Zreli solisti sugestibilnih glasova u pristalom redateljskom ruhu

Hrvatsko narodno kazalište Split: Ivo Tijardović, Spli´ski akvarel, dir. Tonći Ćićerić, red. Krešimir Dolenčić

• 

  Najbolja uočnica proslavi nebeskog zaštitnika grada Splita – Sudamji, fjeri svetog Duje, u glazbeno-scenskom bratstvu ne može biti ništa doli Spli'skog akvarela, „najsplitskije“ od svih predstava s prednaslovom Splita. Ako i nije statistički tako, simbolički zasigurno jest, jer splitski teatar na Akvarel polaže pravo autentičnog tumačenja partiture i raspoloženja ovog klasika hrvatske operetne literature.

  Tijardović se u hrvatski glazbeno-scenski Parnas upisao s dvije operete koje živopisno ocrtavaju slike iz mediteranske svakodnevice i njezine žargonski i po mom sudu pogrešno nomenklaturirane male ljude, a nakon izuzetnog premijernog uspjeha Male Floramye, skladatelj izlazi pred auditorij s novim klasikom – Spli'skim akvarelom, 5. ožujka 1928.

  Više nego Floramye, Akvarel je izrazito lokalno obojeno djelo, puno dalmatinske pučke melodike, elegičnih kantilenskih odlomaka, ali i onovremenih popularnih plesnih konstrukcija iz dokonih američkih i europskih klubova. Glazbeno tkanje, iako blisko uhu slušatelja, nije naivno ni jednostavno postavljeno u orkestarsko tkivo; zbog svoje harmonijske čistoće i jasnih slika zahtijeva vrlo precizno tumačenje s opreznim uklonima u dinamičko-agogičko nijansiranje, poglavito zato što je autor jasno naznačio okvir izvedbe. U pripremi ovog djela uvijek postoji šansa za skretanje u kič (kojeg po sebi ne držim negativnom kategorijom, štoviše), ali Akvarelu taj prostor dopadljivosti ne treba da bi glazba i pjev postigli umjetnički učinak na sceni. Zašto? Zato jer je sve sadržano u partituri, koja jest u motivima mediteranska ali sadržajno i strukturno ima nedvojbeno europski doseg i vrijednost homogenog umjetničkog iskaza.

  

  Poznato nam je da su izdvojene numere iz Akvarela dio koncertnih programa kulturno-umjetničkih društava, puhačkih orkestara i pjevačkih skupina. Ne sudim tim pokušajima; štoviše, navedeno svjedoči da je ta i takva glazba preživjela i potvrdila sud vremena, da je dio tradicijskog mozaika, pokaznica i amblem „dalmatinskog“, „našeg“, „mediteranskog“. Nevolja nastaje ako autentičnoj, integralnoj predstavi postavimo  takvo estetsko nadgrađe koje po sebi nije loše, ali je manjkavo i ne može biti obrana od loše izvedbe. Srećom, i prije svega marom izvođača, takvo što se nije dogodilo; Akvarel nas je dojmljivim solistima i vrijednom dirigentskom palicom uveo na poseban način u ovogodišnju proslavu Dana grada Splita. Doduše, nije službena premijera predstave, jer je režija Krešimira Dolenčića od 14. studenog 2008. na daskama splitskog teatra, a isti redatelj je od 1991. s maestrom Lipanovićem radio na Akvarelu.

  Dolenčić je i ovom prilikom dobro procijenio protagoniste te novoj pjevačko-glumačkoj postavi dao dovoljno slobode da zaokruže svoje izvedbe i promišljaje uloga, a da ipak u tvorbi radnje njegova „bude zadnja“. Njegovo redateljsko odijelo pristaje ansamblu i to raduje. Kostimi Ane Savić Gecan evociraju dvadesete godine prošlog stoljeća, scenografija Vesne Režić s jednom središnjom kamenom kućom i nizom istih nasumično razbacanih koje oslikavaju povijesni Varoš i koreografija Snježane Abramović Milković u obnovi Snježane Radice i Leva Šapošnjikova naslijeđeni su i integralno pripadaju Dolenčićevoj režiji, tako da tu nema nečeg novog (ne mora ni biti!). Nela Šarić u ulozi Marice i mladi, uspješni zagrebački tenor korčulanskog porijekla i temperamenta Roko Radovan u ulozi Tonča, izvrsno su uparili pjevačke i glumačke vještine. Riječ je o zrelim solistima čistih, sugestibilnih glasova koji nadsvjesno razumiju uloge koje su im povjerene.

  Nisu pretjerivali ni u čemu, sigurni da im samo treba dovoljno slobode na sceni, a povjerenja su jedno u drugo evidentno imali. Slobodu u ekspresiji vodećim solistima, ali i ostalima, ostavio je dirigent Tonći Ćićerić, koji Akvarel poznaje i sagledava iz muzikološkog, dakle povijesno-glazbenog i aranžerskog rakursa. Po obrazovanju trombonist a vokacijom glazbeni istraživač, pisac, dirigent i aranžer, pristupio je partituri istovremeno skrupulozno i oduševljeno. Procijenio je učinke i prinose svih sudionika na sceni te pregledno i umjetnički koherentno vodio predstavu od početka do kraja. Ugodio je određenim gestama publici, razumijevajući kolorit predstave, nikako ne gubeći iz vida temeljni zadatak zbog kojeg je tu.

  

  Drugi ljubavni par, Perinu i Lešandra, utjelovili su Zorana Kačić Čatipović i Pere Eranović, glumci matične kuće od kojih se Kačić Čatipović istaknula pjevačkim ulogama izvan kazališta. Uloge im pristaju izvrsno. Glumački potentni i zanimljivi, s posebnim humorom u gestama i iskazima, kupili su publiku na juriš. Kačić Čatipović krasi izuzetan glas, stabilan i prodoran, nedvojbeno ozbiljnih kvaliteta. Njihova interpretacija jest slobodnija, izvan konzervativnih okvira, možda dijelu publike i ne baš po volji, ali ispitivanje granica uloge i neopterećenost vidim pozitivno u ovom slučaju. Joško Tranfić je glumački i pjevački sigurno utjelovio Maričinog oca, barba Tomu, a Tajana Jovanović je vrlo humoristično i nijansirano dala sliku Jovane, Tomine grintave supruge.

  Vlatko Belas, ozbiljan operni solist, čitao je brojeve tombole u maniri najbolje komedije situacije; transformacija vrijedna aklamacije! Luka Čerjan, Davor Pavić, Filip Luka Gospić i Dvor Bojanić su Willyji i Johnnyji, „galebovi“ i mladi zavodnici. Filip Radoš je bio ovrhovoditelj Fanat, njegova tajnica Diana Kurobasa. Ratko Glavina u ulozi Stanka Trogiranina, Tonči Banov (Zenzo) i Ivan Jakus (Mikula) iskusni su u ulogama bez potrebe za obrazloženjem. U ulozi nadriliječnika Salka Salikovića kojem hipohondri hitaju u Ljubuški po pomoć gledali smo Joška Ševu, a talentiranu Teu Prvinić u ulozi Fate. U ulogama su se dobro osjećali i raspoloženju predstave nedvojbeno prisnažili Bojan Brajčić (gazda Pera), Danira Ipavec (Danica), Stefan Kokoškov (Stevica) i Matija Škiljo (Tončev bogati brat Paško). Zbor i orkestar su dobro surađivali s dirigentom; određenih tehničkih propusta je bilo, ali ništa značajno. Baletne točke su dobro upotpunile scensku sliku.

  

  Dolenčićevu režiju ne dovodim u pitanje, ali ne mogu podržati njegovu ocjenu da je „Akvarel neprekidno na repertoaru grada Splita i da se Akvarel u Splitu događa stalno…“. Suvremene migracijsko-ekonomske stvarnosti odvele su Split u potpuno drugačiji društveni okvir od Akvarela; stoljeće odmaka od premijere nije tek puko vrijeme, to je vrijeme formacije i transformacije Splita u potpuno novi društveni milje. Danas je Akvarel (samo) predstava, publika u nju učitava komediju trenutka i ljubavne epizode svoje generacije; drama i glazba Akvarela nadilaze vrijeme nastanka, ali povezivanje tadašnjih socio-kulturnih veza s današnjim odnosima je zaista izmaštana stvarnost. Držim da je vrijednost Akvarela, između ostalog, u tome što u dobroj umjetničkoj izvedbi može izreći poruke i ostaviti dojam na slušatelja bez nužne evokacije Splita koji nestaje odavno pred našim očima i pripada nekoj drugoj povijesnoj memoriji.

  © Jure Šaban-Stanić, OPERA.hr, 31. svibnja 2024.

Piše:

Jure
Šaban-Stanić