajtmotivima, dok je glazbeno najbogatija Walküra. U knjizi Wagnerizam (izd. Školska knjiga, 2023.) muzikolog Alex Ross izvodi zanimljivu poveznicu. Naime, tijekom večeri 12. veljače 1883. Wagner je sjeo za klavir i odsvirao tužaljku Rajninih kćeri. Imao je tada šezdeset i devet godina i bio je lošeg zdravlja, poradi čega se po preporuci liječnika preselio u Veneciju. Idućeg dana, 13. veljače maestru je naglo pozlilo, a malo nakon 15 sati u obiteljsku rezidenciju stigao je dr. Keppler koji je ustanovio smrt genija. Znakovita je to nit između početka monumentalne tetralogije i kraja zemaljskog života njena skladatelja.

    Riječko Rajnino zlato nastalo je u samostalnoj produkciji Zajca. Redatelj je Dražen Siriščević, a dirigent Valentin Egel. Uloga vrhovnog boga Wotana povjerena je hrvatskom basu međunarodne karijere Goranu Juriću, koji je pokazao vrhunsku pjevačku umješnost kaljenu na germanskim pozornicama gdje je konkurencija wagnerijanaca poveća (realno gledano, nisu wagnerijanski glasovi što su nekada bili, ali to je druga tema). Jurićev glas odlično je pozicioniran, melodijski popunjen i dinamički jasno nijansiran. Kretao se pozornicom otmjeno i s autoritetom, uspješno dočaravši da je i Wotan krvav ispod kože i to u 4. slici, kada mora vratiti prsten čija ga je moć unatoč svim negativnim konotacijama opčinila. Najeksponiraniji lik nakon Wotana svakako je Loge u prpošnoj interpretaciji Bretta Sprague. Ponovo je riječ o iskusnom wagnerijancu uzornog fraziranja, čiji pomalo meki krajevi nisu ostavili najbolji dojam. Sprague je donio prpošnu scensku igru koja je izmamila podsmjeh publike odmah pri njegovom prvom pojavljivanju na sceni. Scenski pokret riječkog Logea podsjeća na onaj Logea (Matthias Klinik) iz aktualne produkcije Rajninog zlata u Zürichu. Produkcija je ostvarena pod dirigentskim vodstvom Gianandree Nosede, redatelj je prekaljeni lučonoša regie-teatra Andreas Homoki. Fricku je tumačila Stefany Findrik autoritativnim mezzom pristojnog zapjeva i jasne dispozicije. Konstelacija između Fricke i Wotana odlično je oslikana, a s ovim protagonistima još bi bolje došla do izražaja u Walküri. Freiu je tumačila tonski probitačna i scenski jasna Josipa Grozdanić, Bože Jurić Pešić ponudio je ponešto slabiju izvedbu Froha, a Pawel Konik ekspresivno je ispjevao Donnera.

    Kompleksnim scenskim portretom Erde Dubravka Šeparović Mušović ponovo je pokazala iznimnu umjetničku snagu. Erda je svojevrsni glas savjesti koji se provlači operom i potiče protagoniste na donošenje ispravnih odluka. U režijskom smislu odlično je artikulirano da se Erda pojavljuje na početku i na kraju opere, kada svojim činom pokreće odnosno zaključuje radnju. Upravo u opisanom odlično je iskorišten scenski kapacitet zagrebačke nacionalne operne prvakinje. Šeparović Mušović u glazbenom je segmentu pokazala visoku uvježbanost i iznimnu preciznost impostiranja. Ljubljanski pridošlica – bariton Jure Počkaj, gipkim je baritonom pjevao lakomog Nibelunga Albericha. Počkaj je u središnjoj opernoj kući slovenske metropole izgradio širok repertoar, što mu daje na sigurnosti i atraktivnosti nastupa. Sve to pokazalo se i ovom prilikom, iako njegov baritonski timbar više odgovara verdijanskom negoli wagnerijanskom repertoaru. Marko Fortunato u svoj je umjetnički CV uspješno dopisao ulogu Mimea. Fasolt i Fafner bili su Luka Ortar i Slavko Sekulić. Ortar je bas-bariton, a Sekulić je rasni bas – opreka je to iznimno čujna cijele večeri. Nakon odslušane predstave dolazimo do zaključka da je Ortar pjevač teško uklopljiv u ovaj repertoar, dok Sekulić posjeduje jedinstveni metal u glasu koji mu daje dozu mističnosti, pa je kao takav idealan protagonist Wagnerovih opera. Prvi prizor Rajninog zlata svojom su pojavom oplemenile Gabriela Hrženjak kao Woglinde, Gabrijela Deglin kao Wellgunde i Emilia Rukavina kao Flohilde. Tri pjevačice nosile su veliku odgovornost, jer je na temelju njihova nastupa publika dobila prvi dojam o predstavi koja je pred njom. Izazovu su odlično odgovorile, pa smo mogli čuti uzornu legato frazu u dinamički odmjerenoj cjelini koja je prikazala poletnost i naivnost kćeri, a sumorna atmosfera tugom ispunjena njihova vapaja na kraju opere bila je umjetnički doživljaj par excellence.

    Bili su tu i Nibelunzi: Laura Čosić, Tino Kućel, Matias Belušić Gonzalez, Giulian Maganino, Massimo Balczo i Saša Miljanović.

    Dirigent Valentin Egel pokazao je da mu Wagnerova glazba teče u venama. Neovisno o tome, fali mu iskustva za dirigiranje integralnih opera pa bi bilo bolje da je ovom prilikom bio asistent iskusnijem kolegi, a nakon toga od njega preuzeo zadnju ili zadnje dvije predstave. Neovisno o tome, omiljeni riječki maestro od Riječkog simfonijskog orkestra stvorio je kompaktno tkivo koje je produciralo donekle autentičan wagnerijanski zvuk (činjenica reduciranosti orkestra nije važna jer u riječku orkestralnu jamu ne stane dovoljno glazbenika te je s raspoloživim kapacitetima postignut sjajan rezultat). Egel se dvoumio između dva pristupa: onog autentičnog wagnerijanskog gdje vlada primat orkestra, i onog gdje se ide više na ruku pjevačima (najpoznatiji primjer potonjeg je dirigentsko vodstvo Fabija Luisia Prstena postavljenog 2011. u Metropolitan operi). Kada saberemo dojmove, možemo reći kako je prevladao ovaj prvi. Egel je shvatio značenje cjeline, ali je bio opterećen kontrolom ansambla kako bi sve do kraja proteklo uredno, pa je konkretnije naglašavanje pojedinih dijelova partiture izostalo. Članovi orkestra i pridošla pojačanja zvučali su uzorno, a nekoliko ekscesa pred kraj opere nećemo im zamjerati. Koncertna majstorica bila je Mirabai Weismehl Rosenfeld. U predstavi je sudjelovao i Udaraljkaški ansambl SiNKOPA Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova Rijeka, pod mentorstvom Anite Primorac.

    Redatelj Dražen Siriščević imao je na raspolaganju ograničene resurse, međutim došlo je do izražaja njegovo veliko operno i organizacijsko iskustvo – zna raditi s ljudima i to je urodilo plodom. Siriščević je postavio likove u tradicionalnu konstelaciju s natruhama modernizma. Najmanje su do izražaja došli Fasolt i Faffner odjeveni u nefunkcionalne kostime koji su ih ridikulizirali, a redatelj nije učinio ništa kako bi ih bolje profilirao. Wotan je nosio tradicionalan povez preko oka?, dok je Fricka bila vrlo dominantna nad svojim suprugom – vrhovnim bogom. Duboko razumijevanje Zlata Siriščević je pokazao režijskim postupanjem s likom Erde, s kojom je otvorio i zatvorio događajni luk. Predstava nosi diskretan ugođaj filmova o Marvelovim superherojima, pa bi tako mogla biti zanimljiva i mlađim generacijama. Produkciju prati i vrlo filmičan najavni plakat.

    Minimalistička scenografija Alana Vukelića utemeljena je na dva velika screena na kojima smo mogli gledati funkcionalne projekcije, a posebno dojmljiva je ona na kraju kada se pojavljuje duga kao premosnica kojom će bogovi kročiti u Walhallu. Kostimografija za koju je bila zadužena Manuela Paladin Šabanović pretežito je skrojena kompiliranjem kostima iz ranijih predstava i to se jasno vidjelo jer nije bilo nikakve poveznice između oprava. Poradi toga, najdeblji kraj izvukli su Fasolt i Fafner.

    Prsten Nibelunga neraskidiva je cjelina i Rajnino zlato kao predvečerje trebalo bi u režijskom i scenografskom smislu formirati okvir za daljnje razvijanje priče, tj. postavljanje ostale tri opere. To se, ruku na srce, ovdje nije dogodilo.

    Postavljanje Wagnera u Rijeci velika je stvar kako za kulturu samoga grada, tako i za kulturnu krvnu sliku cijelog primorja, međutim, autoru ovih redaka nikada nije bilo jasno zašto se kad se već krenulo producirati opere njemačkoga giganta nije krenulo od njegovih ranijih ostvarenja – primjerice Ukletog Holandeza ili Tannhausera, jer su to partiture koje odišu melodikom i mladenačkim zanosom autora, te su u strukturalnom smislu bliže repertoaru na koji je riječka publika navikla.

    © Luka Nalis, OPERA.hr, 24. lipnja 2024.

Piše:

Luka
Nalis

kritike